Na današnji dan 1922. rođena je Kata Šoljić, majka četvorice poginulih hrvatskih branitelja i junaka Vukovara. Bila je simbol patnje, ali i hrabrosti svih hrvatskih majki koje su dale svoje sinove za slobodu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu.
Katin životni put
Rođena je kao Kata Tikvić u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Njezin životni put od mladosti je nalik križnom putu. Kada je imala 13 godina umro joj je otac, a majka Kata umrla je 1946. od tuge, tumači Kata Šoljić u jednom od intervjua. Naime, u Drugom svjetskom ratu izgubila je četvoricu braće. Dvojica su ubijena u Bleiburgu, a dvojicu su strijeljali partizani.
Njezin je suprug Antun (za koga se udala u 18. godini) čudom preživio Bleiburg i Križni put. I Kata je trudna preživjela pokušaj strijeljanja. Nakon rata trpjeli su stalne progone i maltretiranja. Antuna su zatvarali, vodili na preslušavanja, a državni posao mogao je samo sanjati te je radio kao seljak-nadničar. U teškim uvjetima i vremenima progonstva, oskudice (bez struje, bez bunara u svojem dvorištu) i nesigurne budućnosti, Antun i Kata imali su šestero djece: Niku, Ivu, Miju i Matu, Maru i Anu. Podigli su ih u kršćanskom duhu i ljubavi za domovinu.
U potrazi za boljim i mirnijim životom preselili su se 1956. u Slavoniju u Srijemske Čakovce gdje su uz puno odricanja sagradili obiteljsku kuću, odškolovali djecu koja su tamo zasnovala svoje obitelji i stekla svoje domove. Suprug Antun umire 1981. godine, a Kata Šoljić seli se u Vukovar gdje živi s kćeri Anom i zetom Ivanom Vukojevićem (koji će poginuti kao branitelj) do početka Domovinskog rata. Onda privremeno odlazi u Mađarsku te u progonstvo po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
„Hrabri budite, Bogu se molite“
U obrani Hrvatske iz obitelji Kate i Antuna Šoljića: četiri sina, dva zeta, dvije kćeri, četvorica unuka.
„Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt. Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“
Boraveći u izbjeglištvu u Mađarskoj, Kata je dane provodila ispred telefona ili televizora ne bi li saznala koju vijest o svojim bližnjima u Vukovaru. Da joj je poginuo najmlađi sin, saznala je u listopadu kada se vratila u Bosnu. Od velike boli završila je u bolnici. Nedugo nakon toga primila je vijest da je njezin sin Ivo nestao u Dunavu. S krunicom u ruci i molitvom Bogu, Kata Šoljić nosila je svoju bol, prigrlila križ te u jednom intervjuu („Bol u Bolu“, HTV, 1993.) poručila „Hrabri budite, Bogu se molite.“
Poginuli iz Katine obitelji
Mato (1952. – 19. rujna 1991.), najmlađi sin, ubijen je u pokušaju zauzimanja vojarne JNA.
Ivo (1948. – 16. studenoga 1991.), Veliko Džo, zapovjednik vukovarske bojišnice na Mitnici. Ne želeći živ pasti četnicima u ruke, pokušao je preplivati hladan i nabujao Dunav, utopio se.
Mijo (1945. – 18. studenoga 1991.) ubio ga je susjed (školski kolega) u kukuruzištu u Srijemskoj Mitrovici. Mijo je odvezao svoju obitelj u vikendicu kraj Zadra i vratio se kući gdje je ubijen na dan pada Vukovara.
Nikola (1942. – 22. prosinca 1991.), najstariji sin, zarobljen, odveden u Srijemsku Mitrovicu, mučen i ubijen.
Kći Marija (1950.) sa svojom je obitelji prošla teško zatočeništvo u Srijemskoj Mitrovici. Marija, njezin suprug Stjepan Barišić i njihovi sinovi Toni i Zoran branili su Vukovar.
Kći Ana (1954.) ubijen je njezin suprug Ivan Vukojević. Prema izjavama svjedoka 19. studenoga 1991. tijelo mu nije pronađeno.
U ratu su bila još dvojica Katinih unuka Franjo i Anto.
„Škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i obitelj“
12 je godina trajala majčina potraga za posmrtnim ostacima svojih sinova, a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima sina Nike samo je tiho izgovorila „moja je potraga završena”.
Umrla je 2008. u Zagrebu, u bolnici Sveti Duh, sahranjena na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, zajedno sa svojim suprugom te četvoricom sinova.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.
Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodijelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata.
„Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
