Pad Novog Zrina, koji je razoren 7. srpnja 1664. godine, izazvao je ogorčenje Nikole Zrinskog, koji je odmah otišao izraziti svoje nezadovoljstvo i prosvjed kralju Leopoldu zbog njegova oklijevanja, ali to nije ništa promijenilo. A kad je sklopljen Vašvarski mir, tzv. sramotni mir ustupaka Beča Turcima na račun Hrvata i Mađara, čaša se prelila. Zrinski se čvršće povezao s nezadovoljnim hrvatskim i ugarskim velikašima udarivši temelje pobuni protiv Bečkog dvora poznatoj pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.
Urota je za Hrvate, kao i za Mađare, 1671. godine završila tragično, javnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana (i dvojice mađarskih plemića). Smaknuće, oduzimanjem posjeda (polovina slobodne Hrvatske) i plemićkih titula i povlastica za dvije stožerne hrvatske obitelji značilo je bitno slabljenje hrvatske državotvorne misli koja se ljubomorno čuvala preko 500 godina i bila zagarantirana Pacta Conventom iz 1102. godine.
Pojačala se bečka centralizacija i germanizacija koja je u slijedećim stoljećima nanijela veliku štetu nacionalnim interesima Hrvata i Hrvatske, s posljedicama do današnjih dana.
Bečki dvor često je vodio prijetvornu politiku prema Hrvatskoj, odnosno hrvatskom plemstvu (osobito Zrinskih i Frankopana) koje je bilo kroz stoljeća stožerni nositelj hrvatske državotvorne ideje bazirane na kruni hrvatskih kraljeva i Kraljevine Hrvatske, jedne od prvih država Europe koja je uspostavila kraljevstvo na svom teritoriju.
Zbog takve politike postojao je jak oporbeni pokret unutar hrvatskog (i ugarskog) plemstva protiv apsolutističke i centralističke politike Habsburgovaca. Neuspjeh tog pokreta 1671., te ubijanja poglavara najznačajnijih hrvatskih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, značilo je i jačanje centralizma Beča, kao i slabljenje prava hrvatskog naroda i obveza iz Pacta Convente koja je Hrvatima davala slijedeća prava: zasebno krunjenje kraljeva za Hrvatsku kao nasljednu kraljevsku zemlju, opstanak hrvatskih sabora, opstanak banske službe koji je vladao Hrvatskom i bio potčinjen samo kralju, kao i razne druge privilegije.
Na zgražanje cijele Europe cvijet hrvatskog i ugarskog plemstva, njihove glavešine i vođe, pogubljene su 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Njihove obitelji, stožerni nositelji hrvatske državotvorne svijesti, bile su lišene imanja i plemićkih titula, Beč je sve oduzeo.
Tako je bečka vlast opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti.
Čak je i mletački poslanik u Beču javio u Veneciju:
“Ovo je nesretni konac dvaju toliko uglednih ljudi, osobito Zrinski bijaše veoma slavljen i cijenjen, jer šesnaest potkraljeva ili banova slavnih dade Hrvatskoj njegova porodica.”
Posjedi Zrinskih i Frankopana , koji su bili gotovo polovica Hrvatske koja je ostala kao „ostatak ostataka nekada moćnog kraljevstva Hrvata“, su oduzeti i došli tuđinu u ruke, zapravo, direktno pod bečki dvor.
Time je slomljen otpor Beču, centralizaciji i germanizmu.
Turci nadiru prema Beču – prijeti potpuni nestanak Hrvatske i Ugarske
Nekoliko godina prije toga hrvatske i ugarske snage, ojačane i postrojbama drugih kršćanskih zemalja, vodile su velike bitke s Turcima koji su nastojali osvojiti Beč. Jedna od tih bitaka vodila se i oko utvrde Novi Zrin, koju je izgradio Nikola Zrinski na rijeci Muri u Međimurju. Tu veliku bitku vodila je kršćanska vojska na čijem čelu je bio baš Nikola Zrinski, a islamske osvajače Europe vodio je veliki vezir Fazil Ahmed-paša Ćuprilić (albanskog porijekla).
Tursko-tatarska opsada trajala je mjesec dana, a utvrda je osvojena 7. srpnja 1664. i do temelja razorena.
Car Leopold I. Habsburški bio je prilično oprezan i plašljiv muškarac, što i ne čudi jer je imao samo 21 godinu i bio pod velikim utjecajima dvorskih savjetnika i „sive eminencije“.
