Rat je možda iza ugla. Jer, znakovi vremena mirišu na svijeće i cvijeće. Onako kako miriše smrt.
Povijesni obrasci ponavljaju se. S jedne ili druge strane kugle (ili ravne ploče, kako kome), sasvim je svejedno. Rat bi vrlo lako mogao postati naša stvarnost. Opet.
Prije samo nekoliko mjeseci pisala sam o Trećem svjetskom ratu. Ne o onom padu civilizacije koji uključuje fragmentiranje obitelji i društva. Ne o onome ratu protiv zdravog razuma koji rastače sve poznate vizije čovjeka, života i svijeta. Govorim o ratu koji zaustavlja sve navedeno. Čovjeka u koraku. Život u udahu. Svijet? On već odavno nije isti.
Rusko-ukrajinski rat i dva ‘hrvatska brda’
Od početka rusko-ukrajinskog rata, u Hrvatskoj se dodatno zaoštrila retorika između ‘dva brda’ – Pantovčaka i Banskih dvora. Predsjednik Republike i predsjednik Vlade opet su nekako uspjeli “zauzeti suprotne strane”.
Milanovića su optuživali da je rusofil (je l’ u to spadaju i ljubitelji Tolstoja?). Plenkovića su prozivali da je prebrzo “prigrlio” Zelenskog.
A njihova međusobna komunikacija provlačila se isključivo na daljinu. Točnije, kroz šumove mikrofona na pojedinačnim konferencijama za novinare. I dalje se najradije dopisuju i šalju (in)direktne poruke preko društvenih mreža i medija.
I nije riječ ovdje samo o dvojici predsjednika. Ta je komunikacija u hrvatskoj javnosti, čini se, postala pravilo.
Bliski Istok
U međuvremenu, sukobi koji su eskalirali na Bliskom Istoku otvorili su nove brige među ljudima. Pritom, naravno, mislim na tako(loše)zvane “male ljude”. “Obične” građane. (Kao da postoje i neobični!)
Rata se jedino i plaši narod. Narod ionako nitko ništa ne pita. (Osim na izborima. Valjda.) Iz redova naroda najviše je stradalih. Ne iz redova političara. Iz naroda se dižu domoljubi i odlaze na prve crte. Spremni izgubiti glavu za slobodu. Za dom.
Svakodnevne vijesti višestruko su preplavljene imenima o kojima ne brinemo previše. Izrael, Palestina, Libanon, Hezbolah, Iran, Hamas, NATO,…
Nije naša briga? Možda samo do jučer.
>Milanović diplomatima govorio o priznanju Palestine i angažmanu hrvatskih vojnika u Ukrajini
Budućnost SAD-a
“Ma, briga me što se događa u Americi. Kakve to uopće ima veze s nama?!”, pitaju se neki pritom odmahujući rukom.
Kakve? Velike. Hrvatska je zrno pijeska u ovom sveopćem ludilu.
Onaj tko promatra i prati Trumpovu politiku, mora priznati da je taj lik spreman na velika djela. Ne nastupa kao ratnik. Zvuči kao netko tko zagovara razgovore zaraćenih strana. Takvi ne navijaju za rat. Kakav god. Čiji god.
S druge strane, imamo Bidena. I njegovu nasljednicu Kamalu. Treba nas biti briga kako će završiti njihovi predsjednički izbori. Itekako. A kako će naši?
Vojni rok? Hoće – neće…
Oko uvođenja obveznog vojnog roka u Hrvatskoj stalno neke drame. I to ne jednočinke.
Iako je (nekoliko puta) najavljen za početak iduće godine, vojni rok uzbunio je mnoge. Hoće, od Nove godine. Pa možda, ako bude političke volje. Onda opet – nije sigurno. Pa se potvrdi da odgode nema.
Zbunjujuća je i retorika predsjednika Milanovića i ministra obrane Ivana Anušića. Milanović ga je prozvao da “nema škole”, a Anušić mu odgovorio da je “napustio školu da bi branio Hrvatsku da bi on (Milanović, op.a.) mogao završiti svoje škole i biti predsjednik iste te države koju nije branio”. I to su si poručili preko intervjua. (Svaki svoga.)
Građani ne vode evidenciju tko se gdje (nije) školovao, ali očekuju da odgovorni sjednu za stol i razgovaraju. U ovom slučaju, vrhovni zapovjednik OSRH-a i ministar obrane.
Vlada proziva Pantovčak za izostanak suradnje. A onda se loptica vraća na drugu stranu. Ovaj verbalni stolni tenis gledamo i slušamo već (pre)dugo. Opet: građane ne zanima tko je prvi servirao ni tko će ‘pobijediti’ na ovom privatnom turniru. Nego: sjesti i razgovarati.
>Mostarkić Gobbo: Vojni rok ili Tik Tok
Tko je u Hrvatskoj najviše zabrinut?
Od onih koji su se uzbunili na uvođenje vojnog roka, najglasniji su bili oni koji se dižu oko podne, kojima je šminka bliža od metaka, a ‘rade’ kao ‘prodavači magle’. (Ima ih u raznim ljevičarskim udrugama i inicijativama. Lako se nađu.) Kako bi išli protestirati prve subote u mjesecu protiv molitelja, ako moraju na neki vojni poligon? Ili dizali svoje ‘pristojne’ transparente po ulicama boreći se protiv (crnih, ultrakonzervativnih, klerofašističkih, krajnje/radikalno/ekstremno desnih, krezubih, kockoglavih, nepismenih, nazadnih…) protivnika? Ta od nečega valja i živjeti! A to u ljevičarskom svijetu sigurno nije dnevnica MORH-a.
Šalu na stranu. Ako je netko zabrinut zbog rata, to smo mi koji smo ga, na ovaj ili onaj način, doživjeli. Od same pomisli da će i naša djeca proživljavati isto što i mi, stegne me u prsima. Pa pomislim, gotovo bezbožno i kukavički, na nekoj našoj Maslinskoj gori: “Bože, ako je moguće, neka nas zaobiđe…”.
Ali, ne odlučujemo mi. Odlučuju oni kojima smo dali vlast u ruke. Nadam se samo da će imati na umu da ovo zaista nije vrijeme za osobna prepucavanja.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
