Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine o važnosti svakodnevne svete mise

kardinal Josip Bozanić
Foto: Fah

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine uputili su pismo o važnosti svakodnevne svete mise.

Pismo biskupâ Zagrebačke crkvene pokrajine o važnosti svagdanjega slavljenja euharistije u župnim zajednicama prenosimo u cijelosti:

Draga braćo svećenici, župni suradnici,
braćo i sestre u Kristu Gospodinu!

1. Crkva trajno potvrđuje da živi od euharistije. Ta je istina naročito vidljiva u župnoj zajednici koja slavi otajstva Kristove prisutnosti, njegove žrtve i dara, po kojemu smo dionici Jaganjčeve gozbe, u zajedništvu Crkve hodočasnice na zemlji i Crkve u nebeskoj slavi.

Crkva ne može živjeti bez nedjeljne euharistije, bez Dana Gospodnjega i Krista koji se očituje i daruje svojoj Crkvi, zbog čega su kršćani prvih stoljeća svjedočili do mučeništva: „Sine Dominico non possumus“ – „Bez nedjeljnoga Gospodina ne možemo (živjeti).“

Uz nedjeljno slavlje, u župi je važno i svakidašnje euharistijsko slavlje na kojemu mogu sudjelovati župljani određene župe i drugi vjernici. Zato treba naglasiti da u redovitim pastoralnim okolnostima ne postoji razlog, zbog kojega bi se moglo naći opravdanje za izostavljanje misnoga slavlja tijekom tjedna. To vrijedi i tijekom onih mjeseci u godini kada je, na primjer, zbog odmora, odsutan veći broj župljana iz svojih župa.

Kako u Zakoniku kanonskoga prava (usp. kann. 276 § 2,2; 246, 1; 904) tako i u drugim crkvenim dokumentima (usp. Apostolska pobudnica ‘Sacramentum Caritatis’, 2007., br. 39; Direktorij za službu i život prezbitera, 2013., br. 50; Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, 2016., br. 104) svakomu se svećeniku toplo preporučuje svakidašnje slavlje svete mise, a svećenici su za svoje pastoralno djelovanje pripremani upravo tako da svakodnevno slave euharistiju. Stoga se ovo što iznosimo odnosi posebno na svećenike.

2. Od ožujka prošle godine živimo u iznimno zahtjevnim okolnostima, poglavito zbog pandemije bolesti Covid-19, koja još uvijek traje, ali i zbog dvaju prošlogodišnjih velikih potresa (22. ožujka i 29. prosinca 2020.) s puno manjih koji su uslijedili i koji još uvijek uznemiruju ljude u znatnome dijelu naše Metropolije. Te izvanjske okolnosti imaju snažan utjecaj i na nutarnji život naših vjernika i zajednica, kako glede okupljanja vjernika, tako i uopće glede oblikovanje liturgijskih slavlja i primjene obrednih oblika.

U svim pak poteškoćama vjernici su postali osjetljiviji na važnost odnosa vjerničkoga življenja i euharistije. U proteklim je mjesecima jačala čežnja za zajedničkim slavljima, kao i svijest da euharistija u sebi sažima sve što je bitno za povezanost s Bogom i ljudima. Ona je ljepota zajedništva, okrjepa u slabostima i snaga za darivanje bližnjima, posebice u potrebama.

Ograničavanje iskustva tjelesne blizine i susreta te srušenost ili potresom nanesena oštećenja prostora redovitoga euharistijskoga slavlja dva su izazova s kojima su se vjernici nužno suočili i pronalazili rješenja u kojima je najveća briga bila vezana uz euharistijska slavlja.

U svemu pak posebno važnu ulogu imaju župnici, župni vikari i drugi svećenici koji i u suženim okvirima vrše svoju službu, a koja se na najizvrsniji način očituje u euharistiji kao slavlju i kao življenju njezina otajstva. Velika je utjeha za vjernike kada znaju da su svakodnevno uključeni, da se za njih moli, da su dionici duhovnoga zajedništva, pričesti, i kada ne mogu tjelesno biti prisutni.

3. Svakodnevno se euharistijsko slavlje ne tiče samo osobne duhovnosti svećenika, nego brige za vjernike i zajednicu koja mu je povjerena. Ističemo glavne razloge za to:
a) Euharistija je povlašteno sredstvo svetosti svećenika. Budući da je euharistija vrelo i vrhunac svega svećeničkoga života, iz kojega svećenik crpi nadnaravnu snagu i jača duh vjere kojim se suoblikuje Kristu, ta je hrana potrebna svakodnevno, razvijajući pouzdanje u Božji dar i tješnje se povezujući s Gospodinom i Crkvom u sebedarju.

