Ova svetkovina nosi u tradiciji tri različita imena, koja u stanovito vrijeme ističu različite naglaske:
U aktualnom Rimskom misalu zove se: “Svetkovina Prikazanja Gospodnjega”: kako židovski zakon to propisuje, roditelji donose svoga prvorođenca u Hram da ga posvete Gospodinu. I što se tamo događa, upućuje na jedinstveno značenje toga djeteta.
Bitno pouzdanije je mnogima od nas staro i narodno ime svetkovine: “Svijećnica”. Tu je u prvom planu Majka Božja, čija je važna uloga u događaju spasenja već naglašena po anđelovoj poruci a danas je po proricanju starca Šimuna još jednom podcrtana. Nakon toga to ime cilja na liturgijsku tradiciju, na današnji dan palile su se i blagoslivljale svijeće. Time nam Šimunovo vjerničko priznanje postaje vlastito: to Dijete – Isus Krist – svjetlost je na prosvjetljenje narodâ!
Treće ime potječe iz istočno crkvene, pravoslavne tradicije: tamo se jednostavno zove: “Svetkovina susreta”.
Susresti Boga: to je čežnja ljudi svih vremena, a također i danas. Susresti Boga – i u njemu otkriti smisao vlastitoga života. Susresti Boga – i po njemu iskusiti životnu orijentaciju. Susresti Boga – i kod njega naći sigurnost.
O jednom takvom susretu govor je u današnjem Evanđelju: proročica Ana i starac Šimun nalaze u susretu s tim Djetetom ono, za čim su čeznuli sve godine svoga života: okrenutost Božju, njegovu blizinu, njegovo svjetlo i njegov mir.
Prema biblijskom svjedočanstvu i mnogih životopisa ljudi svih vremena do dana današnjega, Božje iskustvo moguće je u svakom vremenu i to za mlade i za stare. U Bibliji stoji prije svega ime mlade djevojke Marije iz Nazareta. U literaturi o takvim iskustvima izvješćuju npr. Blaise Pascal ili Paul Claudel.
Nerijetko se tu radi o mističnim iskustvima koja netko iskusi u svojoj nutrini, kao dar Božji. Učitelj Eckhart jednom je rekao, da Bog svakom čovjeku otvara oči. On je želio time izraziti, da bismo svi mi mogli otkriti spasenje i svjetlo i slavu Božju u malim i neznatnim stvarima i u susretima svakidašnjice – kao Šimun.
Šimunove oči bile su sposobne otkriti Boga u malom djetetu. Očima vjere i mi vidimo i čujemo dublje i dalje, dok možda jednom ne osjetimo: “Bog je život. Iskustvo života izjednačuje se s Božjim iskustvom.” (Raimon Pannikar)
Jedna takva senzibilnost za susret s Bogom vjerojatno nam nedostaje u pravilu, jer oči koje je sam Bog u nama otvorio, često su zatamnjene našim sumnjama, površnostima, ili kroz pakost, grijeh i egoizam.
U Evanđelju nam je predana Isusova riječ: “Oko je svjetiljka tvomu tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A kad je ono nevaljalo, i tijelo ti je tamno. Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna. Ako ti dakle sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim sjajem rasvjetljuje. ” (Lk 11, 34-36).
O Šimunu se kaže da je on u neznatnom, neuglednom djetetu vidio svjetlost, “svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga”.
Svima je to svjetlo darovano po krštenju.
Krsna svijeća. Imate li je još? Jeste li je u posljednje vrijeme upalili? Krsna svijeća je jako izražajan simbol za to. I svijeće koje mi danas na “Svijećnicu” palimo, podsjećaju nas na to, da bi i naše oči mogle biti “svijetle” kao što su bile oči starca Šimuna.
Uzmimo svijeće s ove mise i ponesimo ih svojim kućama i u svakidašnjicu. Možda nam uspije, da svjetlo ne nosimo samo u našim rukama, nego kroz susret s Isusom Kristom ovdje u ovom slavlju, sami postanemo svjetlo za druge, koji čeznu za susretom.
Fra Jozo Župić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
