2. studenoga 1943. Zadar i njegove tajne – zašto strašno bombardiranje i uništenje Zadra i drugih gradova Dalmacije?

Zadar je bio u II. svjetskom ratu potpuno uništen savezničkim bombardiranjima, brojni civili su poginuli, grad ostao razrušen, te gotovo pust poput ‘grada duhova’. Razaranje Zadra je čak uspoređivano sa savezničkim bombardiranjem Dresdena. Uništenje grada bilo je najstrašnije nakon II. križarske vojne 1202. godine.

Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja najvećih gradova Dalmacije, osobito nakon pada Italije, bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.

Sličnu sudbinu Zadra doživio je i Split:Split i njegova tajna – zašto i za čiji je račun u bombardiranjima ubijeno tisuće ljudi i porušena Dalmacija?

Sjećanje na strašne dane prije 76 godina kad su se nad Zadrom počeli nadvijati zlokobni oblaci razornog rata još uvijek je živo, kako kod rijetkih svjedoka koji su još uvijek na životu, tako i kod današnjih Zadrana. Grad je od tog, i svih sljedećih bombardiranja potpuno uništen, a gledajući stare fotografije predratnog Zadra, malo tko ne pomisli kako bi, da je barem dijelom pošteđen, Zadar bio još ljepši nego što je to danas, piše antenazadar.hr

Photo:sh.wikipedia.hr

Od Rijeke do Boke kotorske Zadar je tih godina bio ne samo političko središte talijanskog područja, nego i najveće vojno uporište. Kapitulacija Mussolinijeve Italije u rujnu 1943. stratešku je važnost grada samo naglasila. Nijemci, koji su zamijenili Talijane, u Zadru su stvorili središnju opskrbnu luku, koja je trebala nositi otpor očekivanom savezničkom iskrcavanju iz Italije.

Luka je bila gotovo u centru, točno nasuprot gradu. Kako je u unutrašnjosti jačala gerilska, partizanska borba, tako su saveznički planeri smatrali da bi se savezništvo s partizanima najbolje moglo pokazati bombardiranjem Nijemaca. Nacisti su se tako neprestano držali napetima, u očekivanju invazije. Do ovog bombardiranja u Zadru se uglavnom živjelo kao da nije rat. Premda su kružile glasine da će doći do rata, Zadrani su uglavnom nastavili uobičajeno živjeti. Njemačko zapovjedništvo predviđalo je napad na Zadar pa je upozorilo svoje postrojbe na tu opasnost. Pri svakom približavanju zrakoplova sve vojne osobe morale su se nalaziti u skloništima.

Sve se to primjenjivalo u gradu s težnjom da na samom Poluotoku budu samo najpotrebnija zapovjedništva, dok su sva ostala zapovjedništva bila raspoređena od Arbanasa do Bokanjca. Tako je izgledalo da u Zadru Nijemci imaju relativno male i slabe snage što nije bilo točno. Nijemci su očekivali napade i za njih je bilo najvažnije da imaju male gubitke i da u luci nije potopljen ni jedan brod.

Dan 2. studenoga 1943., Dušni Dan, bio je prekrasan jesenski dan. Drugi svjetski rat ne jenjava, mnoštvo angloameričkih četveromotoraca nadlijeće Puntamiku u smjeru Austrije. Nekoliko minuta pošto je gradski sat otkucao podne, jedan zrakoplov nisko nadlijeće grad u suprotnome smjeru od onoga kamo je prijepodne preletjela eskadrila. Ovaj put iz Puntamike javljaju se njemački topovi. Grad je pod znakom sirene, koja brzo objavljuje prestanak, pa iznova početak zračne opasnosti, što se mnogima činilo nelogično jer su sada zrakoplovi, nakon obavljenje zle zadaće negdje daleko bez bombi. Istog dana navečer, nekih desetak minuta nakon 20 sati, opet odjekuje sirena.

Bombardiranje je počelo.

Na Voštarnici je pogođeno sklonište – više od dvjesto mrtvih. Stravično razaranje Zadra je počelo, najstrašnije nakon druge križarske vojne 1202. godine.

Zadrani se odmah upitaše – zašto?

Jer grad je bio miran, a Nijemaca malo.

