15. svibnja Međunarodni dan priziva savjesti – pravo koje se ne može promatrati samo sa strogo formalno-pravnog aspekta

Foto: Alex Proimos/Flickr

Prije 33 godine odlučeno je da 15. svibnja bude Međunarodni dan priziva savjesti, kao izvedenice temeljnoga ljudskoga prava na savjest i slobodu mišljenj

Razmatrajući pravo na prigovor savjesti, najveća bi pogrješka bila razmatrati ga samo sa strogo formalno-pravnoga gledišta. Naime, priziv savjesti je pravo i odluka pojedinca da izvrši ili odbije izvršiti neku radnju…

Posljednjih su mjeseci javnost i sudovi bili zaokupljeni pitanjem: Imaju li farmaceuti pravo na priziv savjesti u slučaju potrebe za izdavanjem određenoga lijeka? Liječnicima to pravo propisuje članak 20. Zakon o liječništvu: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca.”, piše Glas koncila.

Prije analize zakonodavne podloge za pravo na priziv savjesti ljekarnika valja istaknuti da je Ustav Republike Hrvatske najviši pravni akt, koji u temeljnoj odredbi članka 5. jasno ističe da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te da je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske. Taj temeljni i najviši pravni akt nadalje u članku 14. deklarira kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o brojnim osobinama koje razlikuju ljude, pa među ostalim i prema vjeri odnosno kojemu drugomu uvjerenju, a članak 38. Ustava jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli. Važno je spomenuti i članak 40. koji jamči, uz vjerske slobode, slobodu savjesti, što je u ovom slučaju ključna sloboda koja je upotrijebljena prilikom priziva savjesti. Slijedeći citirane ustavne odredbe proizlazi da je pravo na priziv savjesti temeljno ljudsko pravo u okviru zajamčene ustavne slobode mišljenja, a propisano je i člancima 9. i 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u okviru propisane slobode mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi i slobode izražavanja.

Ima li ljekarnik pravo na priziv savjesti?

Osnovno pitanje na koje treba odgovoriti u ovom slučaju jest je li »jače« pravo ljekarnika na priziv savjesti ili pravo »pacijenta« da dobije lijek upravo od ljekarnika koji se poziva na priziv savjesti. Naime, kada je pitanje postavljeno na ispravan način, do odgovora se dolazi vrlo jednostavno. Strane koje i dalje tvrde da pacijent mora dobiti lijek unatoč činjenici o pravu na priziv savjesti konkretnoga ljekarnika zastupaju derogiranje prava na savjest i slobodu mišljenja pojedinca i svrstavaju se u skupinu koja ne smatra priziv savjesti građanskom slobodom, nego građanskim buntom, odnosno građanskom neposlušnošću. To je zato što je izvjesno da se ne će svaki ljekarnik pozvati na priziv savjesti, da je u konkretnom slučaju ljekarni bilo mnogo i da u tom trenutku pacijentici nije život ovisio o dobivanju konkretnoga lijeka upravo u trenutku i od ljekarnika koji se pozvao na priziv savjesti.

Štoviše, ljekarne su privatna trgovačka društva i imaju pravo kreirati politiku ponude i prodaje po vlastitom nahođenju, preuzimajući tako i rizike od eventualno smanjenoga prometa zbog određenih poslovnih odluka. Dovoljan broj konkurentskih ljekarni danas neprijeporno je jamstvo da pacijenti mogu podignuti lijekove, a inzistiranje da lijek izda upravo ljekarnik koji se priziva na savjest izravno bi i grubo kršilo njegova temeljna ustavna prava i slobode – na savjest i na mišljenje.

Sudska presuda u korist slastičara koji nisu htjeli napraviti tortu homoseksualnom paru – velika pobjeda priziva savjesti!

Hrvatski slučaj podsjeća na nedavni sudski epilog pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Američkih Država glasovitoga predmeta slastičarnice »Masterpiece« protiv Komisije za ljudska prava Colorada, kada je u prvostupanjskom procesu slastičarnica osuđena jer je odbila ispeći tortu za homoseksualni par. Vrhovni sud SAD-a poništio je tu presudu pozivajući se upravo na slobodu tržišta i na činjenicu da je dotični homoseksualni par imao mogućnost obratiti se i slastičarnici sklonoj narudžbama homoseksualaca, međutim oni su, namjerno ili ne, upravo inzistirali na usluzi iz slastičarnice koja se pozvala na svoja vjerska uvjerenja i savjest.