b) Slaviti euharistiju radost je i glavna dužnost svećenika koja odražava svećenički identitet. Isus Krist je svećeništvo kao crkvenu službu ustanovio na Posljednjoj večeri, u kontekstu ustanovljenja euharistije. Premda slaviti euharistijsko slavlje nipošto nije jedino svećeničko poslanje, ono je nedvojbeno temeljna svećenička radost i obveza. Tako kaže i Drugi vatikanski koncil: „U otajstvu euharistijske žrtve, u kojemu svećenici ispunjaju svoj glavni zadatak, neprestano se izvršuje djelo našega otkupljenja pa se stoga usrdno preporučuje njezino svakodnevno slavljenje; ono je čin Krista i Crkve također ako joj vjernici ne mogu prisustvovati. Dok se tako prezbiteri povezuju s činom Krista svećenika, oni se svakodnevno posve prinose Bogu, i dok se hrane Kristovim tijelom, oni od srca postaju dionicima ljubavi onoga koji se daje vjernicima za hranu.“ (Presbyterorum Ordinis, 13)

Taj nauk preuzima i sv. Ivan Pavao II., pišući u Pastores dabo vobis: „U svojemu pozivu na službu svetinja svećenici su prije svega službenici misne žrtve: njihova je uloga nezamjenjiva, jer bez svećenika ne postoji euharistijski prinos. To tumači posebnu važnost euharistije za svećenički život i službu i, prema tomu, za duhovnu izgradnju kandidata za svećeništvo. (…) Potrebno je da sjemeništarci i bogoslovi svakodnevno sudjeluju u euharistiji, kako bi kasnije, u svojemu svećeničkom životu upili to svakodnevno slavljenje kao pravilo.“ (br. 48)

c) Euharistijsko slavlje je pastoralni čin ljubavi. Ne postoji veće ‘karitativno’ djelo koje bi svećenik mogao učiniti za vjernike od prinošenja Kristove žrtve i predvođenja euharistijskoga davanja hvale Gospodinu: „Sakramenti su, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, usko povezana sa svetom euharistijom i prema njoj su usmjereni. U presvetoj je, naime, euharistiji sadržano svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest sam Krist, naš Vazam i živi kruh; po svome tijelu, koje je oživio Duh Sveti i koje je oživljavajuće, on daje ljudima život pa su tako oni pozvani i dovedeni do toga da zajedno s njime prinose sebe, svoje napore i sve stvorene stvari.“ (Presbyterorum Ordinis, br. 5)

d) Euharistija je prinošenje i molitva za pokojne. Pastoralno služenje svećenika euharistijskim slavljem nadilazi granice vremena i prostora. Euharistijom kojom predsjeda svećenik vrši djelo u Kristu, izlazeći iz okvira učinkovitosti ljudskoga djela i seže onkraj zemaljski dohvatljivoga. To naročito vrijedi za vrijednost Kristove žrtve, njegova prinošenja Ocu za nas i za cijeli svijet. Euharistijska žrtva obuhvaća i pokojne koji su u iščekivanju gledanja Božje slave. Crkva od svojih početaka moli za njih u liturgiji, što je vidljivo u svakoj euharistijskoj molitvi, a o čemu poučava i Katekizam Katoličke crkve: „Crkva je od prvih vremena častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu.“ (br. 1032)

Taj se, dakle, čin pastoralne ljubavi ostvaruje i u svagdanjoj svetoj misi i u okolnostima u kojima nije okupljena cijela zajednica te ako i nema posebne misne nakane. Euharistija daje hvalu Bogu. Ona je molitva za žive i mrtve, jača svetost Crkve i izvor je duhovnoga rasta i obnove.

Stoga neka se u župama vodi briga o tome da postoji svakidašnje euharistijsko slavlje tijekom cijele godine. Ono izvire iz i vodi prema nedjeljnomu slavlju, u kojemu se očituje otajstvo u cjelini jedne zajednice, s darovima koje prima od Gospodina i sa svjedočenjem koje pruža u svakidašnjici.

4. Odnos dara i euharistijskoga svjedočenja toga dara vidi se i u odnosu prema materijalnim dobrima s kojima su povezana i liturgijska slavlja. Kako to ističe Naputak Kongregacije za kler ‘Pastoralno obraćenje župne zajednice u služenju evangelizacijskomu poslanju Crkve’ (od 20. srpnja 2020.), sa životom župe povezan je i novčani prilog za slavlje svete mise, namijenjen svećeniku predvoditelju, te drugih sakramenata koji pripada župi. Vjernike se potiče da u svojoj slobodi davanja priloga gaje osjećaje crkvene odgovornosti te da u tome svom prilogu ne vide plaćanje sakramenta niti puku obvezu, nego svoj doprinos životu Crkve, svoga vjerničkog doma (usp. br. 119-121).

Cijeneći svaki, naizgled i neznatni dar, svjesni smo da je građenje te osjetljivosti utoliko djelotvornije ukoliko svećenici daju jasan primjer skromnoga načina življenja glede materijalnih dobara, što je neizbježno povezano i s ‘misnim stipendijama’ odnosno s vjerničkim prilozima za misne nakane. Važno je da se u tim pitanjima svi klonimo onoga duha koji bi mogao zasjeniti vjerodostojnost naše brige za nebesko i ostaviti dojam ‘trgovanja’ i koristoljublja.

