Jedan svetac se nije oglušio na te Isusove riječi: Alojzije Gonzaga, svetac koji je kroz stoljeća brojnim mladima uzor čestitoga vjerničkog života.
Ovaj svetac rođen je u talijanskoj plemićkoj obitelji, u vrijeme kada je nakon protestantskih napada Crkva doživjela novi procvat duhovnoga života po tridentskoj obnovi. Prvi i najvažniji učitelj vjere malome Alojziju bila je njegova pobožna majka Marta. Poput evanđeoske Marte koja je bila zauzeta oko posluživanja Isusa, dječakova majka se svojski trudila usaditi u srce svoga djeteta ono što će biti najvažnije u kasnijem životu: ljubav prema molitvi i kreposnom životu. Neobični dječak, koji je tako rado pohađao crkve, već će u desetoj godini života, na blagdan Blagovijesti, obećati Prečistoj Djevici kako će i sam živjeti čisto. Plod takvoga odgoja i iskrenog predanja Bogu nije izostao, jer u obitelji gdje se tako živi rastu duhovna zvanja. Mladi se Alojzije u dobi od 17 godina odrekao prava na bogato nasljedstvo u korist mlađega brata i stupio u novicijat Družbe Isusove, a zatim i na studij teologije na Rimskom kolegiju kojega je osnovao sv. Ignacije Loyolski, piše svjetlorijeci.ba.
Tijekom studija odgojitelji su kod bogoslova primijetili jednu posebnu sklonost: neizmjernu ljubav prema svetoj pričesti. U ono vrijeme je bio običaj primati tijelo Kristovo samo jednom tjedno, nedjeljom. Stoga je Alojzije, željno iščekujući svetu pričest, cijeli tjedan rasporedio na dva dijela: ponedjeljak, utorak i srijeda bili su dani zahvaljivanja Trojedinom Bogu za milost svete pričesti, a u četvrtak, petak i subotu obraćao se svakoj osobi Presvetog Trojstva, moleći za sve milosti koje su potrebne da može dostojno i plodonosno primiti nedjeljnu svetu pričest! Kakav divan uzor svima nama koji svakoga dana pristupamo stolu Gospodnjem, često zaboravljajući riječi sv. Pavla koji veli: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje” (1 Kor 11,27).
Od duše koja je posve bila sjedinjena s Isusom po sakramentu svete euharistije nije se ni moglo očekivati drugačije, nego da takva duša, posve zapaljena božanskom ljubavlju, želi izgarati i posve se žrtvovati za druge čineći djela tjelesnoga milosrđa. Tako je mladi Alojzije, u trećoj godini svoga teološkog studija, kada je u Rimu izbila pošast kuge, od svojih poglavara zatražio i dobio dozvolu služiti oboljelima od ove strašne bolesti. Djelo ljubavi započeo je obavljati u bolnici Sv. Marije Tješiteljice. Jednoga dana, noseći gubavca na svojim leđima u bolnicu, zarazio se i pao u postelju. Ubrzo nakon nemilog događaja, sluteći da mu se bliži kraj, zatražio je primiti popudbinu za posljednje putovanje i sjediniti se s Gospodinom kojega je za života toliko ljubio. Tako je u 23. godini života, nedugo nakon što je primio svetu pričest po rukama Roberta Bellarmina, budućeg svetca, Alojzije Gonzaga preselio u vječnost.
Tko bi mogao nabrojati sve znane i neznane kršćanske duše koje su se nadahnjivale načinom života ovoga svetca. Spomenut ću samo jednoga našeg mladića koji je živio i umro na glasu svetosti: Slugu Božjega Petra Barbarića. Zanimljivo je pročitati u njegovom životopisu podatak kada je papa Leon XIII. 1891. godine, na tristotu godišnjicu smrti sv. Alojzija Gonzage, pozvao kršćansku mladež cijeloga svijeta da za uzor uzme ovoga svetca. Taj poziv na svetački život Petar je prihvatio svim srcem, moleći se svakodnevno pred zavjetnom slikom sv. Alojzija u sjemenišnoj crkvi u Travniku.
Alojzije Gonzaga blaženim je proglašen 1605., a svetim 1726. godine od pape Benedikta XIII. Godine 1729. proglašen je zaštitnikom studenata i trajnim uzorom mladima.
fra Damir Pavić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
