Analiza Ryana Andersona: Kriza slobode na Zapadu (II. dio)

Foto: thomascenter.org

Zapad se suočava s dubokom krizom slobode. Ljudski je napredak onemogućen nadolazećim urušavanjem civilnog društva i ortačkim kapitalizmom te kulturnim ortaštvom. Argumenti prirodnog zakona, koji poštuju prava i dužnosti, pružaju bolji okvir za shvaćanje ekonomske slobode nego prirodna prava ili utilitaristički argumenti; pojam socijalne pravde prema prirodnom zakonu priznaje ulogu države u ekonomskoj pravdi, ali također zahtijeva da se poštuje odgovarajući autoritet društva. Globalizacija i nove tehnologije samo su dio problema. Rješenje krize zahtijeva bolje intelektualne temelje slobode te obnovljeno opće shvaćanje toga kako ljudski napredak izgleda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo je drugi dio predavanja održanog na nacionalnom Predavanju Calihan 1. prosinca 2016. u Londonu, na konferenciji koju je sponzirorao Institut Acton, o „Krizi slobode na Zapadu”, na kojoj je dr. sc. Anderson primio Nagradu Michael Novak za „izvanredan istraživački rad vezan uz odnos religije, ekonomske slobode i slobodnog i čestitog društva”.

Prvi dio predavanja pročitajte OVDJE.

Prirodni zakon i ekonomska sloboda

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Spomenuo sam manjkave intelektualne obrane slobode i potencijal za pretjeranu reakciju kada ih kritiziramo. Koja je onda alternativa? Aludirao sam na alternativno usmjerenje na argumente o tome što sloboda jest, sloboda za izvrsnost, o tome kako sloboda služi općem dobru te je stoga njime i ograničena. Ali svaka solidna teorija općeg dobra mora počivati na teoriji o tome što je dobro za ljude koji bi trebali živjeti zajedno te svaka solidna teorija o tome što je dobro za ljude mora ozbiljno shvatiti njihovu prirodu.

Jednom riječju, moramo ponovno otkriti argumente prirodnog zakona (za razliku od prirodnog prava) za slobodu. Takav argument temelj ispravnosti ekonomske slobode, primjerice, vide u ljudskoj prirodi i činjenici da sloboda omogućuje ljudski napredak. Oni ozbiljno shvaćaju prirodu čovjeka da radi za svoje uzdržavanje i kako bi ljudi trebali održavati normalnu voljnu interkaciju jedni s drugima, kako moramo raditi zajedno kako bismo zadovoljili ljudske potrebe, i kako takva usklađenost i „zajedništvo” trebaju biti ostvareni kroz slobodno udruživanje i slobodnu razmjenu. „Vlast” nije primarna riječ za ono što ljudi zajedno rade, civilno društvo, Crkva, humanitarna organizacija i poduzeća načini su na koje normalno surađujemo jedni s drugima.

Argumenti prirodnog zakona ozbiljno shvaćaju prirodu čovjeka kao subjekta sa samoodređenjem, koji slobodno odlučuje te zaključuju da čovjek treba prostora za samoodređenje. Više nego kao Lockeovog samovlasnika, vide čovjeka kao tvorca samog sebe. Ostvarenjem sloboda ekonomske inicijative i razmjene ljudi normalno upravljaju svojim životima. Ali ako je sloboda općenito, naročito ekonomska sloboda, utemeljena na čovjekovoj prirodi i na tome koliko takve slobode omogućuju čovjeku da napreduje s obzirom na njegovu prirodu, tada je sloboda usmjerena – ima svoju svrhu i ograničenja. To nije sloboda od ograničenja ili sloboda ravnodušnosti prema ljudskim izborima i ishodima, nego sloboda za izvrsnost, sloboda za ljudski napredak.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ukratko, argumenti prirodnog zakona streme ravnoteži. Osjetljivi su na ulogu koju tržišta mogu igrati u poticanju inicijativa i inovacije, stvaranju poslova i izdizanju ljudi iz siromaštva, ali nisu slijepi za štetu koju tržišna djelatnost može prouzročiti. Argumenti prirodnog zakona usmjereni su na zahtjeve pravde i na načine na koje sloboda meže i poticati i potkopavati opće dobro. Oni ozbiljno shvaćaju prava privatnih posjednika, ali i njihove dužnosti u gospodarenju svojim imetkom. To pak pruža intelektualni okvir za razmišljanje o opravdanjima i ograničenjima ekonomske slobode, i o razlozima zbog kojih bi nas trebali brinuti neuspjesi i viškovi tržišta.

Ništa od ovoga ne pruža jednostavna i brza politička rješenja. Govorim samo o intelektualnim temeljima, ali ono što ti temelji pružaju jest bolji okvir za promišljanje o pitanjima s kojima se moramo suočiti kada krojimo politiku. Čvrsta teorija prirodnog zakona pomoći će nam da razlikujemo ortaštvo od legitimne regulacije. Ona nam može pomoći u razmišljanju o tome kada je ekonomska regulacija opravdana je služi općem dobru te je Pravda stoga zahtijeva, a kada se radi o ortaštvu jer regulacija jednostavno pogoduje posebnim interesima nauštrb općeg dobra. Prirodni nam zakon može reći kada je socijalna politika opravdana jer štiti i promiče ljudsko dostojanstvo, a kada se radi o ortaštvu jer ona potkopava to dostojanstvo.

To znači da argumenti za slobodu ne mogu biti moralno neutralni, agnostički ili skeptični u pogledu sadržaja ljudskog napretka. To također znači da mi kao aktivni subjekti na tržištu rada moramo biti vođeni istinskom moralnošću u svom ponašanju na tržištu i ne dozvoliti da reklamiranje, marketing ili nove tehnologije preoblikuju naše vrijednosti. Naposljetku, postoji ogromna razlika između društva s tržištem i društva tržišta. Osnivači Amerike prepoznali su ovu istinu te su razlikovali slobodu od samovolje. To možemo vidjeti u onome što su rekli o ograničenjima tržišta. Za njih ne bi bilo tržišta u ubijanju – bilo da se radi o pobačaju ili samoubojstvu uz pomoć liječnika – niti bi bilo tržišta seksa i nezakonitih droga. Postoje neke stvari koje novac ne bi smio kupiti. Tragično je što mnogi od osnivača nisu živjeli prema istim principima kada se radi o tržištu ljudima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Propust razlikovanja slobode od samovolje također je dio onoga što ortaštvo čini mogućim. Ignorirajući moralne argumente, na kraju promatramo svu politiku i zakon kao volju za moći i jednostavnu manifestaciju posebnih interesa. Izgubimo iz vida činjenicu da bi našim ekonomskim politikama trebala vladati pravda.

Nesposobnost modernih progresivista da razlikuju slobodu od povlastice jedna je od velikih prijetnji stvarnoj slobodi na današnjem Zapadu. Progresivističke obrane povlastice pod krinkom slobode igrale su značajnu ulogu u uništenju obitelji, vjerskih kongregacija i civilnog društva općenito. Neuspjela obrana ispravno uređene slobode osudila je čitavu generaciju na moralno lutanje, nesposobne da upotrijebe slobodu kako bi odabrali izvrsnost.

