8. kolovoza 1995. Oluja i predaja 21. korpusa – časni odnos prema zarobljenim srpskim vojnicima nasuprot mučenja, logora i ubijanja hrvatskih vojnika

Foto: Snimka zaslona

Srpska vojska predala se i oružje položila 9. kolovoza 1995., a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva.

Stav svijeta i međunarodne zajednice bila je zahvalnost Hrvatima za humane postupke i prema srpskim vojnicima i prema srpskim civilima zadivio je svijet. Bilo je to potpuno suprotno nevojničkom ponašanju i nedostatku vojničke časti srpske vojske tijekom rata: suprtonost mučenjima i ubijanjima koje su doživljavali zarobljeni hrvatski vojnici i civili prilikom predaje od Vukovara, preko Kostajnice i Petrinje do Drniša i Dubrovnika.

Bilo je to suprotno i današnjim lažima profašističkog predsjednika Srbije Vučića: upravo on je kao “šešeljevac”, pobornik raširenog srbijanskog supremacijskog nacizma i etničkog čišćenja dolazio u Hrvatsku huškati susjede Srbe na rat protiv susjeda Hrvata, pozivajući otvoreno na ubijanje i ratne zločine.
Svijet je taj srbijanski fašizam prepoznao pa ih je, za razliku od pohvala Hrvatskoj, odlučio nekoliko godina kasnije bombardirati. I to mjesecima, sve dok nisu već savijenu kičmu od borbi s Hrvatima posve pognuli i priznali poraz na Kosovu mjestu gdje je taj rasistički velikosrbijanski pokret i počeo 1912. u Balkanskim ratovima, praćen identičnim nečasnim ponašanjem vojske koja je  masakrirala civile, žene i djecu.
Časni hrvatski vojnik nije se svetio za srbijanske monstruozne zločine
Dana 8. kolovoza 1995. sastaje se general-pukovnik Stipetić sa zapovjednikom neprijateljskog korpusa Čedom Bulatom pored još uvijek okupiranog Topuskog. Srpska vojska predala se i oružje položila dan kasnije 9. kolovoza 1995., a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su „kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva“.

Oko podne toga dana, 8. kolovoza,  u sjedištu ukrajinskog bataljuna UNCRO-a u Glini sastali su se general-pukovnik Petar Stipetić i zapovjednik 21. korpusa Srpske vojske Krajine pukovnik Čedo Bulat. Susret je upriličen nakon što ga je general Stipetić upozorio, nastavi li odugovlačiti predaju svojih snaga, da će njegov korpus potpuno uništiti. Kad je Bulat shvatio da hrvatski general misli ozbiljno i kad je vidio da se hrvatsko topništvo priprema za djelovanje, prihvatio je razgovor o uvjetima i načinu predaje 21. korpusa Srpske vojske Krajine, o čemu je sastavljen i Sporazum o predaji. Pukovnik Čedo Bulat tom je prigodom čestitao generalu Stipetiću na pobjedi.

Što je rekao general Stipetić?

Srpska vojska predala se i oružje položila 9. kolovoza, a predstavnici međunarodne zajednice istaknuli su kako cijene humanost hrvatske strane, koja je prihvaćanjem predaje u skladu s dogovorenim uvjetima spriječila tragediju civilnog pučanstva.

Manje poznate detalje predaje pobunjeničkog korpusa  prepričao je general Stipetić:

„Kontakt nam je bio ukrajinski bataljun UN-a. Oni su mi prenijeli poruku da se Bulat želi predati s cjelokupnim ljudstvom. Doduše, neprijatelj je malo odugovlačio. Čuo sam da su vagali hoće li se predati meni ili Crnjcu. To je trajalo jedan dan. General Červenko naredio je da čekamo. Nakon još jednog dana zatražio sam od Červenka da krenemo i razriješimo tu situaciju jer bilo je očito da neprijatelj odugovlači. Červenko mi je rekao da se savjetujem s ministrom Šuškom, koji mi je pak rekao neka to riješim i da ne čekam više. Nakon toga postavio sam rok do 13 sati za predaju ili počinjemo s topničkom pripremom. Tada je kod njih nastala panika. Najprije su nam poslali izaslanstvo UNHCR-a da nas moli da ne napadamo. Objasnio sam im da im mogu dati još samo pola sata i da nema više čekanja. Odgovornost je na onome tko se ne želi predati. Za pola sata došao je Čedo Bulat. Dalje je sve samo priča u kojoj se nije dogodio nijedan incident, a njihov zbjeg imao je 22.000 ljudi, od čega je vojnika bilo oko 2000. To je bila naša procjena. Ne znam koliko je bila realna jer svi su bili u civilnoj odjeći. Postupio sam u skladu s međunarodnim ratnim običajima i konvencijama te međunarodnim ratnim pravom. Čedi Bulatu odmah sam rekao da može zadržati svoje osobno naoružanje. Nisam ga htio poniziti, posebno pred njegovim ljudima. Tošo Bajić, ministar u krajinskoj vladi, tražio je da im ostavimo pedeset pištolja za osiguravanje reda u izbjegličkoj koloni. Rekao sam da im za tu namjenu ostavljam sto pištolja, ali da su mi onda oni osobno odgovorni za red. Održali su riječ. Naši su vojnici pomogli u podjeli hrane koju im je dostavljao UNHCR.”

Premda su pobunjeni Srbi i vlasti u Beogradu kao jedan od razloga za agresiju na Hrvatsku isticali strah od genocida, stvarnost je pokazala drugačiju sliku. U ratu u Hrvatskoj i BiH srpska vojska napravila je najstrašnije moguće zločine s obilježjima genocida od kojih se krvoločnošću i sistematskim ubijanjem ističu Vukovar i Srebrenica.

Upravo oni koji su izazivali rat, pravdajući se strahom od genocida, počinili su genocid.

Premda je u četiri godine rata, kao što smo i pisali u Mementu u Oluji, hrvatska zemlja natopila se krvlju Hrvata u ljudskom umu nezamislivim zločinima, hrvatski vojnik i časnik nije ni pomišljao uzvratiti istom mjerom ili osvetiti se.

Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kroz te je  koncentracijske logore tijekom Domovinskog rata prošlo preko 30.000 osoba (od toga 3.000 žena i 500 djece), od kojih je izravno ubijeno ili podleglo posljedicama zlostavljanja i mučenja oko 300 osoba, a oko 2.500 osoba nije ni stiglo u logor, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja.

Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo i fizički i psihički, a osim svakodnevnih oblika premlaćivanja lancima, kundacima, kolcima, željeznim šipkama i na druge načine, mnogi su – i to osobe oba spola – bili neljudski učestalo silovani. Najmlađa osoba koja je bila silovana bila je djevojčica od svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Usporedimo samo predaju srpskog korpusa u Topuskom 1995. godine i predaju vukovarskih branitelja 1991. godine, odnos prema zarobljenicima i iskazanu hrvatsku vojničku čast i – sve je odmah jasno.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr