Dok se davno prošloj Inkviziciji i dan danas svjesno pokušava dati ekskluzivitet u pogledu brutalnosti i broja žrtava (predimenzioniran poput npr.broja žrtava logora Jasenovac), na drugoj strani mega zločini modernog doba počinjeni od raznih revolucionara: polpotovski, staljinistički, maocetungovski, titoistički i drugi kao da su tek samo puka statistika i matematička igra brojki. Premda svaki od njih pojedinačno brutalnošću, masovnošću i brojnošću daleko nadilaze Inkviziciju i čitav srednji vijek.
Međutim, ogromne i do nedavno nepoznate revolucionarne zločine, donijela je u početku – Francuska revolucija. Iza nje slijede mnoge krvave građanske i ideološke revolucije, koje prava vojska apologeta nastoji opravdati ili bar minorizirati na svaki mogući način.
Najzloglasniji politički komitet u doba Francuske revolucije zvao se Komitet javnog spasa.
Na današnji dan osnovana 1793. je najzloglasnija institucija Francuske revolucije – Komitet javnog spasa (Comité de salut public). Poznat je po tome što je provodio teror nad Francuskom.
Vrlo je vrijedno primijetiti uporabu danas zloglasnih i povijesno opterećenih riječi poput Komitet i komesar, već u revolucijama koje su prethodile komunističkim revolucijama 20. stoljeća gdje su Komiteti i komesari bili – gospodari života i smrti.
Francuska revolucija bila je puna krvi: samo na giljotini je pogubljeno 16594 građana, dok su stotine tisuća ljudi ubijeni utapanjima (samo u Nantesu 5000 ljudi u jednom masovnom utapanju), vješanjima, puškama, bajunetima i na sve druge načine.
Taj revolucionarni teror su izvršili jakobinci koji su zaveli strahovladu tzv. liberalnih intelektualaca okupljenih oko Robespierrea 1793. do 1794. godine. Komitet je isprva imao 9 članova, među kojima je vodeću ulogu na početku imao slavni Georges Danton, zastupnik Pariza, prilično umjerenih stavova. Odlučujući događaj zbio se kad je dva i pol mjeseca kasnije na čelu Komiteta Dantona zamijenio Maximilien Robespierre, poznatiji kao Krvožedni diktator.
Izvornu apologiju takvog revolucionarnog terora nalazimo u pamfletu Maximiliena Robespierrea, koji tijekom Jakobinske diktature u djelu “O principima političke moralnosti” iz veljače 1794. preporučuje “predstavnicima naroda” u tijelima državne vlasti (koji baš u to vrijeme na njegove brojne poticaje širom Francuske provode masovna politička pogubljenja) revolucionarni teror kao osobito uzvišenu metodu političkog rada:
“Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije… Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije.”
I ruska revolucija je sadržavala pred-revolucionarnu terorističku aktivnost od strane esera, tako i post-revolucionarni Crveni teror od strane vladajućih boljševika u kojem je ubijeno samo u mjesec dana više ljudi nego u cijelom srednjem vijeku od uspostave Inkvizicije (cca 400 godina).
I u Španjolskoj nalazimo govor o realiziranom revolucionarnom teroru kod istaknutog španjolskog anarhista i urednika katalonskog ljevičarskog časopisa “Solidaridad Obrera” (“Radnička solidarnost”) Diega Abada de Santillána, koji jasno piše o svojem iskustvu iz Španjolske revolucije 1936. godine:
“Ne želimo zanijekati da je 19. srpnja donio sa sobom prekomjerni izljev strasti i zloporaba, što po prirodi stvari prati prijenos vlasti iz ruku privilegiranih u ruke naroda. Moguće je da je naša pobjeda rezultirala nasilnom smrću četiri do pet tisuća stanovnika Katalonije koji su prepoznati kao desničari ili su bili povezani s političkom ili crkvenom reakcijom“.
Danas je poznato da broj žrtava španjolskih komunista i ljevičara daleko nadilazi broj žrtava Inkvizicije kroz stotine godina.
I Hrvatsku je u vrijeme raznih revolucionarnih i totalitarističkih ideologija sredinom 20. stoljeća zahvatilo više valova revolucionarnog terora, od kojih je najveće posljedice ostavio komunistički teror. Komunistički revolucionarni teror zahvatio je Hrvatsku vrlo snažno u zločinima nakon završetka II. svjetskog rata, koji su bili masovni od 1945-1955. godine. Međutim i prije toga su “partizani” činili razne ideološki motivirane zločine, poput onih kod Kevine jame u Srednjoj Dalmaciji ili Jazovke u blizini Zagreba.
Broj žrtava komunističkog terora samo u Hrvatskoj, u svega 10 godina, daleko nadilazi broja žrtava Inkvizicije, kroz sudske procese, kroz čitav srednji vijek.
Zašto se onda moderna historiografija i sociologija u Hrvatskoj (i svijetu), barem javno, ne bavi uzrocima i posljedicama ovih modernih masovno-ubilačkih fenomena inspiriranih ideologijama i realiziranih fanatičnim sljedbenicima-ubojicama, kada su ti zločini tako ogromni i tako svježi da postoje još uvijek živi ljudi koji ih pamte?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