Pojam socijalne pravde prema prirodnom zakonu

Budući da sam upravo rekao nekoliko riječi o prirodnom zakonu i ekonomskoj slobodi, želim reći nekoliko riječi o pojmu socijalne pravde prema prirodnom zakonu i kako nam ona sada može pomoći. Neki misle da je socijalna pravda izum ljevičarskih mislilaca 20. stoljeća, ali to bi značilo tražiti početke socijalne pravde na pola njezina razvojnog puta. Kako bismo shvatili njezino pravo značenje, moramo pogledati dalje u njezine povijesne izvore.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prva upotreba izraza „socijalna pravda” za koju znamo nalazi se u djelu isusovca i tomista Luigija Taparellija, objavljenom u više svezaka od 1840. do 1843. pod naslovom Saggio teoretico di dritto naturale appog-giato sul fatto (Teorijski traktat o prirodnom pravu utemeljenom na činjenicama). Želio bih naglasiti dva argument koja je Taparelli istaknuo skovavši novi izraz „socijalna pravda”: ponajprije, da je čovjek po prirodi društveno biće te pripada mngim društvima, i drugo, da čovjek ima prirodne dužnosti pravde prema drugima. Taparelli je skovao izraz „socijalna pravda” kako bi naglasio da postoje društva koja se nalaze između pojedinaca i vlada. Htio je izbjeći napasti individualizma kao i kolektivizma i istaknuti da je istina negdje u sredini. Želio je nalgasiti da je, kada govorimo o prirodi, čovjek društveno biće i da to pojedincima pridaje dužnosti – dužnosti koje ljudi imaju prema svojoj obitelji, svojoj Crkvi, svojoj zajednici. To također ograničava vlast – vlast je ograničena stvarnošću prirodne obitelji, vlast je ograničena povlasticama vjerskih zajednica, vlast je ograničena autoritetom lokalnih zajednica.

Ali želio bih se ovdje usredotočiti na dužnosti, jer je jedan od aspekata krize slobode na Zapadu taj da više ne priznajemo da imamo dužnosti koje nismo odabrali. Jasno shvaćanje naših dužnosti daje nam, međutim, jedan od najboljih razloga koje imamo da poštujemo slobodu – kako bismo bili slobodni ispuniti svoje dužnosti.

Upravo je to, naposljetku, bilo Madisonovo shvaćanje vjerske slobode. Kako je James Madison napisao u svom djelu Memorial and Remonstrance: „Religija svakog čovjeka stoga mora biti stvar uvjerenja i savjesti svakog čovjeka” jer je naša prva dužnost tražiti istinu o Bogu i stvorenom poretku:

Ono što je ovdje pravo prema ljudima, dužnost je prema Stvoritelju. Dužnost je svakog čovjeka odati Stvoritelju onakvu i jedino onakvu počast kakva vjeruje da mu je prihvatljiva. Ova dužnost ima prvenstvo, i vremensko i prema stupnju obveze, pred zahtjevima civilnog društva.

I zaista, mnoge suvremene prijetnje vjerskoj slobodi na Zapadu možemo djelomično promatrati kao posljedicu toga što ljudi više ne misle da imaju dužnosti prema Stvoritelju – nemaju posebnih dužnosti prema Bogu, a time ni posebnih vjerskih sloboda.

Nešto slično mogao bi biti slučaj kod ekonomije. Ekonomska bi nam sloboda trebala pružati prostor da ispunimo svoje ekonomske dužnosti, dužnost rada i uzdržavanja naših obitelji, dužnost da marljivo radimo i budemo dobri zaposlenici kako ne bismo tratili svoje talente ili vrijeme i novac svog poslodavca, dužnost da služimo svojim klijentima, dužnost da služimo svojim zajednicama.

Ekonomska sloboda trebala bi ljudima dati prostora da ispune te dužnosti. Smisao je socijalne pravde ispuniti naše dužnosti prema različitim društvima kojih smo dio, i poštovati autoritet mnogih društava koja čine civilno društvo.

Uzmimo kao primjer društvo zvano obitelj. Obitelj je prirodno društvo s vlastitom prirodom i integritetom. Zbog prirodne stvarnosti obitelji, imamo određene obaveze. Ako ste muž ili žena, imate određene dužnosti prema svom supružniku. Ako ste roditelj, imate određene dužnosti prema svom djetetu, bez obzira na to jeste li ih ili niste ikada odabrali. A djeca, a ne pružatelji socijalne pomoći, imaju dužnosti prema svojim roditeljima, pogotovo kada oni ostare. Prirodna je stvarnost oca i djeteta, majke i djeteta ta koja stvara odnos autoriteta i odgovornosti.

To postavlja ograničenja onome što vlada smije učiniti. Vlada nema slobodu prekrojiti obitelj. Vlada nema slobodu uzurpirati autoritet roditelja nad obrazovanjem njihove djece ili odrasle djece nad skrbi za njihove ostarjele roditelje.

Isto vrijedi i za vjerske zajednice, pogotovo ako vjerujete da Vaša Crkva ima božansko porijeklo, da je stvorena od božanskog te vlast stoga nema pravo prekrojiti je, prekrojiti hijerarhiju njezina autoriteta, ili njezina učiteljskog autoriteta – da je Vaša Crkva nešto čemu je povjerena namjesnička dužnost. Priroda vjerskog autoriteta stoga postavlja ograničenja političkom autoritetu i daje dužnosti članovima Crkve.

Ništa od ovoga, međutim, ne znači da država ne igra nikakvu ulogu u ekonomskoj pravdi, samo da pritom mora poštovati prikladan autoritet društva, koje se sastoji od društava. A to znači da država također mora poštovati prikladan autoritet ekonomskih društava – zaposlenika i poslodavaca, potrošača i proizvođača.

Ali poštujući njihov autoritet i tržišta koja im omogućuju interakciju i ispunjavanje njihovih dužnosti, vlada može, kako nas je Hayek poučio, obavljati aktivnosti socijalne pomoći a da ne iskrivi signale i procese tržišta. Dokle god vladini programi koji bi trebali poboljšavati sile globalizacije i novih tehnologija iskrivljuju tržišta, izvjesno je da će oni jednostavno pogoršati stvari produljujući proces umiranja zastarjelih industrija i sprečavajući nužne tranzicije. Ono što objašnjenje socijalne pravde prema prirodnom zakonu predlaže jesu politike koje bi potakle više ljudi da se sami angažiraju na tržištu i napreduju.

Ovo mogu pojasniti s nekoliko primjera. Uzmimo, primjerice, obrazovanje. Neki libertarijanci koji tvrde da je svaki porez krađa kažu da djeca trebaju primiti onakvo obrazovanje kakvo im njihovi roditelji, šire obitelji i humanitarne udruge mogu pružiti i da vlast tu ne igra nikakvu ulogu. Liberali kažu da je obrazovanje djece stvar javnog interesa te da vlasti stoga trebaju upravljati školama koje većina djece treba pohađati. Konzervativisti se tradicionalno slažu da je obrazovanje stvar javnog interesa, ali da pravda zahtijeva da se poštuje autoritet roditelja te da svaka pomoć koju im pružamo mora jačati, a ne nadomještati ulogu roditelja. Zato konzervativisti podupiru izbor škole: vaučere, štedne račune za obrazovanje i neovisne škole koje financira vlast – programe koji pomažu svim učenicima da dobiju najbolje obrazovanje koje mogu a da vlast nema nezdrav monopol nad školama.

Isto vrijedi i za zdravstvo. Uzmimo standardnu lažnu dihotomoju: ako su porezi krađa, tada bismo zdravstvo trebali prepustiti tržištu i humanitarnim organizacijama; ako je zdravstvo stvar javnog interesa, tada bi vlast trebala upravljati njime i financirati ga – tipičan primjer loših argumenata libertarijanaca i liberala. Konzervativna je alternativa stvoriti tržišta zdravstva potičući istovremeno bolesnike da odaberu, bilo putem premija osiguranja, vaučera za zdravstvene usluge, poreznih olakšica ili čega hoćete.

Detalji politike ne bi nas trebali sputavati. Ono što je važno je koncept. Moramo postići da tržišta rade bolje i za više ljudi potičući više ljudi da djeluju na tržištu – potaknuti više ljudi da preuzmu kontrolu nad vlastitim životima i napreduju.

