Najpoznatiji njemački i jedan od najpoznatijih svjetskih fizičara Max Planck rođen je na današnji dan 23. travnja 1858. Umro je nakon II. svjetskog rata 1947. rodio se u akademskoj obitelji, budući da mu je otac bio profesor prava u Kielu, a oba pradjeda su bili profesori teologije.
Za istraživanja i uspjeh u radu dodijeljena mu je godine 1918. Nobelova nagrada za fiziku. Općenito se misli da su njegova dva najznačajnija doprinosa znanosti: spoznaje o važnosti entropije i otkriće najmanjeg kvanta djelovanja.
Malo je poznato da je jedan od najvećih znanstvenika 20. stoljeća bio predani kršćanin koji je svim srcem vjerovao u Isusa Krista i kršćanski nauk kao temeljni smisao života.
Planck kao kršćanin – smrt sina
Uz naznačenu veličinu Plancka kao prirodoslovca-fizičara i učenjaka, ovdje želimo istaknuti također Planckovu veličinu kao dosljednog vjernika- kršćanina.
Po svom pogledu na svijet i život, Planck je, među ostalima brojnim prirodoslovcima našega doba, i duboki vjernik kršćanin. Kao vjernik i fizičar, Planck smatra da se vjera i znanost međusobno dopunjuju: znanost ispituje pojave u svijetu, vjera govori o Svemogućem intelektu, koji je planirao te pojave i odredio zakonitosti njihova evolutivnog nastupanja. Za Plancka su pojave u prirodi, sa svima svojim zakonitostima, proizvod Duha, kao što su to i za suvremene prirodoslovce koje ću ovdje navesti.
Мах Planck je duboki vjernik-kršćanin. Životna sudbina tog velikog prirodoslovca-fizičara nije bila laka. Godine 1916. poginuo je u ratu kod Verduna njegov sin Karl. U II. svjetskom ratu izgorjela mu je kuća, pri čemu je bila uništena njemu osobito draga i desetljećima skupljana biblioteka. Početkom 1945. bio je ubijen njegov sin Erwin, kao žrtva nacista.
Kad je Plancku njegov prijatelj A. Berthelot izrazio sućut u povodu nasilne smrti njegova sina, odgovorio mu je Planck pismom od 28. ožujka 1945. ovako: “Vi se u mene puno pouzdavate, kad izričete mišljenje, kako ja u sebi posjedujem snagu da ne podlegnem boli… ja ozbiljno nastojim da tu snagu dobijem. U tome dolazi mi u pomoć okolnost da kao milost s neba promatram to što mi je od djetinjstva u srcu duboko ukorijenjena čvrsta, ničim nepomućena, vjera u svemogućega i beskrajno dobroga Boga. Dakako, njegovi putovi nisu naši putovi! Ali, povjerenje u Njega pomaže nam proći i kroz najteža iskušenja”. U svojoj zbirci rasprava, s naslovom Putovi ka fizikalnoj spoznaju Planck, govoreći o bitnosti religije, ističe ovo: “Religija je povezanost čovjeka s Bogom”, i to kao s jednom “Nadzemaljskom silom, koja upravlja čovječjim životom. Staviti sebe u suglasnost s tom silom i prema njoj sačuvati odanost – stalna je težnja i najviši cilj čovjeka vjernika. Naime: samo tako može se on, vjernik, osjećati u životu zaštićenim pred životnim opasnostima što ga ugrožavaju… te tada participira na unutarnjem zadovoljstvu duše, koje zadovoljstvo može biti zajamčeno samo po čvrstoj povezanosti s Bogom i po bezuvjetnom vjerničkom povjerenju u Božju svemogućnost i spremnost za pomoć…”
Planck – Bog je početak i smisao svega
Kad govori o spoznaji Boga u religiji i prirodoslovnoj znanosti, Planck ističe ovo: “Za vjernika, Bog je ono nešto što je primarno dano: iz Njegove svemoćne volje izvire cjelokupni život i svako zbivanje u tjelesnom i duhovnom svijetu… Protivno tome, za prirodoslovca, ono primarno dano jest sami sadržaj njegovih osjetilnih organa i mjerenja, koja su iz toga izvedena. Polazeći od toga, prirodoslovac nastoji zatim, na putu induktivnog traženja, po mogućnosti približiti se Bogu i njegovu svjetskom poretku… Tako Bog za religiju stoji na početku, a za znanost na kraju svakog mišljenja. Jednoj označava On sami Temelj, a drugoj krunu izgradnje svakog svjetonazornog razmišljanja.”
Za Plancka, nadalje, nema nikakva proturječja između religije i prirodoslovnih znanosti. O tome on ovako govori: “Kamogod i kolikogod možemo pogledati, između vjere i prirodoslovlja ne nalazimo nigdje protuslovlja, ali zato upravo u odlučnim točkama nalazimo potpuno podudaranje. Religija i prirodoslovlje se ne isključuju…, nego se međusobno dopunjuju i uvjetuju… Upravo najveći prirodoslovci svih vremena, ljudi poput Keplera, Newtona, Leibniza, bili su prožeti dubokom religioznošću. U početku naše kulturne epohe bili su njegovatelji prirodoslovlja i čuvari religije vezani dapače personalnim jedinstvom… Znanstveni istraživački rad se odvijao u srednjem vijeku, načelno, u monaškim ćelijama…”
Planck – znanost i religija nisu proturječne
U predavanju o temi Zakon uzročnosti i sloboda volje, održanom u Pruskoj akademiji znanosti, Planck govori o usrećujućoj predanosti Bogu, navodeći riječi sv. Pavla: “Onima koji Boga ljube, svaka stvar mora služiti za nešto još bolje! Onog kome uspije da se podigne do takva pogleda na život, treba vrednovati kao doista sretna čovjeka. Naime, kao što on trajno ostaje pristupačan za sve dobro i lijepo što ga svaki dan i sat može susresti, tako on samoga sebe može istovremeno unaprijed smatrati zaštićenim protiv svake nezgode, koja mu u ovom nestalnom životu još može biti dodijeljena.”
U tome istom predavanju, na temu o međusobnoj upućenosti znanosti na religiju i obratno, Planck ističe: “Znanost i religija, istinski, ne stoje ni u kakvoj proturječnosti, nego su one, za svakog ozbiljno razmišljajućeg čovjeka, potrebne jedna drugoj kao dopuna. Sigurno nije tek slučajno, da su upravo najveći mislioci svih vremena istovremeno bili također duboko prožeti religioznošću, premda oni to svoje najsvetije nisu rado javno iznosili Tek iz zajedničkog djelovanja snaga njihova uma i volje uspijeva filozofiji njezin najzreliji i najskuplji plod: etika. Naime, znanost također pronalazi etičke vrednote, ona nas prije svega uči istinoljubivosti i strahopoštovanju (podcrtao A.K.). Istinoljubivost u nepopustljivom nagonu za napretkom prema sve točnijoj spoznaji svijeta koji nas okružuje; strahopoštovanje kod razmišljanja i zadržanog pogleda prema onom vječno Nedokučivom, prema tajni Božanskoga u vlastitim grudima”.
