Na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske, s podjelom na 100 lipa, zamjenom za hrvatski dinar u odnosu 1:1000. Izdavanje kune omogućila je stabilnost uspostavljena uspješnom provedbom „Stabilizacijskog programa“ koja je započela u listopadu 1993. godine.
Taj je program počivao na koordiniranim mjerama monetarne i fiskalne politike, uz deviznu liberalizaciju i određene strukturne reforme. U uvjetima snažne deprecijacije tečaja hrvatskog dinara, „Stabilizacijskim programom“ ponuđena je gornja granica vrijednosti DEM prema HRD od 4.444. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo jačati. Stabilizacijskim programom u kratkom su roku zaustavljena inflacijska očekivanja, pa je nakon hiperinflacije od preko 1000 posto godišnje u 1993., u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju na prosinačkoj razini.
Naziv kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina krzna u monetarnoj i fiskalnoj povijesti Republike Hrvatske.
Povijest naziva novčane jedinice Republike Hrvatske kune počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u modernom smislu.
Nekoliko detalja iz povijesti kune: kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjevjekovnoj Slavoniji, Primorju, Dalmaciji; lik kune nalazio se od prve polovine 13. stoljeća pa gotovo do kraja 14. stoljeća na hrvatskom kovanom novcu zvanom banovci; kuna je bila potencijalni novac Banovine Hrvatske te stvarni novac u izdanju Nezavisne države Hrvatske i ZAVNOH-a.