Ponajprije je važno reći da su vjernici uvijek slobodni objediniti svoje nakane i priloge za slavljenje jedne svete mise po svojim nakanama. Prema kanonskim odredbama mora se namijeniti toliko pojedinačnih sv. misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan, prilog, a svećenik koji primi prilog za slavljenje jedne svete mise po posebnoj nakani obvezan je osobno izvršiti preuzetu obvezu ili drugomu svećeniku povjeriti izvršenje te obveze, pod uvjetima koje određuje pravo (usp. kann. 948-949 i 954-955).

Teško bi kršili ove temeljne odredbe oni svećenici koji bi bez ikakve razlike primili priloge za slavljenje sv. misa po posebnim nakanama, objedinili ih u jednu nakanu te, bez znanja ljudi koji su dali prilog, slavili samo jednu sv. misu koju proizvoljno namijene na tzv. ‘kolektivnu nakanu’.

S toga polazišta smatramo važnim ponoviti ovdje i neke odredbe koje se tiču ‘skupnih (kolektivnih) nakana’ u našoj Metropoliji, a oslanjaju se na Dekret Kongregacije za kler ‘Mos iugiter’ (od 22. veljače 1991.).

Ako oni koji daju svoj prilog za slavljenje svete mise, prethodno i izričito obaviješteni i upozoreni te prikladno poučeni, slobodno pristanu da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u samo jedan prilog, može im se udovoljiti samo jednom svetom misom na ‘kolektivnu nakanu’. U tim slučajevima potrebno je javno oglasiti dan, mjesto i vrijeme kad će se takva sveta misa slaviti; ali takva se sv. misa smije slaviti najviše dva puta na tjedan, a Hrvatska biskupska konferencija u svome je Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici (2008.) odredila da se takve mise ne slave nedjeljom (usp. br. 111).

Svećenik od priloga za „kolektivnu nakanu“ smije zadržati za sebe samo iznos stipendija koji je određen u biskupiji. Iznos koji premašuje propisani misni stipendij mora se redovito dostavljati Ordinariju za svrhe koje je on odredio.

Ovime se također ističe da se mise na „kolektivnu nakanu“ smiju služiti najviše dva puta tjedno te pritom treba paziti na činjenicu da su takva slavlja iznimka od pravila, što zahtijeva strogo pridržavanje spomenutih odredaba, a pojedini će dijecezanski biskupi trajno bdjeti nad tim donoseći, ako to bude potrebno, i bliže odredbe o slavljenju takvih misa u svojim mjesnim Crkvama.

5. Ovo naše Pismo želi ne samo upozoriti na značenje i obvezu svakidašnjega slavljenja euharistije u župama, nego i potaknuti vjernike na sudjelovanje u tome neizrecivom otajstvu koje donosi darove milosti, osnažuje crkvenost i trajno nas preobražava, da bismo živjeli kao Kristovo Tijelo, vidljivost Božje ljubavi u svijetu.

Papa Franjo, u homiliji prošlogodišnje svetkovine Tijela i Krvi Kristove (14. lipnja 2020.), posebnu je pozornost stavio na važnost spomena i na euharistiju kao lijek. On za Isusa kaže: „Nije nam ostavio samo riječi, jer je lako zaboraviti ono što se sluša. Nije nam ostavio samo Pisma, jer je lako zaboraviti ono što se čita. Nije nam ostavio samo znakove, jer se može zaboraviti i ono što se vidi. Dao nam je Hranu; okus se teško zaboravlja.

Gospodin nam je ostavio Kruh u kojemu je On, živ i istinit, s potpunim okusom svoje ljubavi. Primajući ga možemo reći: ‘Gospodin je; on me se spominje!’ Stoga je Isus od nas zatražio: ‘Ovo činite meni na spomen.’ (1Kor 11,24). Činite! Euharistija nije jednostavno sjećanje, nego je čin; ona je Gospodinov vazam koji za nas ponovno postaje živim. U svetoj misi Isusova smrt i uskrsnuće su pred nama. ‘Ovo činite meni na spomen’ –ujedinite se, te kao zajednica, kao narod, kao obitelj slavite euharistiju, da biste me se spominjali.“

Gospodin, koji je živ među nama i u nama po daru euharistije, neprestano nas obnavlja. Neka vas prati svojom prisutnošću, pridiže u nevoljama i padovima, liječi u ranama i neka vas sve blagoslovi!

Na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, 3. lipnja 2021. godine.

Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine:

+ Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup metropolit zagrebački , v.r.
+ Vlado Košić
biskup sisački, v.r.
+ Vjekoslav Huzjak
biskup bjelovarsko-križevački, v.r.
+ Bože Radoš
biskup varaždinski, v.r.
+ Milan Stipić, v.r.
vladika križevački
+ Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački, v.r.
+ Mijo Gorski
pomoćni biskup zagrebački, v.r.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr