Anela Todorić: ‘Evo ti i tvoje Hrvatske, u obelisku, najvjernijem svjedoku mučeništva svetog Petra’

Baš svaki čovjek, ostat će zatečen vječnim gradom Rimom, a posebno kad se u njemu nađe u korizmi.

Što vjera čini čovjeku? Mali neznatni stvor, ali neka malo oćuti i postane svjestan Kristove ljubavi u sebi, Bog se njime posluži do kraja, kako bi nam se pokazao i otkrio još malčice više Sebe.

Nekoga tako učini mučenikom, nekoga umjetnikom, nekome dade svoje rane, svakome kako može nositi, a sve nam ih dade za svoje svjedoke evo upravo ovdje na ovom mjestu.

I koliko li je takvih duša ovdje u Rimu po kojima se Bog proslavi?

Dok se uzdižu pred očima silne skulpture poniznih ljudi, a svetaca, čovjek ostaje zapanjen pred prizorom božjeg dara čovjeku. Koliko se volje, truda, znoja, kamena i bronce izlilo kako bi se Trojedini Bog približio svakoj duši koja Ga traži.

Ne, nije to djelo samog čovjeka. Čovjek sam po sebi nije u stanju pretrpjeti niti kamenčić u cipeli, a da odmah ne vidi cilj pred sobom. Isplati li se onda prolijevati krv i znoj onome kome je smrt kraj, tko nikad ne upozna Otajstvo Ljubavi?

Ne, ovo nikako nije djelo samog čovjeka. U njemu je prisutno nešto više, iznad svega na svijetu više je tisnuto u ove ruke, koje su podizale ovaj hram.

U njemu je prisutan sam Bog, raspeti i uskrsli. Onaj koji odabranom stavi ključ u ruke i ostavi brigu za svekoliki puk. Kojeg uzdignu iznad ostalih i ovdje ga preda me položi.
I kao kad uzvisi svoga Sina na križu i ovaj mi s istog drveta poručuje: Ljubi Boga svoga iznad svega!

Nije li sveta povijest vjere naroda ovoga svijeta, sva njena umjetnost i kultura prostrta na ovom trgu u podnožje Petrova groba, satkana u ovome Tijelu koje skinuto s križa otpočinu u naručju svoje, Michelangelove i naše Majke.

Na ruševinama započetog ljudskog carstva, podiže se hram božji, centar svijeta i domovina svakog vjernika.

Ovdje su počeci tvojih predaka! – predstavi mi pogled s vatikanske bazilike misao, da je prenesem svome nazočnom sinu:

Evo ti i tvoje Hrvatske, u obelisku, najvjernijem svjedoku mučeništva svetog Petra i s njim i onih koji pod križem padoše. To ti je kamen koji govori, kad čovjek zašuti.
Evo ti crvene boje pločica ovog trga istekle iz vena kojom ovaj grad ispisa povijest kojom ćeš umjesto mlijeka dojiti svoju djecu.

Eno ti krune kralja Zvonimira i Tomislava.
Pape Ivana IV., Ivana VIII., Ivana Pavla II… Gledaj kako kroz dugi niz godina iznova priznaju tvoju domovinu. I eno ti tvoje Hrvatske, gledaj kako okićena prima krunu i obećaje vjernost papi i križu.

Gledaj malo izvan zidina, Strossmayera kako nosi hrvatsku hrastovinu, otvara njima vrata kako bi pokazao Krista u sv. Pavlu.
Eno i mladog bogoslova Stepinca kako od onog što pritječe Strossmayeru izrađuje klecalo na kojem si danas molio.
Eno ti Klovića, Kašića, Ivana Merza. Sve ih krije ovaj trg.

Eno ti i onog hrvatskog hodočasnika, kleči na Petrovom grobu, štono ga Dante ugleda kako pobožno moli, te mu zauvijek dade mjesto u svome Raju.

I dok R. Bošković pridržava kupolu s koje sigurni promatramo cijelu povijest našeg postojanja, papa Siksto V ti izgradi i ostavi u nasljedstvo hrvatsku crkvu sv. Jeronima da se nastaniš u njoj, kad se opet vratiš da i sam doprineseš svojoj povijesti.

A gdje je još povijest ovih mrvica koje gledaš kako se skupljaju sa svake strane svijeta na Angelus na ovom trgu? Bože moj neizmjerni!

Vjera ti je sine neodvojiva od ljubavi. Čovjek koji ne ljubi dušu drugog čovjeka, koji ne ljubi zemlju u kojoj diše svaka ova duša, koji nije u stanju plakati nad svojom domovinom i njenim potrebama, nije niti sposoban vjerovati Bogu i ljubiti Boga, koji daje ovaj zrak da ga dišemo. Ovdje ga zato udahni.

Hrvatsku povijest možeš gotovo dotaknuti u Rimu, jer ovdje na ovim stubama na kojim klečeći iznosiš svoje nakane, saznao si istinu koju ne zaboravlja nijedan hodočasnik. I zbog nje će i tebi možda jednom suditi, jer vazda su istinu sudili i razapinjali.

Penji se usprkos i uzdiži, napuni se svetim zrakom i učvrsti dok još ne razumiješ niti riječi.
Napunjaj se, gazi i ne boj se stati uz bok Onome kojega su osudili.

I dok na ovom trgu stojiš pred svojim Papom i slušaš što ti Bog po njemu poručuje, stisni u srce sve što si vidio.
Papu i biskupe, svećenike, mučenike, beskućnike, vojnike i sav ovaj narod koji s tobom jednako ovdje diše.
I onaj prah iz katakombi, pjesmu sv. Cecilije iz gobnice što je čuješ, nosi svojoj kući.

I ne napuštaj sine nikad ovaj trenutak, kad te trnci svega prožmu. Nisu to trnci od svjetovnih prilika, nego od Duha Svetoga.

Zapamti, oni te prožimaju kad se čitavim svojim bićem predaš i vjeruješ jednome Bogu i svetoj crkvi katoličkoj. Većeg od ovog nema.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr