Upravo je Katolička Crkva bila ta koja je u Englesku ranog srednjeg vijela donijela i očuvala kulturu i civilizaciju, prvo preko svojih misionara, a onda preko tepiha samostana i redovnika koji su bili poput biserja razbacani cijelim Otokom.
Bili su čuvari pismenosti, umjetnosti, kultiviranja močvara i krajolika, napretka tehnologije i ljudi visoke duhovnosti: Engleska svoj procvat uvelike može zahvaliti Katoličkoj Crkvi.
Današnji zaštitnik je sveti Rikard (Richard), poznat i kao Richard Hodočasnik, Richard iz Wessexa, Richard Saksonac ili Richard Kralj. O njemu kruže mnoge legende, često prijeporne. Saksonski kralj, rodom iz Wessexa, anglosaksonskog kraljevstva na jugozapadu Engleske, oženio je Wunu, sestru svetog Bonifacija. Bio je otac troje svetaca, Willibalda, biskupa Eichstätta u Bavarskoj, Winebalda, opata benediktinskog samostana u Heidenheimu (Bavarska) i Walburge, nadstojnice u istom samostanu. Svojim molitvama ozdravio je teško bolesnog trogodišnjeg sina Willibalda.
Prema predaji, uputio se 721. sa svojim sinovima na hodočašće u Rim i Svetu Zemlju, obolio od groznice i umro 722. u toskanskom gradu Lucci. Tamo je pokopan u bazilici San Frediano, koju je u VI. stoljeću sagradio irski pustinjak, sveti Fridianus, biskup Lucce. Te događaje opisala je Richardova nećakinja, Hugeburc (Hygeburg) iz Heidenheima, u svojem djelu „Hodoeporicon“.
Na Richardovom grobu dogodila su se mnoga čuda, a neke njegove relikvije prenesene su u Eichstätt.
Katedrala u Westminsteru (London)
Photo: wikimedia.commons.org
Katoličanstvo nikada nije izašlo iz duše Engleza
Upravo je Katolička Crkva bila ta koja je u Englesku ranog srednjeg vijela donijela i očuvala kulturu i civilizaciju, prvo preko svojih misionara, a onda preko tepiha samostana i redovnika koji su bili poput biserja razbacani cijelim Otokom.
Engleska svoj procvat uvelike može zahvaliti Katoličkoj Crkvi.
Svi znamo kakvu nesreću je donio kralj Henrik VIII. i što se sve događalo u Engleskoj revoluciji, tek danas dolazi na vidjelo kakve strahote su preživljavali katolici i Katolička crkva u Engleskoj, što daleko nadilazi puno poznatije i razvikanije događaje u kojima su katolici bili “bad guys”. Dok su primjerice o Bartlomejskoj noći, premda je trajala kratko, od razdoblja prosvjetiteljstva do danas ispisane tone stranica i napisane tisuće knjiga, o pravoj naravi, krvi, podlosti, razaranju, ubijanju i rijekama nevine krvi engleskih i irskih katolika od vremena Henrika VIII. nadalje – gotovo se ništa ne zna.
Ali siutacija s Katoličkom crkvom u Engleskoj itekako ohrabruje. Statistički podaci Katoličke crkve govore da zadnjih godina oko milijun katolika u Engleskoj i Walesu redovito slave nedjeljnu misu, a to je oko 20 posto od ukupnog broja katolika u toj zemlji. Takva računica pretpostavlja da je svaki dvanaesti Britanac katolik.
Preostali broj katolika nako 200 godina progona (1715. godina)
Photo: en.wikipedia.org
Ovi podaci pokazuju da se Katolička crkva hrabro opire rastakanju i da je još uvijek, unatoč teškom povijesnom nasljeđu, modernom umu izazovna i prihvatljiva. U tom kontekstu valja razmotriti i riječi poznate engleske duhovne spisateljice Caryll Houselander koja ovako govori o Englezima: „Bio on dobar ili loš, katoličanstvo mu je u krvi. Vrlo nas je malo – ako nas uopće i ima – koji nismo potekli od otpadnika. Malobrojne su engleske obitelji – ako ih uopće i ima – koje jednom ne bijahu katoličke: a katoličanstvo je, makar i samo u krvi, snažnije i teže iskorijenjivo od pića. Naši su pređi, kako bi mogli nastaviti živjeti sa samima sobom i svojom djecom, morali opravdavati svoju nevjeru. Stoga su izgradili zlokobnu sliku katoličanstva, kakva se prenosi već naraštajima te je uspostavila sukob između neodoljive privlačnosti i bauka što vreba ispod površine sjećanja.“ (Caryll Houselander, Guilt (London, 1952., str. 12.)
