Sisački biskup mons. Vlado Košić predvodio je u srijedu 13. travnja 2016. godine euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali prigodom dolaska tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića.
Uz mnogobrojne svećenike u koncelebraciji su s biskupom Košićem bili i o. Roberto Genuin, provincijalni ministar Venetske kapucinske provincije, o. Vlado Kolenko, provincijalni ministar slovenske kapucinske provincije, o. Jure Šarčević, provincijalni ministar Hrvatske kapucinske provincije, o. Flaviano Giovanni Gusella, rektor Svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića te o. Marco Putin, gvardijan samostana kapucina u Padovi.
Na početku svoje homilije, biskup Košić je izrazio radost „što je naš sv. Leopold među nama, u našoj zagrebačkoj katedrali, u svojoj i našoj Hrvatskoj.“ U nastavku homilije progovorio je o „tri velike odlike koje su krasile našeg zemljaka sv. Leopolda Bogdana Mandića, poniznog kapucina i zaštitnika ove Godine Božjeg milosrđa“. Te tri odlike su: „prvo – on je, i u tuđini, jer je najveći dio života proveo u Italiji, uvijek pa i uz cijenu trpljenja isticao da je Hrvat, čime je sigurno zauzeo časno mjesto među hrvatskim domoljubima i rodoljubima; drugo – on je neumorni radnik na pomirenju istočnih Crkava s Katoličkom Crkvom te ga možemo bez sumnje nazvati apostolom ekumenizma, i treće – sveti Leopold vjerni je djelitelj Božjeg milosrđa, osobito u sakramentu pomirenju, i to sve do žrtve vlastita života.“
Govoreći o prvoj odlici sv. Leopolda, biskup Košić je naveo biografske podatke sv. Leopolda koji pokazuju njegovu ljubav prema vlastitom narodu i domovini: „Kada je 1917. bjesnio rat između talijanskih i austro-ugarskih snaga, talijanska je vlada naredila da svi državljani Austro-ugarske u pograničnom području trebaju prihvatiti talijansko državljanstvo ili će biti zatočeni u južnoj Italiji. Kada su ga njegova redovnička braća nagovarala da uzme talijansko državljanstvo, jer da je to tek puka formalnost, on je odlučno odgovorio: ‘Ne, krv nije voda! Ne može se izdati krv!’ (A. Baković, Naš Bogdan, 41). I krajem srpnja 1917.bio je prognan u južnu Italiju gdje je obišao nekoliko samostana do kraja prvog svjetskog rata.“ Na primjeru sv. Leopolda važno je naučiti poštivati svoj rod i svoju domovinu, nastavio je biskup Košić upozorivši da „neki, pa i katolici, spremni su danas zatajiti svoju pripadnost hrvatskom rodu ili to smatraju nevažnim pa i nazadnim spominjati, no, što je čovjek koji nema korijena, koji prezre samoga sebe? Zar on može bilo kome nešto pomoći i druge voljeti, ako ne voli sebe i svoje? Naš blaženik Alojzije Stepinac to je veoma dobro znao kada je rekao: ‘U ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!’ No, ljubav prema svojem narodu nije u preziru drugih, dapače! Samo tko ljubi svoje, cijeni i poštuje tuđe, a – kako lijepo reče naš bl. Alojzije – nitko ne može zamjeriti djetetu što više voli svoju majku nego tuđu.“
Govoreći o drugoj odlici sv. Leopolda, kao gorljivog molitelja za jedinstvo kršćana i apostola sjedinjenja pravoslavnih kršćana s katolicima, biskup Košić je naveo želju sv. Leopolda da kao svećenik ode na istok djelovati na sjedinjenu kršćana, a koja mu se nije ostvarila u tom obliku, pa ipak, premda nikada nije otišao na Istok, punih pedeset godina sv. Leopold bio je veliki promicatelj i apostol kršćanskog jedinstva, dapače i žrtva za sjedinjenje. Prinosio je Bogu samoga sebe za žrtvu na tu nakanu.
„Molimo, braćo i sestre, zagovor sv. Leopolda za našeg kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Neka sv. Leopold njemu izmoli što skoriju kanonizaciju, što će također pridonijeti ekumenskom zbližavanju, jer prema odluci pape Franje upravo se priprema s radom mješovito katoličko-pravoslavno radno tijelo koje treba razmotriti naše međusobne odnose koji su opterećeni lažima, nasiljem i manjkom bratske ljubavi. Sv. Leopold je znao da je za sjedinjenje pravoslavnih s rimokatoličkom Crkvom potrebno prinijeti mnoge žrtve, žrtve odricanja od zabluda, pouke o naravi istinske Kristove Crkve – ali to se neće dogoditi na silu, nego jedino iskazivanjem milosrđa koje je obilno pokazivao i dijelio u ime Isusovo koji jedini milosrdno oprašta i daje milost spasenje onima koji ju mole.“ – rekao je biskup Košić.
Govoreći o trećoj odlici sv. Leopolda, kao ispovjednika, djelitelja Božjeg oproštenja, oruđe Božjeg milosrđa, biskup Košić je podsjetio na priznanje koje je papa Franjo udijelio sv. Leopoldu proglašujući ga zaštitnikom Godine Božjega milosrđa.
Svoju homiliju biskup Košić je završio pozivom: „Braćo i sestre, utecimo se u zagovor milosrdnom i blagom sv. Leopoldu. Molimo ga za nas same, za naše pomirenje s Bogom i da poput njega znamo strpljivo prihvaćati žrtvu i iskazivati svima milosrdnu Božju ljubav. Molimo ga za naše obitelji, molimo da svojim zagovorom on posebno pomogne da se ne ugase obiteljska ognjišta, tj. vatra one ljubavi koja jedina okuplja i čuva obitelji na okupu. Molimo njega, koji je bio 12.dijete u svojoj obitelji, da našem narodu izmoli da obitelji rađaju brojnu djecu, da se očevi i majke ne boje velikodušno darivati život svojoj djeci. Molimo ga za naš hrvatski narod, da se nitko ne stidi svoga roda ni svoje domovine, da istinski ljubimo svoj narod, činimo dobro svima i da ponosno znamo, poput njega – pa ako treba i trpjeti zbog toga – isticati tko smo i kome pripadamo. Molimo za naše narodne vođe da ne savijaju šiju pred nepravdama i neistinama, već da ponosno služe svojem narodu. Molimo ga da svojim zagovorom pomogne što skoriju kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca i da se obrate svi neprijatelji Crkve, a svi kršćani kao braća traže i nađu jedinstvo u istoj Kristovoj Crkvi.
