Sudac američkog Vrhovnog suda Antonin Scalia, koji je preminuo 13. veljače, bio je, kako se u ovom trenutku nažalost čini, jedan od posljednjih moćnih ljudi katolika u SAD-u koji je istinski živio svoju vjeru.
Scalia je svojom aktivnošću u Vrhovnom sudu branio naravno pravo, te se suprotstavljao zakonima koji su išli protiv njega. Osim toga, bio je predan obiteljski čovjek – on i supruga Maureen odgojili su devetoro djece.
Jedno od njih danas je svećenik. Paul Scalia je na misi zadušnici za svog oca održanoj 20. veljače u Crkvi bezgrješnog začeća u Washingtonu održao propovijed koju su neki katolički komentatori opisali kao “trijumf evangelizacije”.
Pročitajte ju.
Homilija oca Scalije na pogrebu njegovog oca, suca Scalije
„Bog ga je blagoslovio željom da bude dobri sluga ove zemlje jer je prvo bio Božji sluga.“
Donosimo prijepis homilije p. Paula Scalije, sina suca Vrhovnog suda, Antonina Scalije, na misi zadušnici za njegovog oca u Bazilici nacionalnog svetišta Bezgrešnog začeća u Washingtonu, D.C.
Vaša uzoritosti kardinale Wuerl, preuzvišena gospodo, nadbiskupe Viganò, biskupe Loverde, biskupe Higgins, moja braćo svećenici, đakoni, cijenjeni gosti, dragi prijatelji i okupljeni vjernici:
U ime naše majke i cijele obitelji Scalia, želim vam zahvaliti za vašu prisutnost ovdje, za vaše mnoge riječi utjehe, a još više za mnoge molitve i mise koje ste prikazali povodom smrti našeg oca, Antonina Scalije.
Posebno zahvaljujem kardinalu Wuerlu, prvo što je tako brzo i tako velikodušno ponudio riječi utjehe našoj majci. To je bila utjeha za nju, a time i za nas. Hvala Vam također što ste nam dozvolili da održimo ovu župnu misu zadušnicu ovdje u ovoj bazilici posvećenoj Našoj Gospi. Kakve li velike povlastice i utjehe što smo mogli unijeti svoga oca kroz sveta vrata i dobiti za njega oprost obećan onima koji uđu u vjeri.
Zahvaljujem biskupu Loverdeu, biskupu naše biskupije Arlington, biskupu kojeg je naš otac volio i iznimno poštovao. Hvala Vam, biskupe Loverde, za Vaš brzi posjet našoj majci, za Vaše riječi utjehe, za Vaše molitve.
Obitelj će poći na privatni sprovod odmah nakon mise te neće imati vremena ići u posjete, stoga želim izraziti našu zahvalnost u ovom trenutku tako da svi znate koliko Vas duboko cijenimo i zahvalni smo. U programu ćete primijetiti memorijal koji će se održati 1. ožujka. Nadamo se da ćemo mnoge od Vas vidjeti ondje. Nadamo se da će Vam Gospodin platiti Vašu veliku dobrotu prema nama.
Okupili smo se ovdje zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg smo mnogi osobno poznavali, a kojeg je još više njih poznavalo samo po reputaciji. Čovjek kojeg su mnogi voljeli, a drugi prezirali. Čovjek poznat po velikim kontroverzama, i po velikom suosjećanju. Taj je čovjek, naravno, Isus iz Nazareta.
On je onaj kojeg objavljujemo. Isus Krist, sin oca, rođen od Djevice Marije, raspet, pokopan, uskrsnuo, sjedi o desnu Oca. Zbog njega, zbog njegovog života, smrti i uskrsnuća ne žalujemo kao oni koji nemaju nade, nego u pouzdanju preporučujemo Antonina Scaliju milosti Božjoj.
Sveto pismo kaže da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek. A to postavlja dobar smjer za naše misli i naše molitve ovdje danas. U stvari, gledamo u tri smjera. U jučer, sa zahvalnošću. U danas, s molbom. I u vječnost, s nadom.