Premda je turska moć slabila, on je odlučio glavninu vojske držati blizu Beča kao osiguranje, dok je Nikola Zrinski smatrao da je došlo vrijeme da se Turcima zadaju odlučni udarci, te da ih se istjera iz Hrvatske i Ugarske, što bi značilo ponovnu uspostavu jedinstvenog hrvatskog narodnog terirtorija, uključivši i Bosnu i Hercegovinu. Tako je on čak sam na svoju ruku, sa svojim Hrvatima, često ulazio u dubinu turskog teritorija i pozadinu.
Novi Zrin – hrvatska velebna utvrda kao trn u oku Turcima
Zbog toga je i izgradio velebnu utvrdu u blizini išća Mure u Dravu, Novi Zrin (stari Zrin je ostao na Banovini i njega su 1943. razorili Srbi partizani pobivši tamošnje Hrvate). Novi Zrin je bio trn u oku Turcima, pa se niz velikih bitaka odvijalo za utvrdu cijelu 1663. godinu, koje su većinski hrvatske snage uspijevale odbiti.
Tada iz Erdelja (Transilvanije) dolazila je velika turska vojska, pa je Beč ipak u strahu odlučio poslati 6-7.000 vojnika u obranu dvije snažne utvrde na putu Turaka prema Beču: hrvatske utvrde Novi Zrin i Legrad u Međimurju (kasnije je Drava promijenila tok pa je Legrad danas u hrvatskoj Podravini). Uz Nikolu Zrinskog, među vođama branitelja bili su i njegov brat Petar Zrinski i grof Ivan IV. Drašković, te nešto Mađara (oko 900 vojnika) koje je vodio Pavao Esterhazy i grof Franjo Nadasdy. Ukupno je bilo oko 30. 000 branitelja, što u utvrdi, što u dva vojna logora.
Suparnička vojska je imala moćnu silu na širem prostoru Zrina i do 200.000 vojnika, od kojih su većina bili Turci i Tatari, a ostalo logistika, radnici, sluge i dr.
Zrinski je prije ove bitke sazvao Hrvatski Sabor u Varaždinu, koji je donio konkretne mjere za pomoć obrani Novog Zrina.
Pad Novog Zrina – Europa je desetljećima pamtila veliku hrvatsku utvrdu
Kada je točno Novi Zrin pao u osmanske ruke, nije sa sigurnošću utvrđeno. Zna se da je sveopći masovni napad islamske vojske sa svih strana uslijedio istom 30. lipnja 1664., pa neki uzimaju taj datum za završetak opsade.
Tog je dana poginuo i novozrinski kapetan Andrija Horvat.
Preostali, već iscrpljeni vojnici u samoj utvrdi dobili su poruku da, ako ne mogu obraniti novi Zrin, neka zapale drvene dijelove, barutom dignu utvrdu u zrak i povuku se preko mostova. Stanje je postalo kritično, ali je od 1. do 3. srpnja padala jaka kiša, koja je zasigurno omela turske planove zauzimanja fortifikacije na Muri i prelaska na drugu stranu rijeke. Ipak, napadači su napredovali i tjerali branitelje na uzmak, a ovi se povlačili preko mostova. Turci su ih pritom ometali, pucajući po mostovima, bušeći im pontone i čamce, pa se dio branitelja i utopio u Muri.
Svladavši početkom srpnja posljednje džepove otpora u Novom Zrinu, tursko-tatarske postrojbe su na bedeme izvjesile turske zastave, a veliki vezir je ipak donio odluku da se ne forsira Mura. Vjerojatno je na tu odluku utjecalo i to što su u kršćanski tabor u međuvremenu pristigla najavljena pojačanja iz Njemačke i Francuske, o čemu je on zacijelo bio obaviješten. Budući da je njemu protivnička vojska na desnoj obali Mure bila spremna suprotstaviti se njegovim postrojbama u slučaju prelaska rijeke, ocijenio je da je bolje ne izlagati se prevelikom riziku mogućeg poraza ili velikih gubitaka u tom pothvatu.
Umjesto toga, odredio je da se najprije do temelja razori Novi Zrin, a zatim da se vojska uputi na sjever, prema Velikoj Kaniži.
Dana 7. srpnja 1664. Osmanlije su iskopale podzemne lagume (potkope), postavili mine i potpalili ih. Bedemi utvrde bili su razneseni eksplozijama, a nešto ranije bile su zapaljene drvene palisade, koje su cijeli dan gorjele. Ujedno su zatrpani jarci s vodom.
