Znate tu sliku: dođete u poštu, banku, bolnicu, dućan, a tamo balansiraju s paketima, broje sitniš, nešto potpisuju, kopaju po ladicama, uzrujano razgovaraju na telefon, resetiraju fiskalnu blagajnu, lupaju po kompjutoru, traže olovku, uzdišu, viču, šapću, plaču i kroz staklo ili plastični virusobran pokušavaju shvatiti što hoće ova prekobrojna i suvišna osoba, to jest vi, koji ste došli samo da im dodatno zagorčite ovaj prokleti dan, piše Boris Beck za Večernji list.
Ja sam u zadnje vrijeme počeo primjenjivati sljedeću taktiku – kažem „Samo polako, kod mene nema žurbe.“ To, naravno, nije istina, jer kao i svi drugi kasnim sa svime, a i sve sam sporiji s godinama, no ovi tamo iza pulta ili kase to ne znaju, a zapravo ih nije ni briga. Oni su samo čuli da neću na njih vikati, neću lupkati po staklu, neću psovati i tražiti šefa.
>Beck: Treba nam jedan politički rim tim tagi dim, umjesto vječno istog tralalala
Samo mirno i staloženo…
Nećete vjerovati kako tih par neiskrenih riječi djeluje na ljude. Momentalno stanu, opuste se, pogledaju me duboko i ozbiljno da provjere nisam li opasni luđak, ali ja to mirno izdržim, spokojno stojeći i smiješeći se. Samo mirno i staloženo, kažem im, citirajući prvog hrvatskog predsjednika, i zahvalni ljudi mi se iscrpljeno nasmiješe, i učine ono što sam ih zamolio točno istom brzinom kao što bi to učinili i inače, ali bez nervoze, što povratno utječe i na mene, tako da zaista povjerujem da mi se ne žuri i da sve stignem.
Naš život je pod diktatom sata, to znamo, ali nismo svjesni kako to utječe na nas. A desilo se da ne živimo kao drevni ljudi po ritmovima prirode, sadnje i skupljanja, bujanja i zamiranja vegetacije, nego u gradskom pejsažu koji je uvijek isti, zbog čega mi više nemamo kao naši stari razdoblja rada i odmora, nego samo vrijeme aktivnosti. Sve mora neprestano raditi, pa i nedjeljom; streaming mora biti neprekinut; na mobitel moramo stalno biti dostupni; burze se nikad ne smiju zatvoriti, uvijek se negdje na kugli zemaljskoj trguje; vijesti moraju svake sekunde stizati na zaslon.
>Beck: Svi nešto neće, ili kako kemija utječe na retoriku i koalicijske pregovore
Postajemo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića…
I kad ne radimo, kapitalizam nas eksploatira jer nam neprestano prikazuje reklame, pa i u slobodno vrijeme prodajemo svoju pažnju. Na tržnici se na istoj klupi prodaju jagode, trešnje i marelice, iako su nekad te voćke dozrijevale svaka u svojem mjesecu, jer nam i priroda mora sve davati istovremeno. I klima nam daje sve odjednom, i vrućine i snijeg.
Ne smijemo nikad stati i osamiti se. Postajemo, kako to kaže Thomas Merton, američki katolički filozof, mistik i teolog, uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, koje uokolo guraju nesvjesne sile; gubimo sposobnost da volimo i da odlučujemo samostalno. Ljude koji ne poznaju unutarnju samoću, kaže Merton, ne može na okupu držati ljubav, njego samo nasilna i uvredljiva vlast.
Društvo koje mahnito juri, sastavljeno od ljudi nasilno lišenih samoće i slobode koju bi u njoj našli, postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom. Stati je zapravo revolucionaran čin – ne treba preuzeti vlast nad sredstvima za proizvodnju, dovoljno je preuzeti vlast nad vremenom. I zato kažem, ne sasvim iskreno, da mi se ne žuri i da mogu čekati koliko god treba. Za tu malu laž, kao i za bilo koju veliku, vrijedi isto: ako se dovoljno puta ponovi, postane istina.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
