23. ožujka 1919. osnovana Fašistička stranka – smicalice o fašizmu i antifašizmu

Na današnji dan 23. ožujka 1919. Benito Mussolini osnovao je fašistički pokret zajedno s lijevo orijentiranim intervencionistima i mladim ratnim veteranima pod imenom “Fasci Italiani di Combattimento”. 

Pokret je dobio ime po snopu pruća sa sjekirom u sredini – fasces – starom rimskom simbolu discipline i snage zajedništva.

Benito Mussolini bio je u mladosti uvjereni socijalist i antiklerikalac. Osnovao je fašistički pokret, a 1922. postao premijer Italije.

Ukinuo je u praksi parlamentarnu vladavinu i uveo teror. Izvršio je agresiju na Etiopiju 1935., a cilj mu je bio zavladati Sredozemnim morem koje je smatrao „batenom Italije. Upravo je hrvatsku obalu smatrao povijesnim talijanskim pravom. Pristupio je paktu s Hitlerom, a nakon brojnih poraza u ratu Nijemci ga sklanjaju na sjever Italije gdje se ponovno vraća socijalističkim idejama. Uhićen je i obješen 1945.

Već u osnovnoj školi se zanosio socijalističkim idejama pa je nosio medaljon sa slikom Karla Marxa u džepu. Prvo zaposlenje dobio je kao urednik u socijalističkim novinama „Radnička budućnost“.

Bio je žestoki kritičar Crkve i tom pitanju je pristupao s najvećom strašću i gorčinom pa je napisao brojne članke protiv Crkve koju je označavao kao korumpiranu i pokvarenu, a kasnije je napisao i antiklerikalni roman „Kardinalova ljubavnica“. Jedino djelo koje je Mussolini napisao u svom životu bilo je upravo gađenje Crkve i svećenstva.

Nakon povratka iz Prvog svjetskog rata prekida sa talijanskim socijalistima i tada utemeljuje “Fasci di Combattimento”, poznatiju kao Fašistička stranka. Ta je stranka imala mnoge socijalističke ideje s osloncem na nacionalni identitet.
Nasuprot tome, fašisti su mrzili Katolički Crkvu, poput nacista i komunista, te je smatrali preprekom ostvarenju „modernog društva“.

Iako je bio ateist i antiklerikalac, iz praktičnih razloga potpisuje konkordat s Vatikanom kojim je talijanska država priznata od strane Vatikana i obrnuto.

Godine 1939. sklapa savez sa Hitlerom kao uvod u Drugi svjetski rat, koji je za Italiju počeo agresijom na Grčku.
Porazi u ratu su doveli do pobune u Italiji protiv Mussolinija, pa je 1943. uhićen i interniran, ali ga oslobađaju njemački padobranci i postavljaju na čelo Talijanske Socijalne Republike u sjevernoj Italiji, gdje se Mussolini vraća svojim ranim fašističkim idejama bliskim socijalizmu: jačanju sindikata, nacionalizaciji privatnih poduzeća, slabljenjem kapitalista ovim riječima: “Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta”.

Uhićen je 1945., strijeljan i obješen naglavačke u Milanu.

Fašizam, antifašizam i komunizam – smicalice i prijetvornost postkomunista

U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske Unije Europska savjest i totalitarizmi, donesenoj 2. travnja 2009, izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Zato jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“ .
„Europa se neće moći ujediniti ako ne bude sposobna postići zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim nasljeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću.“

U rezoluciji se, dalje, kaže da je Europski parlament uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“.

U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktivira pojam antifašizma. Postkomunisti tvrde da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim tim bivši Sovjetski Savez kao država, pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom, a potaknuli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati zajedno s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati, onda su to samo oni režimi koji su bili u ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno.

Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranja borbenih fašističkih postrojbi) ili 1922. (postavljanja Mussolinija na čelo talijanske vlade) ili 1933. (dolaska Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već aktualna politička i ideološka vrijednost u Europi danas. Komunizam, pošto je jedna od sastavnica antifašizma, uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam.

Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti?

Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijeva se savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se Njemačkoj, Italiji i Japanu.

Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u „domu roda hrvatskoga“, pitomoj i slobodarskoj Istri (seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921, a u travnju 1921. ustali su rudari Labinštine). Bitne su mu odlike bile antibarbarstvo, poraz i kažnjavanje agresora.

Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nedvojbeno najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer zakleti antikomunist Winston Churchill i službeno najveći komunist, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Antifašistička koalicija je, prema tome, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma). Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička, ali jest antifašistička.
Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.

Dapače istinski antifašizam, na moralnom planu, osuđuje istovjetna djela koja su činili komunistički zločinci kroz proteklih 100 godina: masovna pogubljena, totalitarna vladavina, koncentracijski logori, gušenje svih ljudskih prava, jednopartijski sustav, pojam Vođe (Hitler, Mussolini, Tito, Staljin, Mao Ce Tung), progoni na etničkoj i ideološkoj osnovi, ekspanzionizam, progon vjere i posebice kršćana, moralna dekadencija i dr.

Antifašizam je, prema tome, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih osvajačkih režima – građen novi međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata i utemeljena, uz oslonac na ostale povijesne tečevine, neovisna i samostalna država Hrvatska. Komunizam (lenjinizam, boljševizam, staljinizam, titoizam i dr.), koji se u Europi definitivno urušio 21. prosinca 1991. s raspadom SSSR-a, jedan je od tri velika povijesna totalitarizma koji su obilježili prošlo stoljeće.

Motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća nije u strahu od njihove restauracije jer su povijesno neuspjeli i potrošeni modeli, već u sprečavanju i suzbijanju uporabe autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja bilo koje sadašnje ili buduće vlasti ili organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga.

Zašto hrvatska socijaldemokracija još uvijek čeka svog Willya Brandta?

Na kraju, valja odgovoriti zašto u nas dobar dio ljevice još prešućuje zločine i brani povijesno profaniran i osuđen model totalitarnog komunizma 20. stoljeća, usprkos apelima demokratske Europe i deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006? Odgovora ima više.

Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani.

Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakome širemu društvenom pokretu, komunističko društvo poima se kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marxova idila jednakosti ljudi nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti (gotovo zamjena za kršćanske ideale Isusa Krista). Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve „crvenoga totalitarizma“, ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja.

Da je još živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u Europskome parlamentu Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa. U OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkog totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma) itd.

Pošto je utroba iz koje su rođeni mračni režimi još plodna, a novija povijest Sirije, Egipta, Ruande, Libije i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnog umiranja još živa, za suzbijanje svih totalitarizama – posebice fašizma, komunizma i nacizma – i odavanja počasti njihovim žrtvama u svakome je društvu ponajprije odgovorna demokratska javnost, intelektualna elita, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije.
Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema.

Hrvatska socijaldemokracija još čeka svoga Willyja Brandta.