O engleskom problemu traženja prave vjere pisao je slikovito i Chesterton otkrivajući kako je kršćanstvo vječno mlado, kako vječno ustaje iz groba, upravo u trenutku kada se čini da nade više nema: „Pretpostavimo da na ulici nastane velika pomutnja oko – primjerice – ulične svjetiljke, što je brojni utjecajni ljudi žele srušiti. Monah u sivom habitu, duh srednjega vijeka, upitan za savjet, počinje odgovarati trijeznim upućenim žargonom: ‘Razmotrimo, braćo moja, prije svega vrijednost Svjetlosti. Ako je Svjetlost sama po sebi dobra…’ – i u tom ga trenutku netko obori. Svi pohite prema uličnoj svjetiljci, koja biva srušena u svega deset minuta te prisutni staju jedan drugome čestitati na svojoj posve nesrednjevjekovnoj praktičnosti. No, s vremenom uviđaju kako stvari baš i nisu toliko jednostavne. Neki su srušili svjetiljku jer su željeli imati električno svjetlo, a drugi jer su željeli staro željezo; neki zato što su željeli tamu, jer im djela bijahu zla. Neki su smatrali kako to i nije dostatna svjetiljka, dok je drugima bila i previše; neki su djelovali jer su željeli uništiti javno dobro; a drugi jer su željeli uništiti bilo što. I nasta rat u noći, u kojem nitko nije znao koga udara. I tako se, postupno i neizbježno, danas, sutra, ili prekosutra, vraća uvjerenje kako je monah zapravo ipak bio u pravu te kako sve ovisi o tome koja je filozofija Svjetlosti. Međutim, ono o čemu smo nekoć mogli raspravljati pod svjetlošću plinske svjetiljke, sada moramo raspravljati u tami.“ (Chesterton, „Heretici“)
Izneseni statistički podaci i citati neka nas potaknu da proširimo obzore, te više upoznamo bogatu duhovnu baštinu naše kršćanske i katoličke braće u Engleskoj i diljem svijeta.
Zatajeni progoni i rijeke krvi engleskih katolika u povijesti Europe
U Engleskoj je Katolička Crkva bila progonjena na takav način da se takvog primjera ne može naći u povijesti Europe.
Važno je znati da mnogi povjesničari i političari danas smatraju Cromwellove metode koje je koristio u građanskim ratovima na Otoku genocidnim ili blizu genocidnih. Tako poratno naseljavanje Irske protestantskim doseljenicima povjesničari Mark Levene i Alan Axelord smatraju etničkim čišćenjem, dok povjesničar Tim Coogan progon, ubijanje i otimanje zemlje katolicima Engleske, Škotske i Irske smatra genocidom. Cromwell se s osobitom mržnjom obarao na preostale katolike Engleske i Škotske, te osobito Irce gdje je ubijeno 618.000 katolika, što je 41 posto od ukupnog broja katolika Irske.
Cromwellovi pokolji katolika u 17. stoljeću
Photo: en.wikipedia.org
Vjerska netolerancija i progoni vladali su Engleskom gotovo 150 godina. Engleska je tek 1679. ukinula smrtnu kaznu za herezu koja je postojala od Kraljevog otcjepljenja od Katoličke crkve, te su mnogi su katolici i ljudi čvrsta morala to platili glavom. Tako su npr. zbog poricanja da je kralj Henrik VIII glava zemaljske crkve umjesto Petrovog nasljednika u svibnju 1535. javno su obješeni ili im je odrubljena glava: šest monaha kartuzijanaca, jedan monah iz reda svete Brigite, biskup Rochestera i sveti John Fisher.
Ali to je ostalo nepoznato Europljanima i o tome se šuti!
Nije slučajno, pa takvih primjera imamo u 20. stoljeću u Španjolskoj i Jugoslaviji, te ostalim državama svijeta kao Meksiko, Ukrajina, Rumunjska, Kina i druge.
Cromwellova vojska ubija djecu nabijanjem na bajunete
Photo: en.wikipedia.org
Ipak, povjesničari 21. stoljeća intelektualnim poštenjem marljivo rade na otkrivanju donedavno “skrivenu prošlost” i dizanjem zastora s nje, a koja je bila pod utjecajem dominantnih antikatoličkih silnica postprosvjetiteljskog doba.
Izvadak iz knjige POVIJEST PROTESTANTSKE REFORMACIJE U ENGLESKOJ I IRSKOJ, William Cobbett:
“…Pravedno i pošteno istraživanje naučit će nas da je „reformacija“ bila velika promjena nagore, da je… začeta u požudi, rođena u licemjerju i podlosti, a njegovana i hranjena pljačkom, razaranjem i rijekama nevine engleske i irske krvi… U pljački je počela i u njoj nastavila sve dok više nije bilo ničega što se moglo opljačkati.
Sve koji su odbili… postati otpadnici od katoličke vjere držalo se i tretiralo kao izdajnike i osuđivalo na smrt…
Građanske su slobode potpuno nestale… Magna Carta bila je pogažena onoga trenutka kada je papino vrhovništvo napadnuto.
Suđenja su dugo bila pravo ruglo i na kraju se od njih u mnogim slučajevima potpuno odustalo, a optužene se osuđivalo na smrt… Prostori oko suda toga „prvorođenoga sina reformacije“ [Henrika VIII.] bili su velika klaonica ljudi…
Prvo bi čovjeka objesili. Zatim bi presjekli uže da padne živ na zemlju. Potom bi mu rasporili trbuh i sasjekli mu tijelo na četiri dijela…
Biti na misi, dati utočište svećeniku, priznati vrhovništvo pape… značilo je završiti na vješalama ili razrezana trbuha…
To su bile mjere za koje Burnet kaže da su bile potrebne kako bi se uvelo protestantsku religiju u Engleskoj! Kolike li razlike od načina na koji su papa Grgur i sveti Augustin uveli katoličku vjeru u Englesku!..
