6. siječnja 1929. Jugoslavija – kratki pregled od diktature do atentata u Marseillesu i Banovine Hrvatske

Foto: commons.wikimedia.org

Na današnji dan 6. siječnja 1929. uvedena je diktatura srbijanskog kralja Aleksandra u Kraljevini SHS (Jugoslavija). Ukinut je ustav, raspuštena Narodna skupština, zabranjen rad svih političkih stranaka, sindikata, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura. Sva politička moć koncentrirana je u kraljevim rukama. Pojačan je policijski teror; politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija “integralnog jugoslavenstva”.

Uskoro su Hrvati i Makedonci ubili srbijanskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleskom atentatu 1934. godine. Sljedeće godine održani su izbori, ali snažni oblici veliosrpske diktature opstali su i dalje. Bilo je jasno da Jugoslavija, ni u kakvom obliku, ne može opstati sa Hrvatima kao dijelom iste.

 

U Kraljevini Jugoslaviji, kao i u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, nacionalno pitanje nije se moglo riješiti. U političkom životu različito su se pojavljivali nacionalni problemi, od jedne nacije do druge. Nacionalni sukobi bili su dio općih socijalnih prilika, a nacionalno pitanje kao da je od samog početka jugoslavenske državne zajednice određivalo karakter i svih drugih problema – od stvaranja Kraljevine SHS-a pa sve do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

Među uzrocima toga sloma Jugoslavije bilo je i nacionalno pitanje (kao i druge Jugoslavije op.)

Vladajući velikosrpski krugovi, predvođeni nacionalističkom Radikalnom strankom Nikole Pašića doživjeli su Jugoslaviju kao svojevrsno proširenje Srbije. Državom se upravljalo iz Beograda,  a važnu ulogu imao je kralj. Beogradska vlast vladala je političkim pritiscima i policijskim terorom.  Monarhodiktatura uspostavljena je kada je u vladajućim velikosrpskim krugovima ocjenjeno da se politika nacionalnog i državnog unitarizma ne može više sprovesti parlamentarnim sredstvima. Nakon atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini došlo je do nemira, a to je velikosrpska hegemonija iskoristila i uspostavila otvorenu Šestosiječanjsku dikaturu kralja Aleksanda Karađorđevića, sa suspenzijom Ustava i zabranom političkih stranaka.

U noći na 6. siječnja 1929. godine alarmiran je i pokrenut cijeli državni aparat. Tada su se u poštama nalazili policijski kontrolori, koji su imali ovlaštenja prekinuti nepoželjne političke razgovore. Također su imali zadatak da spriječe kolanje nepovoljnih vijesti o “novom političkom sistemu”. Zabranjeno je održavanje svih javnih zborova, konferencija stranaka i stranačkih zabava. Obustavljeno je funkcioniranje oblasnih skupština i odbora. Inozemnim dopisnicima zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje novog poretka. Zato je sredinom srpnja 1929. godine iz Beograda protjeran dopisnik njemačkog lista “Berliner Tageblatt” T. Berkes. Njegove novine su zaplijenjene zbog objavljivanja vijesti o tom incidentu. Ujutro, 6. siječnja poslije 10 sati niti predsjednik Narodne skupštine nije mogao ući u skupštinsku zgradu, a poslanicima je naknadno dozvoljeno da uzmu svoje stvari.

 

Diktatura kralja Aleksandra  – državni udar Beograda protiv Hrvata

Šestosiječanjska diktatura izvedena je konvencionalnom operacijom državnog udara “odozgo” i objavom Manifesta kralja Aleksandra. Kralj se pozvao na vladarsku obavezu da “svim sredstvima spašava državno i narodno jedinstvo, a s ciljem da se u što kraćem vremenu postigne ostvarenje onih ustanova one državne uprave i onog državnog uređenja koje će najbolje odgovarati općim narodnim potrebama i državnim interesima” te ukinuo Vidovdanski ustav, raspustio Narodnu skupštinu i sebe promovirao za isključivog zakonodavca i neprikosnovenog vlastodršca u zemlji. Tako je iz vrha jugoslavenske države voljom monarha proglašen i nametnut apsolutizam, koji opravdava postupke višepartijskom anarhijom.

