Ovi Hrvati, njih šesnaest, su ubijeni 7. svibnja 1992. godine početkom napada Srba i JNA na BiH, s ciljem stvaranja Velike Srbije (bez Hrvata na svojim vjekovnim ognjištima). Većina ubijenih Hrvata je jedno vrijeme bila zatočena u logorima u Bosanskom Šamcu gdje su zlostavljani i premlaćivani.
Bosanski Šamac bio je prešućeni i zatajeni veliki grad-logor u kome su smrt našli brojni Hrvati i muslimani.
Od 17. travnja 1992. do 15. lipnja 1993. godine u ovom gradu-logoru bilo je zatočeno više od tisuću Hrvata i Muslimana, a mnogi su ubijeni i protjerani u cilju stvaranja etnički čiste Velike Srbije. Zanimljivo, slični zločini nad Hrvatima općine Bosanski Šamac, osobito u mjestu Prud, počinjeni su od partizana u svibnju 1945. godine.
Nakon višestranačkih izbora u Skupštinu općine, koja je, prema Statutu imala pedeset zastupnika, stranke su bile u sljedećem odnosu: HDZ dvadeset i jedan zastupnik, SDS sedamnaest zastupnika, SDA dva zastupnika, SDP šest zastupnika, SRS tri zastupnika i Liberalna stranka jedan zastupnik.
Ozbiljnija događanja u ovoj općini, kao i u susjednim općinama, počinju u jesen 1991. godine. U općini Bosanski Samac JNA svoju komandu smjesta u selo Obudovac. Za komandanta je postavljen aktivni oficir Milan Subotin. Omladinski dom u ovom selu pretvoren je u vojarnu JNA. Značajno je naglasiti da je, s razine ovog zapovjednog mjesta, JNA usklađivala i srpsku djelatnost na području općine Orašje.
U narednom vremenu JNA je u općini Bosanski Samac ustrojavala vojne sastave i naoružavala srpsko pučanstvo. Zasnovana su četiri dobrovoljačka odreda, a imali su status pričuvnih jedinica JNA. Komanda prvog odreda smještena je u selu Batkuši, drugog u selu Obudovac, trećeg u selu Crkvina, a četvrtog u Bosanskom Šamcu.
Etničko nasilje u gradu-logoru
Dana 17. travnja 1992. godine počelo je stradanje Hrvata i Muslimana u općini Bosanski Šamac, počela su masovna ubojstva, racije, uhićenja i interniranja u logor kojega su četnici osnovali u Bosanskom Šamcu. Počelo je fizičko istjerivanje ova dva naroda, kao i pljačka njihove imovine.
Četnički logor u Bosanskom Šamcu bio je načinjen od većeg broja objekata u samom gradu (skladišta bivšeg štaba TO, zgrada SUP-a, zgrada osnovne škole, zgrada srednjoškolskog centra, društveni objekti u selu gornja Crkvina te okupirano selo Zasavica). Od 17. travnja 1992. do 15. lipnja 1993. godine u ovom logoru bilo je zatočeno više od tisuću Hrvata i Muslimana.
Dio logoraša je odvojen u druge logore i zatvore JNA u Bosni i Hercegovini i Srbiji, u Pelagićevo, Brčko, Batkoviće, Bijeljinu, Ugljevik, Batajnicu, Zemun, Sremsku Mitrovicu itd.
Nakon okupacije, na katolički Uskrs, 19. travnja 1992. godine, Srbi su nastavili okupirati druge dijelove općine. Hrvatski narod iz sela Gornji Hasić, Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Novo Selo i Grebnice napuštao je svoje domove, spašavajući goli život. Prognanička kolona se kretala cestom kroz Hrvatsku Tišinu i Novo Selo. Srbi su čitavo vrijeme granatirali tu cestu. Poginulo je više žena i starijih osoba, a mnogi su ranjeni.
Neprekidno su iz višecjevnih bacača raketirana hrvatska sela Grebnice, Bazik i Domaljevac. Tenkovi JNA, s puta Bosanski Šamac – Orašje, granatama su iz neposredne blizine rušili i palili hrvatske kuće u selu Grebnice, zaselak Odmut. Neprijateljsku vojsku hrvatski su branitelji zaustavili na cesti Grebnice – Donja Slatina, gdje se narednih dana uspostavila crta obrane.
Logori II. svjetskog rata ‘pristojni’ s usporedbom logora Bosanskog Šamca
Hrvatsko i muslimansko pučanstvo koje pred naletom srpskih zločinaca nije moglo izbjeći na slobodna područja, srpska vojska i milicija prikupila je u sabirne centre, nakon čega je kategorizirano i zatočeno u logore. Uslijedila je pljačka i uništavanje njihove imovine, srpskom logikom da ti ljudi jednostavno vise tu ne postoje, da ono sto je bilo njihovo, po barbarsko-srpskom zakonu pripada sada njima, kao ratni plijen.