Time je Novi Zrin prestao postojati, ali sjećanje na velebnu tvrđavu Nikole Zrinskog još dugo nije izblijedjelo. Štoviše, na mnogim je europskim zemljopisnim kartama čak i nekoliko desetljeća nakon uništenja bio ucrtan njegov položaj na Muri, eventualno s napomenom demolito (tal. srušen, razvaljen, uništen) i slično.
Izdaja Novog Zrina od Beča – početak nasilne centralizacije i germanizacije
U vrijeme pada Novog Zrina blizu 30.000 pripadnika pričuvne kršćanske vojske mirno stajalo nedaleko od krvavog masakra i čekalo, jer im je zapovjednik naredio da ne kreću u pomoć braniteljima Novog Zrina.
Dolaskom znatnih pojačanja iz relativno udaljenih Njemačke i Francuske, od kojih su neka stigla prekasno, u dane pada Novog Zrina, pa čak i poslije toga, vojska kršćanske koalicije dobila je na brojnosti. Žrtvovanjem Novog Zrina, njegovim jednomjesečnim blokiranjem napredovanja osmanske sile na Muri, habsburške su pak carske postrojbe, pojačane drugim savezničkim postrojbama, kupile vrijeme da bi se konsolidirale, a to je došlo do izražaja i imalo posljedice u daljnjim zbivanjima sljedećih nekoliko mjeseci i godina.
Veliki je vezir sredinom srpnja 1664. usmjerio svoju vojsku iz Velike Kaniže prema Beču, a habsburški su generali pokrenuli svoje trupe iz Međimurja i odlučili prepriječiti mu put kod Monoštra na austrijsko-ugarskoj granici. Tamo je 1. kolovoza 1664. došlo do velike bitke na močvarnom području rijeke Rabe u kojoj su savezničke kršćanske vojne jedinice odnijele odlučujuću pobjedu.
Ta je pobjeda, međutim, zasjenjena mirovnim sporazumom potpisanim 10. kolovoza u Vašvaru, mjestu između gradova Sambotela i Jegerseka, koji je bio vrlo povoljan za Turke, pa su ga mnogi, a među njima i Nikola Zrinski, nazvali „sramotni Vašvarski mir“.
Pad Novog Zrina, kao i sramotni Vašvarski mir, izazvao je ogorčenje Nikole Zrinskog, koji je odmah otišao izraziti svoje nezadovoljstvo i prosvjed kralju Leopoldu zbog vojnog oklijevanja, ali to nije ništa promijenilo. Zrinski nije sudjelovao u Monošterskoj bitki.
A kad je sklopljen Vašvarski mir, čaša se prelila, i on se čvršće povezao s nezadovoljnim hrvatskim i ugarskim velikašima udarivši temelje pobuni protiv Bečkog dvora poznatoj pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Urota je za Hrvate, kao i za Mađare, 1671. godine završila tragično, javnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana.
Nikola Zrinski, međutim, taj završetak nije dočekao, jer je već na samom začetku urote, 18. studenog 1664., smrtno stradao prilikom lova na veprove u šumi zvanoj Kuršanečki lug blizu naselja Kuršanec, južno od Čakovca, u nikad do kraja razjašnjenim okolnostima, koje su, prema nekima, upućivale na dobro smišljeno i inscenirano ubojstvo.
Utvrda Novi Zrin, razvaljena do temelja nakon jednomjesečne opsade turske vojske, u skladu s odredbama 6. članka Vašvarskog mira nikad više nije obnovljena.
Novi Zrin – mjesto sjećanja Hrvata na stoljetna krvarenja za obranu Europe
Rijeka Mura je, sa svojim brojnim meandrima i rukavcima, u posljednjih 350 godina više puta promijenila tok i ostatke razvaline dobro sakrila, tako da se skoro do današnjih dana nije uopće znala ni približna mikrolokacija. Sada se ona, na temelju višekratnih istraživanja na terenu, zna, ali se ne znaju svi detalji (točan tlocrt, dimenzije, te izgled bastiona, zidina, šanaca, fortifikacijskih jaraka, grudobrana, dvorišta itd.).
Danas kraj Mure jedino stoji memorijalni granitni obelisk blizu mjesta gdje se nekoć uzdizalo kultno zdanje Nikole Zrinskog – hrvatska velebna utvrda Novi Zrin.
Obelisk podsjeća na stoljetna krvarenja Hrvata na granici Europe koja su etnički, teritorijalno i politički zauvijek promijenila hrvatsku povijest, a čiji se utjecaj osjeća do današnjih dana.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
