Na današnji dan 21. prosinca 1958. veliki borac protiv fašizma Francuz Charles de Gaulle izabran je za predsjednika Francuske.
Francuski političar i vojnik rođen je u Lilleu 22. studenog 1890. u siromašnoj plemićkoj obitelji ‘starog poretka’. De Gaulleovi su bili uvjereni katolici i nikako nisu mogli prežaliti propast monarhije. Na Charelsa, kao i na njegova tri brata i sestru, obiteljska su shvaćanja ostavila dubok i neizbrisiv dojam.
Skoro dvije godine nakon završetka školovanja izbija Prvi svjetski rat i de Gaulle se kao mladi časnik našao u ratnom vihoru. Sudjelujući u krvavim borbama Prvog svjetskog rata vidio je sve strahote koje donose suvremeni ratovi.
S 49 godina, kada je Njemačka napala Francusku, bio je najmlađi general u francuskoj vojsci. Kao takav 18. svibnja 1940. godine bio je zapovjednik jedine francuske postrojbe – 4. oklopne divizije – koja se nije povlačila već je napadala njemačke snage potiskujući ih sjeverno od rijeke Aisne. Unatoč tom uspjehu njegova je divizija premještena zapadno od Abbevilla gdje je iscrpljena u pokušajima obrane mostobrana na rijeci Sommi.
De Gaulle je 17. lipnja 1940. otišao iz Pariza u London gdje će raditi na organiziranju snaga pokreta otpora Slobodna Francuska (France Libres).
Ta njegova nastojanja dovesti će do toga da ga 4. srpnja 1940. vojni sud u Toulouseu, u vichyjevskoj Francuskoj, osudi na četiri godine zatvora. No, kao da to nije bilo dovoljno, nešto kasnije (2. kolovoza 1940.) na drugom suđenju biti će osuđen na smrt zbog izdaje. Unatoč tome de Gaulle je uporno i strpljivo radio na formiranju sve većeg broja zračnih, pomorskih i kopnenih snaga koje su se borile na strani Saveznika. No, zbog ustrajnog nastojanja da mu Saveznici daju što više slobode u planovima za oslobađanje Francuske bio je u stalnom sukobu sa savezničkim vođama. Clementine Churchill, koja mu se divila, jednom ga je upozorila: “Generale, ne smijete mrziti svoje prijatelje više nego svoje neprijatelje”, na što je on odgovorio: “Francuska nema prijatelja, samo interesa.”
Bitke koje je dobio u sjevernoj Africi pa sve do iskrcavanja savezničkih snaga u Normandiji dovele su ga na čelo Francuske. Oformio je privremenu vladu i zahtijevao da njegova vlada ima puni politički autoritet, dok su Saveznici samo željeli osloboditi zemlju. Nakon slamanja njemačke obrane u Francuskoj u Pariz je ušao trijumfalno 14. lipnja 1944. godine, a većina Francuza povezanih s njegovim pokretom odmah je počela organizirati politički život zemlje i konsolidirati paramilitarne grupe i pokrete otpora pod izgovorom obrane od komunizma.
Što razlikuje prave antifašiste i lažne post-jugoslavenske antifašiste?
Za razliku od samoproglašenih post-jugoslavenskih antifašista pripadnika totalitarističkog komunističkog pokreta, pokret Charlesa de Gaullea bio je istinski antifašizam. De Gaulleov dolazak na vlast u Francuskoj donio je sa sobom sve blagodati zapadne demokracije i istinskog antifašizma – slobodne demokratske izbore, slobodu kretanja, višestranački sustav, odsustvo terora nad pravim i izmišljenim političkim suparnicima, slobodu govora, slobodno tržište rada i kapitala, privatno vlasništvo, neoduzimanje privatne imovine i doslovno sve ono što je obilježavalo slobodnu Europu nakon 1945.
Na drugoj strani lažni antifašizam hrvatskog tipa bio je zapravo u suštini najprije komunistička revolucija. Metode kojima su se služili hrvatski „antifašisti“ bile su identične onim komunističkim (i fašističkim) zločinima koji su počinjeni u zemljama gdje nije bilo Hitlera i fašizma na vlasti ili u blizini: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija i sve zemlje bivšeg SSSR-a, Meksiko, Kambodža, Kina, Vijetnam, Španjolska, Kuba itd., a to su: masovna ubojstva civila, osobito ubijanja svećenika i katoličkih vjernika, rušenje i palež crkava, oduzimanje privatne imovine, kolektivizacija privatne zemlje seljaka, negiranje ljudskih prava, progon i ubijanje političkih protivnika, nepostojanje tržišta rada i slobodnog protoka kapitala, teror u svim segmentima društva, zabrana slobode kretanja, deportacije u logore, zabrana slobodne riječi itd.
Titov i svaki komunistički režim imao je identična obilježja velikih kršenja ljudskih prava i ubijana pojedinaca, društveno nepoželjnih skupina i cijelih naroda (Čečeni, Ukrajinci, Hrvati, Litvanci, Letonci itd.). To se događalo neovisno o tome postoji li fašizam ili nacizam. Isti scenarij bi se dogodio u Hrvatskoj 1945. i da nije bilo II. svjetskog rata i pojave fašizma – pobjeda komunističke revolucije donijela bi iste rijeke krvi nevinih.
Josip Broz poslije 1945. nije bio antifašist jer je vladao metodama koje se ničim ne razlikuju od fašističkih. Bile su to metode dostojne Josipa Staljina i Adolfa Hitlera.
„Staljin ni po čemu nije bio i nije mogao biti antifašist, ako su to bili i De Gaulle, i Churchill, i svi oni Britanci, Amerikanci, Francuzi, koji su se u Drugome svjetskom ratu borili protiv Njemačke, jednostavno zato što su se oni borili za očuvanje svoga slobodnoga života u demokratskome sustavu, dok su se Staljin i njegovi sljedbenici borili za nastavak svoje diktature i svoga terora.“ (akademik Dubravko Jelčić)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
