Dana 30. lipnja 1993. godine Armija BiH napala je Bijelo Polje kod Mostara, a pomoć su imali u bošnjačkim pripadnicima HVO-a koji su preko noći izdali svoje suborce i okrenuli oružje na njih. Do tada su Hrvati i Bošnjaci zajednički u okviru postrojbi HVO-a vodili borbu protiv Srba koji su napadali Bijelo Polje i Mostar, te su zajednički branili i Hrvate i Bošnjake toga kraja. Međutim, sve je završilo pokoljem vojnika HVO-a i civila Hrvata Bijelog Polja.
Bolna obljetnica
Hrvati Bijelog polja kod Mostara danas se prisjećaju Armije BiH i velikih stradanja koja su doživjeli 30. lipnja 1993. godine. Naime, toga dana je Armija BiH napala Hrvate, a pomoć su imali u bošnjačkim pripadnicima HVO-a koji su taj dan okrenuli oružje na svoje dojučerašnje suborce.
„Radilo se o čistoj izdaji. Iako je rat Bošnjaka i Hrvata već uzeo maha, Bijelo polje je bilo mirno. Marko Maka Radić nije dao da dođe do nereda u Bijelom polju, a sve vojnike u svojoj postrojbi je isto tretirao. Ipak, oni su ga prevarili i na današnji dan pokušali ubiti“ – govore sudionici sukoba u Bijelom Polju.
Nekoliko desetaka Hrvata je ubijeno, što vojnika, što civila, koje je Armija BiH nespremne zarobila na spavanju.
Osnovani su logori za Hrvate u Bijelom polju na nekoliko lokacija. Najveći je bio u školi u Bijelom polju, a ironično je kako je ta škola nosila ime Škola bratstva i jedinstva. Ljudi su se spašavali bježeći preko Neretve prema Vojnom. Razmjere zločina koji su počinjeni na današnji dan tek su utvrđeni nekoliko mjeseci kasnije.
Inače, zločin u Bijelom polju dogodio se nakon što je Armija BiH počinila zločine u hrvatskim selima jablaničke i konjičke općine sjeverno od Bijelog Polja. Radilo se o provedbi plana tzv. zelene transverzale koja se trebala pružati do Neuma. Zna se kako je cijelom akcijom rukovodilo tadašnje zapovjedništvo Armije BiH na čelu sa Seferom Halilovićem. Bolna je činjenica kako javnost nije upoznata dovoljno s onim što se dogodilo u ovom mostarskom naselju.
Unatoč svemu ovome, Hrvati su se vratili u Bijelo polje i obnovili svoje domove i danas pokušavaju živjeti što je više moguće normalno.
