Hrvati su jedini narod Katoličke Crkve koji je imao skoro tisuću godina liturgiju na crkvenoslavenskom jeziku koji je narod mogao više-manje razumjeti. Čitava Katolička Crkva koristila je bez izuzetka latinski jezik do 2. vatikanskog koncila 1960-ih. Za tu izuzetnu povlasticu među svim narodima svijeta posebno su zaslužni hrvatski svećenici glagoljaši, vrijedni čuvari kršćanske vjere i narodnog duha u hrvatskom narodu.
Rimsko-slavenska liturgija se u Hrvatskoj prije 2. vatikanskog koncila služila u slijedećim biskupijama: Porečko-Pulskoj (i Pazinskoj apostolskoj administraturi), Riječkoj, Senjskoj, Krčkoj, Zadarskoj, Šibenskoj, Splitskoj, Hvarskoj. Ovo je obuhvaćalo broj gotovo milijun vjernika Hrvata katolika.
Katolička crkva 5. srpnja slavi spomen-dan dvojice braće koji su poznatiji pod imenom solunska braća, sveta braća ili slavenski apostoli. To su sveti Ćiril, rodnog imena Konstantin, i sveti Metod. Rođeni su u Solunu (Grčka) u 9. stoljeću, koji je u to vrijeme nakon masovnih seoba stanovništva bio okružen slavenskim stanovništvom.
Utjecaj svetih apostola Slavena Ćirila i Metoda na hrvatske krajeve bio je velik. Tako u našim krajevima, posebno primorskim jer se tamo sklonio veliki broj protjeranih učenika svetih apostola, nastaje glagoljica. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9 st. radom dvojice braće, a zadržala se u hrvatskim krajevima sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica, ali je glagoljica i dalje prisutna. Tako je u hrvatskim krajevima dugo vremena živim pismom bila sačuvana uspomena na ovu dvojicu svetih ljudi.
Sam naziv glagoljica stvoren je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjeg vijeka, a to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati. Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati. Taj glagol ima dva značenja: 1. Služiti misu na staroslavenskom jeziku; 2. pričati, govoriti, divaniti.
Specifičnost rimsko-slavenske liturgije je stoga u jeziku. Ovaj jezik, poznat i kao staroslavenski ili crkvenoslavenski, danas je mrtav jezik, premda ga i dalje razumiju ljudi koji se služe tom liturgijom. Naziv za ovu liturgiju je glagoljaška, jer su njene liturgijske knjige pisane glagoljaškim pismom, koje zovemo glagoljica, a ona je osobito karakteristična za hrvatski narod.
U suvremenoj uporabi među Hrvatima koji rabe rimsko-slavenski obred, glagoljati znači slaviti rimsko-slavenski obred. Glagoljica je stoga, prvenstveno naziv za alfabet, a ne za liturgijski jezik. U srednjem vijeku ovaj alfabet se rabio u Hrvatskoj ne samo u liturgiji, već i u književnosti, te u službenoj komunikaciji.
Glagoljaši i rimsko-slavenski obred – veliko blago Crkve koje su sačuvali Hrvati
Sv. Ćiril i Metod su osobno uveli glagoljicu u Veliku Moravsku, Panoniju i Dalmaciju, a vjerojatno i u Poljsku i Bohemiju. Nakon njihove smrti i raspršivanja njihovih učenika, odbačena je u Velikoj Moravskoj i Panoniji, no neko vrijeme se i dalje koristila u Poljskoj, te do 11. st. u Bohemiji.
S vremenom je ćirilica kao pismo, koja je vjerojatno nastala na području Bugarske za cara Simeona, usvojena za bizantsko-slavenski obred u Bugarskoj, Srbiji, Ukrajini, Rusiji, te Rumunjskoj, dok se glagoljica zadržala u uporabi jedino u Hrvatskoj.
Glagoljaška liturgija se u jednom razdoblju protezala u južnoj Dalmaciji sve do Crne Gore i dalje od Bara gdje je bio hrvatski etnički prostor, te u unutrašnjost Bosne kao hrvatskog etničkog prostora također. No, nakon toga ograničena je samo na gore spomenute hrvatske biskupije uz naše more.
Prema kraju 19. st. izbio je velik sukob između austro-ugarske Vlade i pristalica rimsko-slavenske liturgije. Vlada je u ovom obredu vidjela izraz panslavističkih težnji, te je stoga težila njenom suzbijanju. No, nije nedostajalo biskupa i svećenika koji su stajali u njenu obranu. Najistaknutiji od njih svakako je bio krčki biskup J. Mahnič, koji je ustanovio Slavensku akademiju na otoku Krku, namijenjenu njegovanju glagoljaške liturgije. U ovom sukobu Sveta Stolica je i dalje zadržala status quo stav, tj. glagoljaška liturgija se nije smjela širiti, no gdje god je imala čvrste korijene, trebala se sačuvati.
Nakon Prvog svjetskog rata, Istra, s Porečko-pulskom biskupijom, Riječkom, kao i Zadarskom, pali su pod vlast Italije. Na ovim teritorijima se potiskivala glagoljaška liturgija. No, nastavila se služiti u primorskim biskupijama koje su ostale u sastavu Jugoslavije.
U Zagrebu se glagoljaška misa zadržala u samostanu franjevaca trećoredaca na Ksaveru, iznad Kaptola prema obroncima Medvednice.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