Gledamo u Isusa Krista jučer, to jest u prošlost, sa zahvalnošću za blagoslove koje je Bog udijelio tati. U proteklom su tjednu mnogi pripovijedali što je tata učinio za njih. Ali ovdje danas, pripovijedamo što je Bog učinio za tatu, kako ga je blagoslovio.
Iskazujemo prije svega zahvalnost za smrt Isusa Krista koja daje otkupljenje, i za Njegovo uskrsnuće koje daje život. Naš je Gospodin umro i uskrsnuo ne samo za sve nas, nego i za svakoga od nas. A u ovom trenutku gledamo u ono jučer Njegove smrti i uskrsnuća, i iskazujemo zahvalnost što je umro i uskrsnuo za tatu.
Nadalje, iskazujemo zahvalnost što ga je Isus uveo u novi život krštenjem, hranio ga Euharistijom, i liječio ga u ispovjedaonici.
Zahvaljujemo što mu je isus podario 55 godina braka sa ženom koju je volio, ženom koja ga je mogla pratiti na svakom koraku, pa čak ga i pozvati na red.
Bog je blagoslovio tatu dubokom katoličkom vjerom: uvjerenje da se Kristova prisutnost i moć nastavljaju u svijetu danas kroz Njegovo tijelo, Crkvu. Volio je jasnoću i suvislost crkvenog nauka. Cijenio je crkvene obrede, pogotovo ljepotu njezina drevnog bogoštovlja. Vjerovao je moći njenih sakramenata kao sredstava spasenja, kao Krista koji djeluje u njemu za njegovo spasenje.
Iako mi je jednom, jedne subote popodne, prigovorio što sam tog istog dana ispovijedao. I nadam se da će odvjetnicima, ako ih ovdje ima prisutnih, biti neka utjeha to što svećenički ovratnik nije bio štit protiv njegovih kritika.
Problem te večeri nije bio što sam ja ispovijedao, nego što se našao u redu za moju ispovjedaonicu, pa je brzo otišao iz nje. Kao što je kasnije rekao: „Možeš misliti kako ću se tebi ispovijedati!“
Osjećaj je bio uzajaman.
Bog je blagoslovio tatu, kao što je dobro poznato, ljubavlju za njegovu zemlju. Dobro je znao kakva je teško dobivena trka bila osnivanje našeg naroda. I u tom je osnivanju vidio, kao i sami osnivači, blagoslov, blagoslov koji je brzo izgubljen kada je vjera protjerana s javnih trgova, ili kada je odbijamo onamo donijeti. Tako je on razumio da ne postoji sukob između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svojoj zemlji, između vjere i javne službe. Tata je shvaćao da što dublje ulazi u katoličku vjeru, to bolji građanin i javni službenik postaje. Bog ga je blagoslovio željom da bude dobar sluga svoje zemlje upravo zato što je prvo bio Božji sluga.
Mi iz obitelji Scalia, međutim, zahvaljujemo za osobiti blagoslov koji je Bog udijelio. Bog je blagoslovio tatu ljubavlju za njegovu obitelj. Bili smo oduševljeni čitajući i slušajući mnoge riječi hvale za njega, za njegovu pamet, njegovo pisanje, njegove govore, njegov utjecaj i tako dalje.
Ali ono što nam je još važnije – i njemu – jest da je bio tata. Bio je otac kojeg nam je Bog dao za veliku pustolovinu obiteljskog života. Istina da nam je ponekad zaboravljao imena, ili bi ih pomiješao, ali ipak nas ima devetero.
Volio nas je, i nastojao pokazati tu ljubav. I nastojao je dijeliti blagoslov vjere koju je cijenio. I dao nas je jedne drugima, da budemo jedni drugima podrška. To je najveće bogatstvo koje roditelji mogu dati, i sada smo naročito zahvalni za to.
Stoga gledamo u prošlost, u Isusa Krista od jučer. Dozivamo u misli sve ove blagoslove, i dajemo svom Gospodinu čast i slavu za njih, jer oni su Njegovo djelo. Obraćamo se Isusu danas, u molbi, sadašnjem trenutku, ovdje i sada, dok oplakujemo onog kojeg volimo i kojemu se divimo, onog čija nam odsutnost nanosi bol. Danas molimo za njega. Molimo za počinak njegove duše. Zahvaljujemo za Božju dobrotu prema tati kako je dostojno i pravedno. Ali također znamo da, iako je tata vjerovao, vjerovao je nesavršeno, kao i mi ostali. Nastojao je voljeti Boga i bližnjega, ali kao i mi ostali, to je činio nesavršeno.
Bio je praktičan katolik, „praktičan“ u smislu da to još nije usavršio. Ili radije, Krist još nije bio usavršen u njemu. A samo oni u kojima je Krist doveden do savršenstva mogu ući u nebo. Ovdje smo, dakle, da založimo svoje molitve za to usavršavanje, za to konačno djelo Božje milosti, oslobođenje tate od svakog tereta grijeha.
Ali nemojte mi u tome vjerovati na riječ. Tata je i sam, što nije iznenađujuće, imao nešto za reći o toj stvari. Pišući prije više godina prezbiterskom svećeniku čijoj se pogrebnoj službi divio, prilično je lijepo sažeo zamke sprovoda i zašto ne voli hvalospjeve.
Napisao je: „Čak i kada je pokojnik bio divljenja vrijedna osoba, zapravo pogotovo kad je pokojnik bio divljenja vrijedna osoba, hvala za njegove vrline može učiniti da zaboravimo da molimo i zahvaljujemo za neshvatljivu Božju milost prema grešniku.“
On se sada ne bi izuzeo iz toga. Ovdje smo dakle, kako bi on želio, da molimo za neobjašnjivu Božju milost prema grešniku. Ovom grešniku, Antoninu Scaliji. Nemojmo mu iskazati lažnu ljubav i dopustiti da ga naše divljenje liši naših molitava. Nastavljamo pokazivati ljubav prema njemu i činiti dobro za njega moleći za njega: da svaka mrlja grijeha bude isprana, da sve rane budu izliječene, da bude pročišćen od svega što nije Krist. Da počiva u miru.
Napokon se obraćamo Isusu zauvijek, u vječnosti. Ili bolje, razmatramo vlastito mjesto u vječnosti i hoće li to biti s Gospodinom. Čak i dok molimo za tatu da brzo uđe u vječnu slavu, trebali bismo paziti sami na sebe. Svaki nas sprovod podsjeća koliko je zapravo tanak veo između ovog svijeta i drugog, između vremena i vječnosti, između prilike za obraćenjem i trenutka suda.
Zato ne možemo odavde otići nepromijenjeni. Nema smisla slaviti Božju dobrotu i milost prema tati ako ne obraćamo pažnju i ne odgovaramo na te stvarnosti u našim vlastitim životima. Moramo dopustiti da nas ovaj susret s vječnošću promijeni, da nas od grijeha odvrati prema Gospodinu.
Engleski dominikanac, otac Bede Jarrett, lijepo je to izrekao kada je molio: „O snažni sine Božji, dok pripremaš mjesto za nas, pripremi nas i za ono sretno mjesto, da možemo biti s tobom i s onima koje volimo svu vječnost.“
Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek.
Moji dragi prijatelji, ovo je također dio mise, najveća molitva koju možemo prikazati za tatu, jer to nije naša molitva, nego Gospodinova. Misa gleda u Isusa od jučer. Ona poseže u prošlost – doseže do Posljednje večere, do raspeća, do uskrsnuća, i čini ta otajstva i njihovu moć prisutnima ovdje ne ovom oltaru.
Sam Isus postaje prisutan ovdje danas pod prilikama kruha i vina kako bismo svi mogli ujediniti svoje molitve zahvale, žalosti i molbe sa samim Kristom kao prinos Ocu. A sve to s pogledom na vječnost, koja se proteže u nebo, gdje se nadamo jednoga dana uživati savršeno jedinstvo sa samim Bogom i opet vidjeti tatu te se, s njim, radovati u zajedništvu svetih.
P. Paul Scalia je svećenik u biskupiji Arlington u Virginiji i sin pokojnog suca Vrhovnog suda, Antonina Scalije.