Upravo činjenica da postoje brojne slastičarnice u kojima je taj par mogao zatražiti uslugu, uz činjenicu da svaka privatna osoba i obrt ima pravo kreirati svoju poslovnu politiku štiteći tako svoja uvjerenja i savjest, dovela je u združenom učinku do ispravne odluke Vrhovnoga suda koji je dao pravo upravo slastičarskomu obrtu. U navedenom predmetu Vrhovni sud SAD-a je 4. lipnja 2018. s omjerom glasova 7:2 presudio u korist američkoga slastičara iz Colorada Jacka Phillipsa, utvrđujući da je upravo Komisija za ljudska prava Colorada prema slastičaru bila veoma neprijateljski raspoložena zbog njegova religijskoga uvjerenja, te stoga pristrana i nepravedna.

Štoviše, najgorljiviji član sudačkoga vijeća kada su u pitanju prava homoseksualnih osoba, Anthony M. Kennedy, istaknuo je da je bilo »neprimjerenih i neprihvatljivih komentara« od strane jednoga člana Komisije, smatrajući da je rasprava pred Komisijom bila neprikladna i da odluku treba promijeniti, jer je pravo na nepristranu i poštenu odluku na koju je slastičar imao pravo, bilo kompromitirano. Postupak Komisije u tom slučaju pokazao je jasno i neprihvatljivo neprijateljstvo prema iskrenim vjerskim uvjerenjima koja su bila motiv prigovora slastičara.

U osiguranju prava na priziv savjesti u Republici Hrvatskoj zdravstveni djelatnici pozivaju se uz Ustav i Konvenciju i na stavak 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o pravu na priziv savjesti u medicini, broj 1863/2010 od 7. listopada 2010., članak 20. Zakona o liječništvu Republike Hrvatske, te članak 2. točka 15. Kodeksa medicinske etike i deontologije, koji je identičan već citiranomu članku 20. Zakona o liječništvu, te također članak 38. Zakona o medicinskoj oplodnji. Izvan medicinske sfere u Hrvatskoj pravo na priziv savjesti može se naći u članku 24. Zakona o obrani koji propisuje da je osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama dopušten prigovor savjesti, a nalazi ga se i u etičkim kodeksima raznih struka.

Najveća pogrješka je razmatrati pravo na prigovor savjesti samo s formalno-pravnog gledišta!

Razmatrajući pravo na prigovor savjesti, najveća bi pogrješka bila razmatrati ga samo sa strogo formalno-pravnoga gledišta. Naime, priziv savjesti je pravo i odluka pojedinca da izvrši ili odbije izvršiti neku radnju ili provesti neki postupak, postupajući tako suprotno zakonu, propisu ili nekoj drugoj odredbi, jer se prema uvjerenju tog pojedinca izvršenje te radnje protivi etičkim, moralnim ili vjerskim uvjerenjima, odnosno savjesti toga pojedinca. Priziv savjesti svojevrsno je osobno opravdanje za neizvršavanje određene radnje te je odraz prava na slobodu savjesti i često vjeroispovijesti, a motiviran je moralnim, etičkim ili religijskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti upravo je dokaz zaštite slobode pojedinca, prava na njegovo samoodređenje, specifičnu osobnost i konačno samopoštovanje. Zabrana prigovora savjesti nije svojstvena pravnim sustavima s visoko razvijenim sustavima jamstava osobnih, ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi svako gušenje toga prava, bilo zakonodavno bilo institucionalno, vratilo civilizaciju ljudskih prava u vremena totalitarnih režima i kazneno djelo verbalnoga delikta.

Legitimnost prigovora savjesti pretpostavlja postojanje jasno artikuliranih moralnih načela pojedinca koji ističe prigovor savjesti, kojima se vodi prilikom procjene i reakcije na primjenu zakonom predviđene radnje ili postupka. Pritom takvo djelovanje ne smije biti utemeljeno na osobnim interesima ili primjerice interesima političke lojalnosti, a važno je da se postigne ravnoteža s pravima drugih. Kako je riječ o sukobu općeobveznoga pozitivnoga propisa i osobne savjesti, pravo na priziv savjesti uvijek se promatra strogo individualizirano, u svakoj konkretnoj situaciji i pojedinačnom slučaju za sebe. Priziv savjesti stoga nije formalno pravo, nego moralno pravo, pa čak i dužnost, kod kojega pojedinac djeluje svjesno i prema osobnoj savjesti, te je kod pravnih sustava s visoko razvijenom sviješću zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda priziv savjesti zakonski propisan u ograničenom opsegu.