Photo: youtube.com

U noći 2. studenoga u napadu na Zadar sudjelovalo je 8 bombardera, prvo su bacili svjetleće bombe, nakon toga nastojali pogoditi brodove vezane uz obalu. Većina bombi pala je u more. Bombe su pale na Voštarnicu i Brodaricu. Jedna je pogodila ulaz u zidine, sklonište br. 3 izrađeno u bedemima zapadno od mosta. Kamenje ga je zatrpalo blokirajući ulaz osobama koje su se tamo sklonile. Na Voštarnici je direktno pogođeno sklonište br. 16 koje je razoreno jer betonska konstrukcija nije izdržala udar, poginulo je 154 civila, 260 teže i lakše ranjenih.

U tren su izbrisane brojne obitelji sa Voštarnice.

Nitko nije mogao pomoći živima ispod ruševina u skloništu br. 3, točno u produžetku današnjeg Prolaza bana Ivana Paližne. Među poginulima bilo je 10 njemačkih vojnika.

U rukopisu kronike samostana sv. Frane, sačuvanome u Znanstvenoj knjižnici, fra Hugolin Didon, poznat u gradu kao padre Ugo, zabilježio je potresnu uspomenu:

“Ja sam običavao prije ovog prvog bombardiranja svake večeri obilaziti sva skloništa po gradu, da tiješim ustravljene građane. Od onoga dana kad sam svojim očima vidio strahote u skloništu na Voštarnici ja nisam više imao srce da idem u večer po skloništima. Drugo je sklonište bilo pogođeno samo na ulazu, ali na taj način, da je ulaz bio sasvim zatvoren ruševinama. Unutra je ostalo bilo nekoliko čeljadi, nezna se koliko. Čulo se iz nutra gdje traže pomoć, ali im niko nije mogao skočiti u pomoć, jer se nije moglo otkloniti ruševine. Možda sutradan, nezna se stalno kada, svi su unutra poginuli“.

Svaki pad bombi imalo je veće razorno djelovanje nego što je uobičajeno zbog uskih uličica. Požar se zbog malih udaljenosti širio i na susjedne zgrade i kuće preko ulice pa su stradavale i one koje nisu bile pogođene. Grad je bio u plamenu.

Nijemci su ovo bombardiranje pokušali prikazati kao navodnu pripremu partizana za napad i zauzimanje Zadra koje su oni “spriječili” jer su navodno odbili napad vojske koja je trebala ući u grad.

No, to nije bio kraj patnji i žrtava građana Zadra, djece, žena i civila ovog  biser-grada.

Sljedeće teško bombardiranje Zadar je razorilo 28. studenog 1943. godine, te tako do listopada 1944. godine.

*Premda su i drugi hrvatski gradovi pretrpjeli znatna razaranja u sličnim akcijama Saveznika tijekom II. svjetskog rata, stradanje Zadra se – uz razaranja Slavonskog Broda – posebno izdvaja zbog žestine zračnih udara (30 napada je dokumentirano, a talijanski izvori govore i o preko 50) te zbog broja žrtava (podaci variraju od manje od 500 pa do čak 5.000 poginulih u gradu koji je imao svega 20.000 stanovnika). Pritom je potpuno razoreno 80 % objekata u Zadru, a gotovo svi ostali su oštećeni. Tako intenzivno bombardiranje bilo je teško objasniti samo strateškom važnošću Zadra, što je i dovelo do nastanka različitih teorija o stvarnim uzrocima napada. Razaranje Zadra je čak ponekad uspoređivano sa savezničkim bombardiranjem Dresdena, a u burnoj povijesti grada pored križarske opsade 1202. godine predstavlja jedan od najtragičnijih događaja koji će obilježiti njegovu sudbinu. 

Povjesničar Stjepan Lozo tvrdi da su brojne žrtve višemjesečnih bombardiranja najvećih gradova Dalmacije, osobito nakon pada Italije, bile velikim dijelom i djelo obavještajne službe partizana, a još više četnika. Prema međunarodnom humanitarnom pravu koje se temelji na Ženevskoj i Haaškoj konvenciji, ratnim zločinom smatra se i nasilje nad civilima izvvršeno bombardiranjem iz zraka ili sa kopna.

Lozo tvrdi da ta bombardiranja nisu bila slučajna, što je dokazao u svojoj knjizi „Ideologija i propaganda velikosrpkog genocida nad Hrvatima“, već da su ih naručivali i četnici i partizani. Malignije naredbe su bile iz četničkog tabora jer su Amerikanci imali svoje ljude u Mihajlovićevom štabu do 1945. godine, a ključni ljudi za koordinaciju su bili Srbi iz Amerike, „pravi četnici“, kako tvrdi Lozo. Šef Američke misije u stožeru Draže Mihajlovića bio je „pravi četnik“ (dio intervjua koji o tome govori počinje oko 41:00 minute).