Stoga je sada pitanje što se može učiniti za obitelji radničke klase, pogotovo za radnike čije se vještine sve manje i manje traže na tržištu koje se neprestano mijenja zbog sila globalizacije i novih tehnologija. Pozivanje na prirodna prava i utilitarizam neće nam pomoći u razmišljanju o pravednosti distribucije troškova i koristi kreativne destrukcije slobodne trgovine i globalizacije i o tome kako najbolje doskočiti problemima. Trebamo razmišljati u smislu prikladnih uloga različitih institucija:

– Što pravda zahtijeva od obitelji i crkava, od vlasnika poduzeća, od civilnog društva, od lokalne i nacionalne vlasti?

– Koja prava i dužnosti imaju ovi različiti pojedinci i društva?

U određenom se smislu ekonomske izazove koje sam spomenuo može djelomično klasificiati kao rezultat deindustrijalizacije koja otvara put ekonomiji znanja. Ako je Rerum Novarum Lava XIII, djelo koje je označilo početak moderne katoličke socijalne misli, bilo odgovor na industrijsku revoluciju, ono što nam sada treba je odgovor na deindustrijsku revoluciju. Što učiniti pitanje je za one koji kroje politiku. Razmišljanje o tome što učiniti od nas zahtijeva pravda, a princip prirodnog prava treba nas usmjeriti u našem razmišljanju o tome.

Duhovna kriza

Ali izazove sadašnjeg trenutka moguće je preuveličati. Moguće ih je prikazati na takav način da se čini kako globalizacija i nove tehnologije svode ljude na pijune u ogromnoj partiji šaha, žrtve globalnih ekonomskih i tehnoloških sila izvan bilo čije kontrole. Time bi se u potpunosti zanemarilo ljudsko djelovanje i osobna odgovornost.

Javna politika i program vlasti nisu, naposljetku, glavna rješenja za ono što ugrožava slobodu na Zapadu. Da, ekonomska anksioznost jest problem, ali ona je djelomično posljedica dublje antropološke i duhovne krize koja je nikla u oslabljenom civilnom društvu koje je iznimno loše pripremljeno za suočavanje sa suvremenim izazovima.

Na početku ovog predavanja spomenuo sam prazne klupe u crkvama i ovisnost o drogi, problem smanjenja zaposlenosti muškaraca i raspad obitelji čija su posljedica djeca bez očeva, i rašireno vjerovanje da ne postoji istina, pogotovo moralna istina. Neki su od ovih problema posljedica različitih ekonomskih i tehnoloških promjena u proteklih nekoliko desetljeća. Ali ja nisam marksist, a promjene u našim vrijednostima i vjerovanjima nisu samo posljedica materijalnih sila. Neke su duhovne krize jednostavno posljedica loših ideja i ideala, a te su loše ideje i ideali pogoršali naše ekonomske izazove.

Loša antropologija dala nam je prirodna prava bez temelja ili usmjerenja – slobodu ravnodušnosti, ali ne slobodu za izvrsnost. Loša antropologija lišila je čovjekov um temelja do te mjere da ne može razlikovati slobodu od povlastice, što ga čini nesposobnim da razmišlja o tome prema kojim bi željama trebao djelovati, koje bi sklonosti trebao zadovoljiti. Loša antropologija nastoji osloboditi čovjeka od samih zajednica u kojima on pronalazi smisao i svrhu, otuđujući ga od posla, od obitelji, od Boga.

Posljedica je toga radnička klasa bez vrijednosti i vrlina s kojima bi napredovala u uvjetima slobode i vladajuća klasa više posvećena globalnoj zajednici elita nego vlastitim zajednicama. Posljedica je radnička klasa koja je sve više izolirana od smislenih odnosa te stoga više zabrinuta za budućnost u vremenu ekonomske nesigurnosti i vladajuća klasa sve više izolirana od svojih bližnjih u radničkoj klasi te stoga nesvjesna njihovih strahova. Rezultat je narod – i radnička i vladajuća klasa – kojem sve više nedostaje transcendentalna orijentacija, a time i osnovna čestita humanistička vizija.

