29. travnja 1991. dr. Franjo Tuđman: ‘Problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod!’

U plavom dvorcu na Cetinju, nekadašnjoj prijestolnici Crne Gore dok je nije okupiralo velikosrpstvo, na dan 29. travnja 1991. održan je peti krug razgovora šestorice predsjednika jugoslavenskih republika. Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman napustio je konferenciju za novinare zbog vrijeđanja Hrvatske i njenog predsjednika od strane novinara i pristaša velikosrpske politike.

Na konferenciji za novinare dr. Franjo Tuđman izrekao je vrlo važnu rečenicu: „Mnogi problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod u državi“.

Premda se rat u Jugoslaviji već naslućivao, točnije agresija jugoslavenske vojske JNA koju je u svojim rukama kao igračku imao Beograd (premda je nominlano to trebala biti vojska i Hrvata), predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman nastojao je riješiti stvari mirnim putem. Tuđman je slutio da Srbi i njihovi brojni militantni nacionalisti smatraju da je konačno došao trenutak da riješe hrvatsko pitanje na način da istrijebe Hrvate s prostora koje su zacrtali kao dio svoje Velike Srbije.

Dana 29. travnja 1991. na Cetinju, nekadašnjoj prijestolnici Crne Gore (prije stvaranja Jugoslavije) održan je peti sastanak predsjednika republika Jugoslavije o političkoj budućnosti te zemlje. Hrvatska je zastupala stajalište da se odnosi među narodima Jugoslavije urede na novim osnovama saveza suverenih država s pravom na osamostaljenje.

Srbija i Crna Gora, čije je političko vodstvo tada bilo u kvislinškoj relaciji u odnosu na Beograd (još od 1918. i Podgoričke skupštine), to su uporno odbijale. Iako je sastanak predsjednika održan u mirnom ozračju, novinari na konferenciji za novinare stvorili huškačku atmosferu. Predsjednika Tuđmana stalno su provocirali iritantnim pitanjima te je on napustio konferenciju.

Podsjetimo se okolnosti: četničke postrojbe sastavljene od Srba iz Hrvatske, naoružane i štićene od JNA, već su u to vrijeme okružile oružjem pojedina hrvatska sela kao Kijevo, Kruševo i Polaču, s namjerom da pobiju i protjeraju hrvatsko stanovništvo. Po istom obrascu kao u II. svjetskom ratu u Boričevcu, Udbini, Zrinu, Gvozdanskom, Španovici i drugdje.

Susreti predsjednika jugoslavenskih republika održali su se još jedanput, ali bez rezultata zbog toga što je velikosrpski, nominalno komunistički, vrh odbijao sva predložena rješenja jugoslavenske krize na miran način. Na konferenciji za novinare dr. Franjo Tuđman izrekao je vrlo važnu rečenicu: „Mnogi problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod u državi“.

Retrospektiva: Srbija odlučuje napraviti genocid nad Hrvatima – što je bio okidač?

Kao povjesničar Tuđman je znao za prljavu igru Srbije koja je Jugoslaviju smatrala „svojom državom“ u kojoj Srbi vladaju i dominiraju nad drugim narodima, a napose Hrvatima koje su smatrali, na temelju iskustva iz prve Jugoslavije, „glavnim problemom“ u državi za ostvarenje velikosrpskih interesa.

Ta vlast Srba u Jugoslaviji bila je dominantna od samog početka stvaranja te višenacionalne tvorevine.

Dok je jedan dio (naivnih) Hrvata, a napose projugoslavenski orijentirani intelektualci, dočekao stvaranje Jugoslavije s ushićenjem, velika većina Srba smatrala je Jugoslaviju ratnim plijenom iz I. svjetskog rata i „svojom srpskom državom“.

Ideja integralnog jugoslavenstva se podržavala i održavala iz Beograda toliko dugo dok je bilo moguće. Međutim, zbog srbijanskog nasilja, i osobito nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. godine, u hrvatskom narodu se stvorio veliki pasivni i aktivni otpor prema takvoj zločinačkoj politici Beograda – grada kojeg su Hrvati počeli smatrati izvorom svakog zla i nevolje.

Stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine, kao jednog oblika hrvatske državnosti, bio je okidač koji je velikosrbe uvjerio da je došlo vrijeme provedbe za svoj drugi plan: propadanje prosrpske unitarističke Jugoslavije i prelazak na ideju ostvarenja Velike Srbije, unutar ili izvan Jugoslavije.

Tako su četnička udruženja već od 1939. vršila teror nad Hrvatima posvuda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

A 1941. godine četnici konačno su dočekali svoj trenutak, premda ima je raspad Jugoslavije bio početni šok: vrlo brzo započeli su genocid nad Hrvatima na teritoriju NDH (danas Hrvatska i Bosna i Hercegovina). U strašnim četničkim zločinima ubijene su desetine tisuća katolika i muslimana od Jadranskog mora preko Like i Dalmacije sve do rijeke Drine na granici sa Srbijom

Njihov nezavršeni posao dovršili su srbijanski partizani 1945. godine (često uz asistenciju i hrvatskih partizana) kada je u poratnom genocidu ubijeno stotine tisuća Hrvata.

Da je to bio genocid svjedoči i definicija genocida iz Kaznenog zakona RH:

Tko s ciljem da potpuno ili djelomice uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu zapovijedi da se članovi skupine ubijaju ili da im se nanose teške tjelesne ozljede ili da im se teško narušava tjelesno ili duševno zdravlje, ili da se pučanstvo prisilno raseljava, ili da se skupina stavi u takve životne uvjete koji bi doveli do njezina potpuna ili djelomična istrebljenja, ili da se primijene mjere kojima se sprječava rađanje između pripadnika skupine, ili da se vrši prisilno preseljavanje djece u drugu skupinu, ili tko s istim ciljem počini neko od navedenih djela, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Teror nad Hrvatima nastavljen je i u novoj, drugoj Jugoslaviji.

Srbijanski genocid – organizirano i strateško etničko čišćenje 2.000.000 ljudi!

Ali ta nova komunistička Jugoslavija bila je, za velikosrbe, samo prolazna faza do onog cilja koji su oni zacrtali davno ranije – stvoriti Veliku Srbiju bez Hrvata na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. A to je značilo završetak posla iz II. Svjetskog rata: istrebljenje Hrvata i muslimana, (a na jednak način i Albanaca na Kosovu). To su Srbi i činili u svojim imperijalističkim ratovima od 1991. do 1998. godine, šokiravši svjetsku javnost količinom i morbidnošću zločina u Srebrenici, Vukovaru, Sarajevu, Škabrnji, Vučitrnu na Kosovu i drugdje.

Sve to bilo je praćeno masovnim silovanjima Hrvatica, muslimanki i Albanki, mučenjima, logorima (i na teritoriju Srbije), te onime što je bio srbijanski strateški genocidni plan – etničkim čišćenjem i izgonom Hrvata, muslimana i Albanaca sa “svojih teritorija” u cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije, ili jednostavno imperijalističke Srbije.

Malo se o tome govori, ali Srbi su ovim ratovima izvršili etničko čišćnje gotovo 2 milijuna ljudi i to na teritoriju od hrvatskih sela u blizini Jadranskog mora pa sve do albanskih sela na granici s Makedonijom. Taj veliki prostor je trebao biti očišćen od svih ne-Srba da bi kao takav postao dio Velike Srbije.

Jedna velika patološka i morbidna ideja koja u Beogradu nije imala nikakve kočnice i koja je bila pred realizacijom s obzirom da su Srbi imali sve u rukama: vojsku, miliciju, diplomaciju, medije, relativno centralizirane financije I dr.

Dr. Franjo Tuđman je znao što se sprema i zato je otvoreno u Cetinju rekao istinu, kada je to bilo teško, kakav je stav Srba u odnosu na Jugoslaviju: „Mnogi problemi u Jugoslaviji nastaju zato što Srbi smatraju da su vladajući narod u državi“.

Tuđman se, u tom trenutku, odlučio diplomatskom lukavošću i čvrstinom suprotstaviti se Srbima: Hrvatska mjesec dana nakon skandala na Cetinju izlazi na referendum o samostalnosti, s pažljivo sročenim referendumskim pitanjima koja su utrla put hrvatskoj samostalnosti i slobodi.