Mučenja Hrvata i Muslimana i iživljavanja razularenih četnika nad njima u logoru u Bosanskom Samcu, bila su takva da su fašistički logori u prethodnom ratu u usporedbi s ovim – bili vise nego pristojni.
Na osnovi osobnih zapažanja (Dragana Lukača op.) kao i izjava tisuću logoraša koji su u ovom logoru bili zatočeni, nepobitno je:
– Logoraši su iscrpljivani, mučeni i sustavno ubijani glađu. Dnevno je dobivan samo jedan obrok.
– Liječnička pomoć zatočenicima uopće nije pružana, niti su im davani bilo kakvi lijekovi. U bolnicu su, zbog liječničke pomoći, za čitavo vrijeme postojanja logora, primljena svega tri zatočenika, koji su nakon tjelesnog zlostavljanja bili u smrtnoj opasnosti, a srpskim kolovođama je, iz određenih razloga, bilo tada u interesu da ih zadrže žive.
– Higijenski uvjeti su bili ispod svake ljudske razine. Zatočenici su ležali na golom betonu (štab TO i garaže SUP-a), ili na parketu (osnovna i srednja škola), a s jednim pokrivačem pokrivala su se dva zatočenika. Zatočenici se uopće nisu kupali, a najčešće niti umivali, jer u logoru nije bilo tekuće vode. Donje rublje nisu presvlačili, izuzevši koju rijetku pojedinačnu prigodu preko veze ili potplaćivanjem. Sanitarni čvorovi u logoru, radi nedostatka vode, nisu radili, te su zatočenici u nužnike izvođeni jednom ili dvaput dnevno. Noću je izlazak u nužnike bio zabranjen te su ljudi fiziološke potrebe bili primorani obavljati u prostorijama gdje su boravili.
– Samo jedne večeri, 7. svibnja 1992. godine, u odjeljenju logora u Gornjoj Crkvini iz vatrenog je oružja strijeljano šesnaest ljudi.
– U logoru, kao i izvan njega, sustavno su silovane žene i djevojke hrvatske i muslimanske nacionalnosti; Srbima je i to bila metoda “etničkog čišćenja”.
– Muškarce, zatočenike, Srbi su u logoru tjerali na međusobne seksualne odnose koje su morali izvoditi pred ostalim zatočenicima i nazočnim Srbima.
– U prostorijama logora zatočenici su tjerani da u koru neprestano pjevaju četničke pjesme. Za to vrijeme, najčešće, pojedinci su izvođeni izvan prostorija u kojima su boravili i premlaćivani. Pjevanje pjesama je, između ostalog, služilo da bi prikrilo jauke i krike mučenih. Zatočenici su najčešće morali pjevati: “Od Topole pa do Ravne gore”, “Oj, vojvodo Sinđeliću”, “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala” itd.
– U tijeku rata, u logoru, a posebice u zatvoru JNA u Pelagićevu, ubijani su ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a, zarobljeni na bojišnici.
– Međunarodni Crveni križ nikada nije posjetio logor u Bosanskom Šamcu, tako da su četnički mučitelji i koljači bez ikakvog i najmanjeg ograničenja činili sva ova zvjerstva.
– Predstavnici tzv. “Srpskog crvenog krsta” bili su u potpunosti upoznati sa svim zvjerstvima u logoru, kao i uvjetima u kojima su logoraši držani, međutim – nisu ništa poduzimali da bi pomogli zatočenicima.
Okrutni zločini i ubojstva Hrvata Bosanskog Šamca
Nakon okupacije Bosanskog Šamca, 17. travnja 1992. godine, srpske okupacijske vlasti organizirale su masovna uhićenja Hrvata i Muslimana, većinom muškaraca. Ljudi su privođeni s ulice, a potom i iz svojih domova. Hvatali su ih i izvan grada, najviše na magistralnoj cesti Bosanski Šamac – Modriča, posebice u selu Gornja Crkvina.
Pored uhićenja, u narednim danima okupacije, na širem prostoru općine, srpska vojska, srpska milicija i paravojne četničke postrojbe iz Srbije ubile su veći broj civila, Hrvata. Posebice okrutne zločine počinili su u selima Novo Selo, Hrvatska Tišina, Donji Hasić, a naročito zvjerska ubojstva u selu Kornica.
a) Nepotpun popis civila koje su pripadnici srpskih postrojbi, pobili na okupiranom području općine Bosanski Samac:
1. Slavko Dzebic, sin Ivin, roden 1966. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 17.4.1992. ispred obiteljske kuce;
2. Ilija Vuckovic, sin Durin, roden 1938. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 17.4.1992. u Ulici marsala Tita u Bosanskom Samcu;
3. Franjo Karalic, sin Durin, roden 1941. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
4. Pero Galic, sin Marijanov, iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
5. Marijan Stazic, sin Ivin, roden 1944. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
6. Mila Petricevic, rodena 1945. g., iz Hrvatske Tisine, ubijena 19.4.1992. u Novom Selu;
7. Pero Petricevic, zvan Cup, roden 1943. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
8. Pero Domic, sin Mikin, roden 1964. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
9. Niko Tomic, sin Jurin, roden 1926. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
10. Ivo Tomic, sin Ivin, roden 1943. g. iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
11. Mato Karalaic, sin Antin, roden 1924. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. pred svojom kucom;
12. Mijo Lubina, sin Jozin, roden 1945. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 26.4.1992. u Donjem Hasicu;
13. Kata Lubina, rodena Milkic , rodena 1919. g., iz Donjeg Hasica, ubijena 26.4.1992. u Donjem Hasicu;
14. Tvrtko Majstorovic, roden 1928. g., iz Kornice ubijen 10.5. 1992. u Kornici;
15. Anda Majstorovic, kci Matina, rodena 1930. g., iz Kornice, ubijena 10.5.1992. u Kornici;
16. Ana Maric, rodena 1930. g., ubijena 10.5.1992. u Kornici;
17. Antun Mamuzic, sin Dure, roden 1928. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
18. Ivo Stazic, roden 1942. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
19. Mato Majstorovic, sin Tomin, roden 1959. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
20. Aladin Jakupovic, sin Irfanov, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 15.5.1992. u Obudovcu;
21. Ivo Samardzic, sin Nikin, iz Novog Sela, ubijen neutvrdenog dana u Novom Selu;
22. Joso Nedic, sin Markov, iz Novog Sela, ubijen neutvrdenog dana u Novom Selu;
23. Ruza Šušak, rodena 1910. g., iz Kornice, ubijena 24.6.1992. u Kornici;
24. Marko Šušak, sin Vinkov, roden 1930. g., iz Kornice, ubijen 24.6.1992. u Kornici;
25. Marko Markotic, roden 1908. g., u Kopanicama, ubijen 24.6.1992. u Kornici;
26. Marta Markotic, kci Markova, rodena 1930. g. iz Kornice, ubijena 24.6.1992. u Kornici;
27. Ismet Smajic, zvan Isko, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana u Bosanskom Samcu;
28. Ruza Zubak, iz Srednje Slatine, ubijena neutvrdenog dana u Srednjoj Slatini;
29. Nusret Kapetanovic, zvan Saraf, roden 1951. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana u Batkusi.
b) Imena Hrvata i Muslimana ubijenih u logoru u Bosanskom Šamcu te i u drugim logorima:
1. Anto Brandic, zvan Dikan, sin Matin, roden 1946. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 26.4.1992.;
2. Jozo Antunovic, sin Markov, roden 1960. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
3. Luka Gregurevic, sin Markov, roden 1955. g. iz Domaljevca, ubijen 7.5.1992.;
4. Josip Orsolic, sin Pejin, roden 1948. g., iz Domaljevca, ubijen 7.5.1992.;
5. Niko Brandic, sin Ivin, roden 1957. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
6. Luka Blazanovic, sin Durin, roden 1954. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
7. Ivo Tuzlak, sin Matin, roden 1951. g., iz Grebnica, ubijen 7.5. 1992.;
8. Ivan Agatic, sin Antin, iz Tursinovca, ubijen 7.5.1992.;
9. Ilija Matic, iz Babine Grede, ubijen 7.5.1992.;
10. Sead Hurtic, sin Smailov, roden 1963. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 7.5.1992.;
11. Sedam osoba iz Teslica, Gracanice i drugih mjesta BiH, ubijeni 7.5.1992.;
12. Marijan Pejic, sin Tadijin, roden 1952. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
13. Marko Evic, sin Antin, roden 1949. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.6.1992.;
14. Bartol Kljaic, sin Martinov, roden 1950. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen 7.6.1992.;
15. Ruzmir Hodzic, zvan Suma, sin Zaimov, roden 1950. g., ubijen neutvrdenog dana 1992.;
16. Ivo Bartolovic, sin Nikin, roden 1925. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
17. Pavo Catic, iz Srednje Slatine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
18. Marko Bozic, iz Srednje Slatine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
19. Ilija Evic, roden 1959. g., iz Grebnica, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
20. Anto Brandic, zvan Antesa, sin Matin, roden 1940. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 29.7.1992.;
21. Husein Mustafic, sin Fetisin, roden 1950. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 28.10.1992.;
22. Ahmet Vukovic, sin Omerov, roden 1942. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 28.10.1992.;
23. Fadil Sabanovic, sin Sukrijin, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
24. Faruk Mulisic, roden 1963. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
c) Imena osoba s područja općine Bosanski Šamac koje su poginule kopajući pod prinudom rovove za Srbe:
1. Ivica Pavic, sin Tadin, roden 1956. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
2. Agoj Simnica, sin Ramadanov, roden 1966. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
3. Dzevad Nurkic, sin Galibov, iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.
4. Milenko Petricevic, sin Matin, iz Hrvatske Tisine, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
5. Kemal Ibralic, sin Smailov, roden 1956. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1993. godine.
Iz knjige Dragana Lukača “Bosanski Šamac grad-logor”, a cijeli članak možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
