Srpski zločinci su kao mete iživljavanje imali bolnice u hrvatskim gradovima. I ne samo to, oni su pucali po kolima hitne pomoći, ranjenicima, liječnicima i zdravstvenom osoblju. Ti zločini nisu nikada vrednovani u hrvatskom društvu, a kako i bi kada su se čak i zločinci s Ovčare slobodno šetali našom domovinom.
Gotovo svi liječnici koji su spašavali živote vojnicima i ljudima u ratu smijenjeni su nakon smrti Franje Tuđamana i pobjede SDP-a na izborima 2000. godine.
Dana 21. listopada 1991. na Turnju poginuo je doktor Branko Buač iz Zagreba. Stigao je dragovoljno u pakao Turnja kako bi se priključio dragovoljcima iz Zagreba. Poginuo je nakon svega desetak dana provedenih u pomaganju ranjenim bojovnicima, a njegovo tijelo su, uz životnu opasnost, izvukli hrabri bojovnici nakon što je dva dana ležalo između neprijateljskih linija na Plitvičkoj cesti.
Dr. Branko Buač, dragovoljac Domovinskog rata, ukopan je na braniteljskom groblju na Mirogoju, a za sobom je ostavio dva sina i suprugu.
Tijekom agresije na Vukovar poginulo je 12 zaposlenika bolnice, 20 zaposlenika ubijeno je nakon pada grada na Ovčari, a 4 su zatočeni nakon pada grada tijekom okupacije i njihova sudbina je nepoznata.
- 12 identificiranih poginulih zaposlenika tijekom agresije: Vlasta Aleksander, Karlo Crk, Dušica Jeremić, Ljubica Kojić, Goran Krznarić, Nevenka Matić, Zdenka Miličević, Ljubica Obradović, Ivan Raguž, Marica Stanek, Blanka Stefanjuk i Rudolf Terek.
- 20 zaposlenika ubijenih na Ovčari: Jozo Adžaga, Ilija Asađanin, Ivan Banrauch, Tomislav Bosanac, Ivan Buovac, Dragan Gavrić, Zlatko Jarabek, Đuro Knežić, Zlatko Krajnović, Tomislav Mihović, Tomislav Papp, Tomo Pravdić, Stjepan Šarik, Đuro Šrenk, Zvonko Varenica, Goran Vidoš, Mato Vlaho, Miroslav Vlaho, Josip Zeljko i Mihajlo Zera.
- 4 zatočena zaposlenika tijekom okupacije grada čija je sudbina nepoznata: Ivan Baranjek, Marko Mandić, Ivan Božak i Zovnko Vulić.
“Što su hrvatski liječnici i drugo zdravstveno i nezdravstveno osoblje učinili, teško je opisati. Možda treba samo napomenuti da smo radili pod granatama, u jeku borbi, do tih bolnica i punktova prolazili kroz planine, šume i opasna ratna područja u kojima nitko nikomu nije jamčio život. I ovom prigodom moram, kao tadašnji zapovjednik ratnoga saniteta, istaknuti da su žene (liječnice, sestre, laborantice) jednako kao i muškarci prolazili isti ratni put, ista fizička i duševna opterećenja. Boli me i kako je hrvatska vlast zahvalila hrvatskim liječnicima dragovoljcima nakon trećesiječanjskih izbora 2000. godine. Ni jedna riječ priznanja, zahvale. Pročitali smo u Narodnim novinama 35/31 u ožujku 2000. da su smijenjeni svi članovi Udruge liječnika dragovoljaca Domovinskoga rata (181 liječnik). Ukupno je smijenjeno 237 ljudi, 89 posto ravnatelja medicinskih ustanova, a nije imenovan ni jedan iz udruge. Smijenili su nas oni koji su prespavali stvaranje neovisne hrvatske države, oni koji ni ruku nisu htjeli dignuti za njezinu samostalnost1″ naglašava prof. dr. Mihovil Biočić za Glas Koncila
“Oj, Hrvatsko sveta, kad ću tako za te
Pod žrtvenik klonut čela moći vedra?
Kad te, majko, traci slobode pozlate,
I mrtva će meni uzdrhati njedra!”
(S. S. Kranjčević: “Hrvatskoj”)