Već spomenuta stajališta da je pravo na priziv savjesti građanski neposluh ili otpor zasnivaju se na elementarnom nerazumijevanju ishodišta priziva savjesti, odnosno njegova neposrednoga uzroka. Taj uzrok ne leži u političkim razlozima ili općem shvaćanju poštenja ili pravednosti, nego u osobnom uvjerenju, »unutarnjem glasu«, etičkim principima i moralnih postulatima pojedinca koji ga čine upravo jedinstvenom i slobodnom osobom. Prilikom ocjene prava na priziv savjesti važno je utvrditi što je osnovni motiv prizivatelja, smatra li pogrješnim postupiti sukladno propisu u vezi kojega se pozvao na priziv savjesti i smatra li se moralno odgovornim ako postupi suprotno svojemu uvjerenju te očekuje li »moralnu sankciju« ako pristane postupiti suprotno nekomu propisu.

Velika pravna pobjeda u Norveškoj otvara put – liječnica nije htjela ugraditi spiralu jer je abortivno sredstvo!

U sudskoj praksi širom svijeta vidljivo je da će u sukobu između zahtjeva pravne norme i zahtjeva savjesti biti gotovo u pravilu odlučeno u korist savjesti, iako u prvom stupnju sudovi često slijepo daju prednost pravnoj normi. Vrlo važan predmet za sve europske profesionalne medicinske djelatnike raspravljen je 11. listopada 2018. u Norveškoj, u Oslu, gdje je Vrhovni sud Norveške odlučivao o pravu liječnice Katarzyne Jachimowicz koja je 2015. odbila provesti medicinski postupak ugradnje intrauterine spirale, koja je ujedno i abortivno sredstvo, zbog moralnoga prigovora koji je temeljila na svojoj kršćanskoj vjeri. Bolnica General Practitioner Clinic u oblasti Sauherad liječnici je uručila otkaz jer je odbila izvršiti medicinsku uslugu smatrajući ju moralno pogrješnom, unatoč činjenici da je dr. Katarzyne Jachimowicz prilikom zapošljavanja ugovorila s bolnicom klauzulu prava na priziv savjesti. Niži sud dao je pravo dr. Katarzyni Jachimowicz, smatrajući da ima pravo prakticirati medicinu u skladu sa svojom savješću, ali zdravstvene vlasti uložile su žalbu.

No Vrhovni sud Norveške istaknuo je da zdravstvene ustanove moraju poštovati pravo na prigovor savjesti za medicinske stručnjake prilikom njihova zapošljavanja, zacrtavajući tako ozbiljne standarde u ispravnom smjeru, ne samo u odnosu na medicinsku profesiju nego i za sve druge profesije i struke, budući da ta sudska odluka štiti fundamentalno ljudsko pravo na postupanje i djelovanje u skladu s najdubljim uvjerenjima svakoga pojedinca.

»Nitko ne bi trebao biti prisiljen birati hoće li slijediti svoju savjest ili pravila profesije. Pozdravljamo ovu odluku norveškoga Vrhovnoga suda. Ona će postaviti nove standarde u zaštiti temeljnoga prava na savjest u Norveškoj, pa i šire. Sud je prepoznao temeljno pravo na prigovor savjesti za medicinsko osoblje, kako je ono zaštićeno i međunarodnim pravom«, izjavio je Robert Clarke, direktor European Advocacy for ADF International, organizacije za ljudska prava koja je pratila i podržala slučaj dr. Katarzyne Jachimowicz. Također je istaknuo da ta pobjeda dolazi u vremenima u kojim medicinski profesionalci diljem Europe osjećaju porast bojazni za svoja radna mjesta zbog pritiska da čine nešto što nije moralno ispravno i što je prema njihovu uvjerenju neetično, a presuda norveškim vlastima šalje jasnu poruku da je savjest temeljno ljudsko pravo, koje štiti Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i koje mora biti zaštićeno.

Zanimljivost vezana uz priziv savjesti: Međunarodna mreža priziva savjesti još je davne 1985. odlučila da 15. svibnja postane Međunarodni dan priziva savjesti, nastojeći osvijestiti na svjetskoj razini važnost pitanja priziva savjesti kao izvedenice temeljnoga ljudskoga prava na savjest i slobodu mišljenja.

Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr