25. veljače 1942. Tri velika pokolja u Foči (NDH) – četnička zlodjela koja nadilaze ljudski razum ostala namjerno zaboravljena!

Foto: prometej.ba

“ NE SJEĆAM SE DA SAM IKADA U ŽIVOTU VIDIO NEČEG JEZOVITIJEG OD ONOG ŠTO SMO ZATEKLI U TOM GRADU. RAZULARENA ČETNIČKA RULJA FORMALNO JE PLIVALA U LJUDSKOJ KRVI. MOST NA DRINI PRUŽAO JE GROZNU SLIKU. NA NJEMU NIJE BILO NI JEDNOG PEDLJA ZEMLJE, KOJI NE BI BIO ZASIĆEN KRVLJU POKLANIH. TO JE BILO STRATIŠTE NEDUŽNOG MUSLIMANSKOG NARODA – PRAVA KLAONICA. POD MOSTOM MNOGO LEŠEVA. POVEZANE ŽICOM, MEĐUSOBNO ISPREPLETENE NJOME, ČETNICI SU PREKLANE LJUDE I ŽENE BACILI S MOSTA U RIJEKU. MNOGI SE ZAPLETOŠE O STUBOVE MOSTA. ŽIVOTINJSKO DIVLJANJE, GORE OD ONOG NAJKRVOLOČNIJE ZVIJERI. ŽENE I DEVOJKE PRIJE KLANJA SILOVALI SU NA OČIGLED RODITELJA, MUŽEVA I BRAĆE. STRAHOTE SE NE DAJU OPISATI.”(Kosta Nađ, partizan, Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 )

 

Koljač iz Foče – četnički vojvoda Pavle Đurišić:

Foto: javno vlasništvo

 

Vrhunac  genocida u Drugom svjetskom ratu dogodio se u srednjem Podrinju i zapadnom Sandžaku. Grad Foča i okolina postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihailovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su masovne pokolj nad civilima ovog kraja u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja povjesničara približno 8.000 osoba. To se ponovilo i 1992. godine u posljednjem ratu, tako da danas u Foči više gotovo nema muslimana (danas Bošnjaka). U Foči je prema popisu iz 1931. živjelo i 262 Hrvata katolika koji su posve istrebljeni.

Prvi pokolji u tom kraju Nezavisne države Hrvatske trajali su od prosinca 1941. do kraja veljače 1942. godine. Monstruozni pokolji i gotovo kultni obredi mučenja i  ubijanja vežu se u 20. stoljeću od Balkanskih ratova uz srpsku vojsku, a ponajviše uz njen „ponos“: četnike. U Foči su četnici ubijali sve što se kreće: kuhali živu ljude u vreloj vodi, kopali oči, silovali žene i vadili im vagine, vadili djecu iz utroba majki i nabadali na bajunete, vadili srca, rezali dijelove tijela….najmlađe ubijeno dijete imalo je tri mjeseca.

Četnici kolju u Foči

Slikovni rezultat za četnici pokolji

Photo: braniteljski-forum.hr

> Geneza i povijest četničkog pokreta i njihov teror 

Otkada u govoru ljudi postoje riječi “čast” i “viteštvo”, postoje i pravila ratovanja. Boriti se protiv sebi ravnog je čast, boriti se protiv jačeg je hrabrost, a boriti se protiv slabih i nejakih je kukavičluk. Kukavice ne mogu postići slavu u borbi s jednakim, zato napadaju slabe i diče se djelima i postupcima kojih bi se trebali sramiti, piše stav.ba.

Da bi stvorili veliki i etnički čist teritorij u kojem bi živio samo njihov, “nebeski narod”, četnici se ustručavali prolijevati potoke krvi i raditi ono što zdrav razum ne može shvatiti. No, ponovilo se to i u Domovinskom ratu. Vrhunac takvog stremljenja došao je do izražaja u protekla dva rata, kada su testirana “hrabrost”, “čast”, “viteštvo” i “ljudskost” istočnih susjeda.

Prva masovna ubijanja muslimana (danas Bošnjaka) i Hrvata u istočnim dijelovima NDH počela su još 10. lipnja 1941. godine u srezu Ljubinje (istočna Hercegovina).  U srezu Ljubinje živjelo je oko 9000 Srba, 4000 Hrvata i 2000 muslimana, od kojih veći dio u samom mjestu. Masovna ubojstva nedužnih muslimana i Hrvata u Drugom svjetskom ratu započeli su ljubinski Srbi u lipnju 1941. godine. Nakon što su 10. lipnja 1941. Talijani prepustili naoružanim Srbima Ljubinje, 15. lipnja 1941. pozvani su svi ne-Srbi koji još nisu bili napustili grad na “saslušanje”. Trojicu odraslih muškaraca odveli su i bacili u jednu jamu, a 17 žena i 11 djece poveli su prema Stocu, pobili i također bacili u jamu.

Izbijanjem općeg ustanka u NDH 27. srpnja 1941. godine (koji hrvatska država obilježava svake godine u Srbu, mjestu još jednog pokolja), učestala su i masovna ubijanja civila i opći pokolji Hrvata i muslimana, baš kao u posljednjem ratu. Duž cijele Bosne i Hercegovine napadana su muslimanska i hrvatska naselja i ubijano nedužno stanovništvo.

Četnici – zločinici kakve moderna Europa ne poznaje

Slikovni rezultat za četnici pokolji

Photo: youtube.com

 

Zločini četnika imaju jasna obilježja genocida

Zločini ustanika uskoro počinju poprimati razmjere genocida.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Genocidni zločini u NDH nad Hrvatima i muslimanima bilježe se posvuda: od Kulen Vakufa, Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Drvara, a posebno stradavaju krajevi uz rijeku Drinu, uz istočnu granicu prema Srbiji i Crnoj Gori.

Tako u seoskoj općini Divin kod Bileće tokom rujna 1941. godine srpski ustanici su ubili 449 muslimana, među kojima 78 djece i 180 žena. Danas je, valjda u spomen tih zločina, u Bileći nedavno srušen partizanski spomenik i dignut veliki spomenik koljaču i četničkom zapovjedniku Draži Mihailoviću.

> Bileća: Socijaldemokrati, uz podršku partizanskog SUBNOR-a, podigli spomenik Draži Mihailoviću

Za nekoliko dana bilećka sela Bijeljani, Prisoje, Bačevica, Fatnica, Kalac, Donja i Gornja Orahovica i Đeče ostali su bez ijednog muslimana. Većina djece i žena surovo su pobijeni ili živi bačeni u jamu Čavkaricu kod Berkovića.

Četničke zvijeri su se s ponosom fotografirali kada su klali ljude (kao i u Vukovaru)

Slikovni rezultat za pokolj u foči 1941

Photo: braniteljski-portal.hr

 

Tri velika četnička pokolja u Foči u vrijeme NDH

Vrhunac srpskog genocida nad muslimanima u Drugom svjetskom ratu dogodio se u srednjem Podrinju (NDH) i zapadnom Sandžaku (Srbija). Grad Foča i okolica postali su sinonim za stradanja nevinog naroda. Četnici Draže Mihailovića i tamošnji Srbi u tri navrata vršili su pokolj nad muslimanima ovog kraja, u kojima je stradalo, prema mišljenju većeg broja historičara, približno 8.000 osoba.

Vrijedno je napomenuti da je u Foči živio i manji broj katolika (prema popisu iz 1931. živjela su 262 Hrvata katolika) koji su imali i svoju katoličku crkvu Presvetog Srca Isusovog, a koji su potpuno istrijebljeni u pokoljima.

Pokolji su počeli u prosincu 1941., trajali gotovo dva mjeseca, a u selima fočanskog sreza i do kraja veljače 1942. godine. Većina stradalih u ovom periodu bile su izbjeglice iz sela srezova Foča, Čajniče, Rudo, Rogatica i Višegrad.

Nakon što su Talijani  predali Foču četnicima, već narednog dana četnički komandanti Sergije Mihajlović i Radomir Đekić sa svojim hordama obrušili su se na nedužno stanovništvo. Podršku pristiglim četnicima u uništavanju muslimana zdušno su pružili domicilni Srbi, među kojima su se naročito istakli Boro Blagojević iz Foče, koji se javno hvalio da je zaklao 27 muslimana u Slatini, i Spasoje Dakić iz Pive, koji je u jednu kuću zatvorio 52 djece, žena, djece i muškaraca i žive ih zapalio.

Četnici su svoje žrtve mahom vodili na Drinu, ondje ih na mostu klali i bacali u rijeku. Tom prilikom silovali su mlađe žene i djevojke, pljačkali radnje, stanove i kuće muslimana. Najstrašnije zločine činili su u bošnjačkim naseljima na desnoj obali Drine i neposredno uz crnogorsku ili srbijansku granicu, kao što su sela: Grdijevići, Kunovo, Vikoč, Brusna, Vakuf, Dragočava, Slatina, Ćurevo, Kosman, Potpeće, Draževo, Šuljci, te druga manja naselja. U ovim zlodjelima učestvovali su brojni srpski civili iz Foče i naselja s teritorija Srbije i Crne Gore, najviše zbog pljačke, silovanja i ubijanja. Svoje su žrtve četnici ubijali na razne načine: ubijali su ih iz pušaka, klali noževima ili bacali žive u vatru, a ako bi neko uspio da se iz vatre izvuče, oni bi ga ponovo u vatru gurnuli. Uništavane su kompletne obitelji, tako da su mnoge izumrle. Pretpostavlja se da je ovakvih porodica na području Fočanskog sreza bilo više od 160.

Koncem 1941. i početkom 1942. godine četnici su zaklali dvadeset muslimana porodice Delić na mostu u Vikoču. U ovom selu četnici su ubili i 17 članova porodice Bekan. Sve su ih poklali, a zatim ih polužive ostavili da izgore u zapaljenoj kući. Malu djecu vadili su iz utroba majki, nabadali na bajunete i bacali u vatru.

Zločini nad djecom – obredna ubijanja i mučenja

Uvidom u spiskove žrtava četničkog pokolja u Foči koje donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u djelu Genocid nad Muslimanima (1990) primjetno je da je od četnika i domicilnih Srba stradao ogroman broj djece. Djeca su ubijana u svim selima Fočanskog sreza. Analizom spiskova dolazimo do podatka da je u Foči i njenoj okolini tokom Drugog svjetskog rata ubijeno 1.068 djece dobi do 18 godina i 585 žena. S obzirom na to da su spiskovi nepotpuni i da je, po tvrdnjama historičara, zabilježeno manje od polovine svih žrtava, time je i broj stradale djece u kotaru Foča višestruko veći.

Dio ogromnog spiska žena i djece koje su zaklali četnici u Foči:

Slikovni rezultat za pokolj u foči 1941

Kolike su razmjere četničkog zločina, govori podatak da je samo u selu Grdijevići ubijeno 87 djece.

U selu Kunovo četnici su ubili najmanje 163 civila, od kojih je približno 150 ubijeno u periodu prosinac 1941. – veljača 1942. godine.

Više od polovine njih izgorjelo je u kućama. Među ubijenim bilo je 72 bošnjačke djece, a među njima petere djece Osmana Zunđe, četvero Nazifa Delića, od kojih je najstarije imalo dvanaest godina, četvero djece Smaje Delića, četvero djece Redže Ramovića i četvero djece Jašara Lisice. U ovom selu ubijena je i sva porodica Muradifa Zeca: žena i petero djece, od kojih je najmlađi Smajo imao samo tri godine. U selu Šuljci ubijeno je četrnaestero djece. U selu Brusna ubijena su 82 civila, od čega 37 djece. Većina žrtava stradala je u prvom napadu četnika na Foču. U ovom selu četnici su početkom 1942. godine ubili šestero djece Mušana Pohare. Najstarije dijete imalo je petnaest, a najmlađe dvije godine.

Fatimu Hadžić četnici su usmrtili strahovitom smrću u mjestu Meljeni kod Papratnog u veljači 1942. godine tako što su je kuhali u bakrenom kotlu

Drugi četnički masovni pokolj u Foči počeo je u kolovozu 1942., a prema procjenama vlasti NDH ubijeno je oko 3000 civila. Prema ustaljenoj praksi “srpskih junaka”, i ovaj put četničke horde hrabro su napali žene i djecu. Prema izvještaju četničkih komandanata Petra Baćovića i Dobroslava Jevđevića, približno 300 žena i djece platilo je glavom.

Treći pokolj dogodio se početkom siječnja i veljače 1943. godine, kada je zločinac Draža Mihailović izdao zapovijed da se Sandžak i Podrinje (NDH) očiste od svih koji nisu Srbi (velikom većinom to su bili muslimani).

četnička zastava

Četnici prešli u partizane, krivci nekažnjeni, a zločini zaboravljeni!

Nakon počinjenih zločina, kada su uvidjeli da će na kraju pobjedu ipak odnijeti partizani, većina četnika i fašistički nastrojenih Srba počela je pristupati NOB-u. Velik broj zločinaca koji su vršili pokolj nad nedužnim stanovništvom Foče i Podrinja počeo je stupati u partizanske redove. O tome svjedoči Vlado Dapčević, partizanski pukovnik i istaknuti borac iz Drugog svjetskog rata: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali tisuće muslimana. Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali ih pobiti. Svi do jednog su klali, a preko 2.000 ih je bilo.”

Kratku pripadnost Dobrovoljačkom odredu mnogi su zloupotrijebili nakon rata i ostvarili znatne materijalne beneficije. Treba naglasiti da je u ovom odredu bio i Rajko Gagović, kao komesar čete u Čelebićima s ratnim zločincem Spasojem Dakićem. Ovaj je čovjek poslije rata od 1945. vedrio i oblačio u Foči. Njegovi suvremenici ga sumnjiče da je bio velikosrpski nacionalista, intervenirao u korist zaštite ratnih zločinaca i na rad sreske komisije za utvrđivanje ratnih zločina i broja žrtava. Ratne zločince nagovarao je da idu kod muslimanki koje su izgubile supruge, očeve, braću ili djecu i da im ponude nešto novca i priprijete ubojstvom budu li svjedočile protiv njih. Na taj su način brojni ratni zločinci izbjegli krivičnu odgovornost.

Takav opisani uzorak zločina i „zaboravljanja krivice“ koje su napravili četnici i srpske vojne formacije bio je praksa u Titovoj Jugoslaviji.

 

Srbija se 2020. ponosi krvolocima i genocidnim ubojicama –  Draža Mihailović dobio je nedavno i ulicu u središtu Kragujevca:

 

Još gore je to da se o četnicima u Jugoslaviji namjerno stvarala pogrešna slika, koja je ostala među ljudima do danas.

O četnicima se razmišljalo kao o skupinama bradatih pijanaca koji samo pljačkau, jedu i piju, a ponegdje i ubiju nekoga. Ali povijest pokazuje da se radi o organiziranoj vojsci Vlade Jugoslavije u Londonu, na čelu s ministrom obrane Dražom Mihailovićem i velikog logističkom pomoći iz susjedne Srbije. U stvarnosti, četnici su bili najzločinačkija vojska II. svjetskog rata u Europi, najkrvavija i nabestijalnija u svojim ubijanjima, a veliki broj njih je svoje pokolje nastavio i nakon završetka rata 1945. godine u odorama partizana u koje su bili masovno prihvaćeni od 1944. godine.

Najteže pada to, da nakon što su četnici ponovili svoje zločine u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici i ponovno Foči, u Srbiji ostaju i tretiraju se kao nacionalni junaci. Koljače se predstavlja kao prave borce za slobodnu Srbiju.

To je slika Srbije i Republike Srpske 2020. godine.

*Podaci su najvećim dijelom iz knjige Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

*Dodatak: Četnici zapalili bebu staru tri danasvjedočanstvo iz knjige Šemso Tucaković, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945, El-Kalem, Sarajevo, 1995, str. 302.