Posebno je specifičan dispozitiv kraljeve proklamacije, koji je ovako glasio: “Nastupio je čas kada između naroda i Kralja ne može i ne smije biti posrednika”. Tako je počelo novo razdoblje vladavine nasilja koje pokazuje i Zakon o kraljevskoj vladi i vrhovnoj državnoj upravi, koji je utvrđivao i propisivao i sljedeće: „Kralj je nosilac sve vlasti u zemlji. Kralj izdaje i proglašava zakone… Kralj imenuje Predsjednika i članove Ministarskog savjeta koji stoje neposredno pred kraljem i rade po njegovom ovlaštenju. Ministri su odgovorni kralju.“

A „Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi“ zabranjeni su svi oblici udruživanja i djelovanja koji nisu u skladu sa idejno-političkim načelima autokratskog režima. Posebnim zakonima prošireni su dotadašnji propisi o tisku i suspendirani mandati izbornih općinskih i oblasnih samoupravnih tijela. Samo dan poslije uvođenja Šestosiječanjske diktature, 7. siječnja ustanovljen je specijalni državni sud nadležan za političke delinkvencije. Tijekom 1929. godine bio je vrlo intenzivan zakonodavni rad čime su nosioci diktature željeli što hitnije zaštititi i institucionalizirati novi državno-politički poredak. Time su željeli i uspostaviti odgovarajući sistem vrijednosti i obaveznih normi socijalnog ponašanja građana čiji je status sveden na nivo podanika.

 

General Petar Živković iz “Bele ruke” postaje premijer,  ministar unutarnjih poslova i ministar vojske!

Komandant kraljeve garde divizijski general Petar Živković, inače utjecajan čovjek na dvoru i vođa tajne oficirske grupe „Bela ruka“ (osnovana godinu dana nakon Crne ruke, sudjelovao u ubojstvu vođe Crne ruke Dragutina Dimitrijevića Apisa op.) imenovan je za premijera, ministra unutarnjih poslova i ministra vojske. Najjače uporište novog režima bili su vojni vrhovi i aparat državne sigurnosti.

Zakonom o nazivu i podijeli Kraljevine na upravna područja 3. listopada 1929. godine promijenjen je službeni naziv države u Kraljevina Jugoslavija. To je trebalo izgledati kao prvi korak u odstupanju od strogog državnog centralizma, jer tada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet upravno-teritorijalnih cjelina-banovina. Željelo se stvoriti iluziju kao da se vodi računa o tradicijama hrvatskog područja. Međutim, u stvarnosti je i dalje provođena velikosrpska hegemonija, sve do sloma Jugoslavije 1941. godine. A tako je bilo i od samog početka jugoslavenske države 1918. godine.

 

Progoni Hrvata, muslimana i Albanaca  i atentat u Marseillesu

Progoni Hrvata i drugih nesrpskih naroda, teror policije i četnika nad Muslimanima u Bosni, Makedoncima, i nad Albancima na Kosovu doprinijeli su jačanju radikalnih nacionalnih i ekstremističkih pokreta. Rezultat toga je atentat u Marseilleu 9. listopada 1934. godine, kada su ustaški atentatori, uz pomoć atentatora iz VMRO-a (Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija) ubili kralja Aleksandra.

Poslije kraljeve smrti uspostavljen je poludiktatorski režim vlada Bogoljuba Jevtića i Milana Stojadinovića i Jugoslavija se sve više približavala fašističkim zemljama. Ni te vlade nisu uspjele postići sporazum s Hrvatima, pa je nastojanjem regenta, princa Pavla postignut sporazum Cvetković-Maček, kojim je Hrvatska u kolovozu 1939. godine dobila ograničenu državnost.

 

Banovina Hrvatska – prvi obrisi tražene državnosti Hrvatske

Na temelju toga sporazuma predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka ustrojena je Banovina Hrvatska, upravno-teritorijalna jedinica Kraljevine Jugoslavije.

Sporazumom i Uredbom o Banovini Hrvatskoj utvrđen je njezin teritorij i njezine ovlasti. One su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu.

Teritorij Banovine Hrvatske činili su: Savska i Primorska Banovina, Dubrovnik, Šid, Ilok ,Brčko, Gradačac, Derventa, Mostar, Travnik i Fojnica.

Ivan Šubašič bio je ban. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima, ali je već na samom početku došlo do iskazivanja nepomirljivih suprotnosti između Mačeka i srbijanskih političara zbog postupaka za nastavak promjena i broja budućih samoupravnih jedinica. Maček je zastupao stajalište da se najprije u cijelosti provede procedura ustroja Banovine Hrvatske, dok je srpska strana tražila da se prije saziva parlamenta uspostave i druge jedinice.

Politički čimbenici Srbije tražili su da se cjelokupan prostor Bosne i Hercegovine uključi u srpsku jedinicu. Muslimani su zagovarali autonomiju BiH, dok je pitanje Slovenije bilo najmanje prijeporno. I prije završetka tih rasprava, početkom II. svjetskog rata, u travnju 1941. godine Jugoslavija se raspala. Tada su kralj i vlada pobjegli u inozemstvo, a na teritoriju bivše Jugoslavije formirane su nove države od kojih je jedna bila i Nezavisna država Hrvatska.

Do sloma Jugoslavije došlo je zbog stalne političke i socijalne krize u ovoj višenacionalnoj zajednici, u kojima od početka jugoslavenske države 1918. godine dominira provođenje velikosrpske hegemonije.

Izvor: narod.hr/zg-magazin.com.hr