Ako nemamo Boga za Oca, nećemo vidjeti čovjeka kao svog brata. Ako nismo stvoreni na sliku i priliku Božju, nećemo smatrati da je svaki život stvoren jednak i obdaren neotuđivim pravima, naprotiv, vidjet ćemo svoje bližnje kao nasumičnu, beznačajnu kozmičku prašinu koja nam stoji na putu.

Izazov koji je pred nama jest obnoviti barem opće shvaćanje toga kako ljudski napredak izgleda i kako bismo svi mi trebali pomoći da on postane stvarnost za više ljudi. To zahtijeva bolje intelektualne temelje slobode. Zahtijeva naporan rad na obnovi društva. Zahtijeva priznanje naših dužnosti, ne prema apstraktnom čovječanstvu, nego prema konkretnim, određenim bližnjima. I zahtijeva poštovanje slobode vjerskih zajednica da obave važan posao posluživanja onima na rubu društva i oblikovanju učenika čija odanost seže dalje od države.

To znači da je sada vrijeme da se više uključimo u javni život, a ne manje. Sada je vrijeme da se više uključimo u lokalne crkve i sinagoge i džamije, da se više uključimo u svoje škole i male udruge, a manje vremena provodimo na svojim pametnim telefonima. I sada je vrijeme da se više, a ne manje, i promišljenije politički angažiramo.

Zaključak

Završio bih izjavom da je sve što sam rekao u ovom predavanju bilo razmišljanje o čovjekovoj prirodi kao „ovisne racionalne životinje”, riječima Alasdaira MacIntyrea.

Ponajprije, mi smo životinje. Imamo prirodu. Određene su stvari dobre i loše za nas s obzirom na našu prirodu kao vrste životinje.

Drugo, racionalni smo. Možemo spoznati svoju prirodu i usmjeravati svoja djela u skladu s njom ili ne. Ne biramo što je dobro ili loše za nas; jednostavno imamo mogućnost izabrati hoćemo li živjeti u skladu sa svojom prirodom.

Treće, ovisni smo. Društvena smo bića. Ulazimo u život ovisni o svojim roditeljima, a mnogi će od nas život završiti u sličnim uvjetima ovisnosti. I cijelim putem ovisimo o obitelji i prjateljima, susjedima i kolegama – poljoprivrednicima i obrtnicima, trgovcima i bankarima.

Pogreške činimo kada zaboravimo da smo istovremeno ovisni i racionalni i životinje; kada se svedemo samo na razinu životinje i prigrlimo sirovi materijalizam; kada poričemo da razum može spoznati istinu i prigrlimo skepticizam; kada odbijemo prihvatiti svoju ovisnost u iluziji lažnog osjećaja samodostatnosti i individualizma ili kada svoju ovisnost lociramo primarno u vlasti, umjesto u obitelji i prijateljima i tržištima i Bogu; kada predložimo da se vlast brine za naše tjelesne potrebe i da nas naša kultura potiče da djelujemo prema svakom svom životinjskom instinktu.

Moramo uvidjeti da svojim racionalnim sposobnostima možemo spoznati dobro i loše i da, krojeći sami sebe, moramo za sebe odabrati ono što je dobro. Naravno, ne postoji tako nešto kao samo jedan dobar život, nego onoliko dobrih života koliko je zamislivo. Ovi su dobri životi različiti načini na koji ovisne racionalne životinje napreduju i to znači da inicijativa i poduzetništvo, slobodan izbor, samoodređenje i zajednica doista jesu jednako osnovne potrebe kao i hrana i sklonište i da je upravo ispunjavanje naših dužnosti prema Bogu i bližnjemu razlog što nam je dana sloboda.

*dr. sc. Ryan T. Anderson je William E. Simon viši znanstveni suradnik Centra Richarda i Helen DeVos za religiju i civilno društvo gdje predaje Američke principe i javnu politiku, Instituta za obitelj, zajednicu i mogućnosti te Zaklade Heritage.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.