Cromwellovi su razbojnici… rušili oltare i uzimali zlato i srebro, prekapali komode i ladice redovnika i redovnica, otkidali korice knjiga koje su bile ukrašene dragocjenim metalima… Cijele biblioteke, koje su prikupljane i opremane stoljećima… ti su prokleti razbojnici posvuda razbacali nakon što su s korica pokidali vrijedne ukrase…
Becketov je grob bio od drva, savršeno izrezbaren, bogato optočen dragocjenim metalima i gusto načičkan dragocjenim kamenjem svih vrsta. Eto pravog cilja u koji je „reformacijska“ pobožnost uprla svoj božanski pogled. Zlatom, srebrom i draguljima napunili su dva kovčega, a za svaki je trebalo šest ili osam ljudi toga vremena… da ga iznesu na vrata katedrale. Kako li su oči [Henrika VIII.] morale zasjati kada su otvorili te kovčege!…
Bila je to prava „reformacijska vladavina“… vladavina pljačke i licemjerja s kojima se ništa ni u jednoj zemlji i ni u kojem vremenu ne može usporediti.
Dvolična sebičnost, potkrijepljena svim vrstama nasilja, tiranije i okrutnosti, stoljećima je bila upregnuta kako bi obmanula engleski narod. Naravno, oni koji su se tovili na blagu opljačkanom Crkvi i siromašnima… zdušno su se trudili uvjeriti narod da su opljačkani bili bezvrijedni ljudi, da su te institucije, koje su narodu davale toliko imovine, bile u najmanju ruku beskorisne, da su vlasnici te imovine bili lijenčine, neznalice i prizemna bića…
Englezi općenito misle da su u Engleskoj oduvijek postojali sirotinja i zakoni o pomoći siromašnima. Trebaju zapamtiti da devetsto godina, dok je Engleska bila katolička zemlja, nije bilo ni sirotinje ni takvih zakona…”
Oliver Cromwell – čovjek odgovaran za genocid nad katolicima ekshumiran i ritualno “smaknut”
Obnova Katoličke Crkve u Engleskoj nakon 300 godina zabrane i progona
1850. godine obnovljeno je nakon nekoliko stotina godina ustrojstvo katoličke hijerarhije u Engleskoj. Naime, u Engleskoj nije bilo katoličkih biskupa sve od smrti posljednjeg biskupa postavljenog u doba katoličke kraljice Marije I. Tudor još u 16. stoljeću, dakle tri stoljeća. Tijekom vladanja njene sestre, protestantske kraljice Elizabete I., katoličanstvo je bilo progonjeno u Engleskoj i dotadašnje biskupije dane su pripadnicima Anglikanske crkve (Church of England). Kraljica Elizabeta I. smatrala se vrhovnom poglavaricom Anglikanske crkve, po uzoru na svoga oca Henrika VIII. koji je prvi raskinuo s Rimom. Od vremena Elizabete I. engleski je monarh imao u Anglikanskoj crkvi zapravo sličnu ulogu kakvu je papa imao u Katoličkoj crkvi. Vladaru, kao glavi Anglikanske crkve, bili su podređeni anglikanski biskupi, najviši od kojih je bio nadbiskup od Canterburyja. Katolici, s druge strane, od tada nisu imali svojih biskupa u Engleskoj.
Kardinal John Henry Newmann – veliki obraćenik s anglikanizma u Katoličku crkvu
Photo: en.wikipedia.org
Na današnji dan papa bl. Pio IX. ponovno je uveo katoličke biskupije u Engleskoj. Učinio je to papinskom bulom Universalis Ecclesiae, izdanom na današnji dan u Rimu. Tom su bulom uspostavljene katoličke dijeceze i provincije u Engleskoj. Točnije, osnovana je jedna nadbiskupija, kojoj je kao metropoliji podređeno 12 biskupija. Ta jedna nova nadbiskupija bila je Westminster i time je nadbiskup Westminstera zapravo postao najviši prelat Katoličke crkve u Engleskoj, što je ostao i do danas. Ta njegova pozicija potvrđena je i činjenicom da je svaki nadbiskup Westminstera od 1850. do danas bio ujedno i imenovan kardinalom, a osim toga nadbiskupi Westminstera uobičajeno su i predsjednici Biskupske konferencije Engleske.
Potrebno je napomenuti da je papa pri tom rekreiranju biskupija u Engleskoj bio prilično obziran. Naime, on nije obnovio biskupije pod nazivima koje su imale u srednjem vijeku (Canterbury, York, Bath itd.) jer su biskupije s tim nazivima sada držali anglikanski biskupi. Da je postavio katoličkog nadbiskupa Canterburyja, to bi dovelo do sukoba s Anglikanskom crkvom, jer bi postojala dva konkurentska biskupa iste biskupije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
