Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se naš brat franjevac sv. Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci, piše nedavno preminuli velikan hrvatskog naroda fra Bonaventura Duda za bitno.net.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga «leteći svetac«. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo «u zraku». Ti su se zanosi i «letovi» događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je «najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila«
Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: «Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti«.
Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kadli, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi «ometao» redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je «živi križevi». U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.
Umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine. Proces za ispitivanje Josipove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753. godine, potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.
fra Bonaventura Duda
Prije ređenja Josip je morao proći najtežu kušnju – složene i zahtjevne ispite s područja teologije. Učio je danima i noćima bez odmora, čitao je literaturu i nastojao zapamtiti sve potrebno, ali jednostavno mu nije uspjelo. Prije ispita, nakon što je iscrpio vlastite snage do kraja i potrudio se naučiti što je više mogao, svjestan da to nije dovoljno, zavapio je Bogu u žarkoj molitvi da mu pomogne proći zadnji korak koji ga je dijelio od toliko željenoga zvanja. Oba završna ispita održala su se pred zahtjevnom komisijom i uz ponajbolje studente, ali Josipove molitve bile su uslišane. Postavljena su mu upravo ona pitanja na koja je jedino znao odgovor. 1628. godine ostvarila mu se najveća životna želja – zaređen je za svećenika.
Zbog toga je današnji svetac, sveti Josip Kupertinski najpoznatiji među studentima koji se nalaze pred teškim ispitima i naizgled nesavladivim akademskim zadaćama.