Potresno svjedočenje o stradanju muslimanske djece, kao i o fočanskim krvnicima poput Dušana Stanojevića iz sela Slatina ispričala je Ziba Mujanović iz Humskog kod Slatine, čiju ispovijest bilježi prof. dr. Šemso Tucaković u djelu Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima 1941-1945: “Tog kobnog dana otišla sam iz kuće potražiti ovcu. U kući nije ostao nitko, jer je i Srbijanka bila izašla negdje u bašču. Tragajući za ovcama, pala sam u neku stublinu i slomila ruku u šaci. Povratim se u kuću, kad na krevetu zatekoh Dušana da leži. I sada mi je u očima na njemu bijela košulja od tankog uzvodnog ćerećeta sa prugama, a to je naša muslimanska košulja zvana ‘tanka Talijanka’. Smognem snage i nazovem mu: ‘Dobar dan, Dušane!’ On mi primi pozdrav i reče mi da sjedem. Ja sjedoh i još više skupim snage i kuraži pa upitah Dušana tko i kako je zaklao moga oca i ostatak Mujanovića. Upitah ga jasno i glasno, pa što god bude, neka radi i od mene, jer jednom se umire. Dušan se ne pomiče sa kreveta, stavi svoje ruke na oči, pa iz svojih usta ispriča mi kako je poklao Mujanoviće i evo njegove priče:

Točno je da sam ih sviju poklo. Oni su se bili sakupili i sakrili u obližnjoj šumi, ali ih je pronašla Srbijanka, Ljubica. Okuražila ih je i oslobodila, da ih neće niko dirati. Oni su se na njenu riječ i vjeru svi skupili ovdje u Bećirevu kuću. Za dva dana sam znao za njih, ali ti neću reći ko mi je kazao. Onda sam došao s namjerom da ih pokoljem, i poklao sam ih. Ovdje u maloj sobi zaklao sam Bećirova sina Hamida (bio je star 11 godina) i Klinac Ismeta, sina Muradifovog. Ondje u velikoj sobi, tvoj otac Hadžo sjedio je više odžaka, jer je bio stariji, a pred odžakom je sjedio tvoj amidža Osman. Obojicu sam ih zaklao na tim mjestima, prvo Hadža pa Osmana. Onda sam otvorio sobna vrata i obadvojicu izbacio u kuću, stavio im tijela jedno po drugom i rekao sam im: ‘Ljubite se, braćo.’ Tada sam se povratio u tu veliku sobu, i nožem sam preklo tvoju strinu, ženu Bećirovu, koja je uz svoje grudi držala malo dijete, koje je bila tek rodila. Dijete sam joj istrgnuo iz ruku i bacio na sredinu sobe. Zatim sam zaklao Eminine sinove Derviša (10 godina), Halima (6 godina) i kćerku Dervišu (9 godina), a još je ostalo ono malo Eminino dijete, koje je bilo staro svega tri dana. Ne znam da li je bilo muško ili žensko, a vjerujem da mu to ni majka nije znala.

Nisam ga klao, jer nisam imao šta ni zaklati. U kući su bile drvene naćve gdje stoji brašno i gdje se kuha hljeb. Uzeo sam to dijete, iznio ga u kuću i stavio ga u naćve. Zatim sam po njemu natrpao dosta slame, zapalio slamu, zatvorio poklopac na naćve, pa je tako ovo dijete ugušeno u dimu i nešto sagorjelo od zapaljene slame. Tako je, na taj način ovdje bio likvidiran i posljednji i tvoj Mujanović.’

Ovo mi sve iz svojih usta ispriča Dušan Stanojević a da se ne pomače sa mjesta, niti ruke sa svojih očiju. Ja ga pomno slušam i ćutim. Na samom kraju priče u kuću upade Srbijanka – Ljubica. Kad me viđe pred Dušanom, iznenadi se. Odmah me izvede iz kuće i strpa u magazu u jasle. Tek kada sam čula da je Ljubica otpratila Dušana iz kuće vratila sam se u kuću. Da bi oslobodili kuću od ovih mrtvaca, kako bi se mogla useliti Ljubica i njen muž Nikola, došle su komšije po Dušanovu nalogu: Tadijan, Marjan, Jovo, još neki. Dovezli su civare i onda su isjekli na komade leševe odraslih, potovarili na civare i odvukli tamo iza kuće prema šumi na mjesto Gornji Vrt.”

Izvor: narod.hr/stav.ba