Nikad mi nije bilo jasno kako je moguće čovjeka koji je svojedobno u Australiji pjevao ustaške pjesme postaviti za počasnog predsjednika udruge koja okuplja partizane i njihove današnje istomišljenike. Kad je jugoslavenska dijalektika u pitanju, sve je očito moguće. Isti je postupak primijenjen i na Đorđa Balaševića kojeg se smatra utjelovljenjem tolerancije, multikulturalnosti, pacifizma, čovjekom uz kojeg se nikako ne može vezati pojam međunacionalne netrpeljivosti. Ja se međutim sjećam nekih Balaševićevih napjeva koji odudaraju od relativno pomirljivih tonova njegove umjetnosti iz novijeg vremena.
Današnji Večernji list donosi opširan intervju sa glazbenikom Đorđem Balaševićem iz Srbije povodom skorašnjeg koncerta u Zagrebu. Taj intervju je na tipični “Đokin” način pun pacifističko romantičarskih površnih poruka koje su biti dio promišljenog i medijski lukavog djelovanja ovog glazbenika. Takve su i njegove riječi koje su stavljene kao naslov članka o narodima koji su bili dio bivše Jugoslavije, pa tako i našeg hrvatskog: “Bili su to nespojivi narodi, nikad ne bi uspjeli. I poštenije je da sad svako pokuša da propadne na svoj način”.
Albanci – prvi razbijači Jugoslavije koje je Đoka ‘dohvatio’
Sredinom 80-ih kada su prvi valovi velikosrpstva “pacificirali” ubijanjem i progonima albanski narod na Kosovu, Balašević se pjesmama “Ne lomite mi bagrenje” i “Sve je otišlo u Honduras” pridružio javnom izrugivanju i hajki na Albance. Balaševićevo jahanje na valu ekstremnog nacionalizma predstavlja školski primjer, u vrijeme Jugoslavije vrlo česte simbioze između radikalnog srpstva i unitarizmu sklonog jugoslavenstva. Ova je pojava bila moguća zbog toga što je velikosrpstvo, kao životno zainteresirano za očuvanje političkog jedinstva svih prostora na kojima žive Srbi, inzistiralo na snaženju središnje jugoslavenske vlasti, zbog čega ga režim i oni odani njemu, nisu niti uočavali kao politički problem, nego su ga brkali s jugoslavenskim patriotizmom.
Isto je bilo i s Balaševićem koji pjevajući rugalicu o Albancima najvjerojatnije nije ni bio svjestan da dijeli politički prostor sa srpskim nacionalistima. On je samo emotivno reagirao prema onima koje je smatrao odgovornima za ugrožavanje jugoslavenskog državnog okvira, koji je po njemu i istomišljenicima, zauvijek skladno riješio međunacionalne probleme naroda koji su živjeli u Titovoj zemlji.
Imao je Đorđe u to vrijeme i drugih, manje problematičnih izljeva ljubavi prema bivšoj državi, poput pojavljivanja u seriji “Vojnici” u kojoj se idealizira život u JNA ili skladanja pjesama “Računajte na nas” i “I ja sam video Tita maršala”. Sa zaoštravanjem političke situacije, zaoštravala su se i Balaševićeva stajališta. Kad je napadom na Sloveniju, JNA odlučila 45-godišnji jugoslavenski mir pretvoriti u rat, panonski je šansonijer ponovno reagirao, ne ovaj put ruganjem prema Albancima, nego usmjeravajući svoj bijes prema slovenskom narodu koji je bio žrtva divljačkog napada. Poput pravog “poštenog jugoslovena” i Balašević je bio nesnošljiv prema katoličkim i srednjoeuropskim Slovencima.
Vođen nepogrješivim instinktom jugoslavenskog radikala, svoj je revolt još jednom usmjerio prema onima koji su po njegovu mišljenju razarali Jugoslaviju, a ne prema JNA i politici koja je stajala iza nje, kao istinskim napadačima na mir i pravdu, pa i na Balaševićevu Jugoslaviju. Ponovno ne uspijevši razaznati što bi u konkretnoj situaciji moglo biti stajalište tolerancijom vođenog jugoslavenstva, a što velikosrpstvo koje se iza jugoslavenstva prikrivalo, “zagrmio” je protiv “nacionalista” koji razbijaju njegovu zemlju.
Slovenci – što im je napakirao mirotvorac ‘Đoka’?
Ovaj Balaševićev ispad zvučno je zapisan na snimkama njegovih koncerata koje je krajem lipnja 1991., u jeku napada JNA na Sloveniju, održao u Beogradu i Novom Sadu. Središnje mjesto u njegovim nastupima zauzela je šovinistička pjesma “Laku noć Janezi”, tekst koje prenosim u cijelosti:
Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni
Malo ste plebiscirali
Pre tog ste puno rovarili
Tovariši, dugo ste svirali
Dok se niste natovarili
‘Ajte vi, braćo Slovenci,
Nemojte s tim da se šalite
Samo vas čekaju Nemci
Samo im vi još falite
Kvarni ste, jadna vam majka,
Nismo iz istog filma
I dečki iz treceg rajha
Za vas su GG firma
Ne kunem, ne kunem i ne pretim
Sve ovo smatrajte šalom
Ja neću da vas se setim
Ni kad budem gledao slalom
Na nama svako ućari
I vi ste tako odlučili
Laku noć braćo smučari
Dobro ste mi se smučili
Želim vam mir i spokojstvo
I slavu vašoj zastavi
Bilo je zadovoljstvo
Jeb’o nas ko nas sastavi.
Habsburgovci, kvarni, nije vam Treći Reich do koljena, ne želim vas ni sjetiti – sve je to Đoka poslao slovenskom narodu u lice dok je Đokina armija razarala Sloveniju. Njegova je inačica jugoslavenstva, zaboravivši da je suština te ideologije navodno ljubav prema svim narodima te zemlje, ostala zarobljena u fetišizmu spram jugoslavenske države. On i njegovi istomišljenici nastavili su obožavati mrtvu jugoslavensku državnu formu, dok su pod geslom “otklona od nacionalista/separatista”, poput supružnika u propalom braku, počeli mrziti one narode koji su “ih napustili”.
Zahvaljujući tomu, Balašević se s nemalom skupinom svojih sljedbenika ponovno našao na istoj strani s velikosrbima, potpuno nesvjestan njihove glavne uloge u razvaljivanju Jugoslavije, države koju je obožavao. No, ova politička “slijepa pjega” zbog koje mu je promaknula uloga velikosrpskog nacionalizma u razbijanju Jugoslavije uskoro će nestati: sukob u Bosni i Hercegovini.
Što je Balašević vidio u razrušenom Vukovaru: ustaše i časne sestre neljudskih lica
Do tada su Jugoslaveni Balaševićeva tipa rat doživljavali kao sukob koji su isprovocirali hrvatski i slovenski secesionisti i prinudili JNA na intervenciju. Još je dojmljiviji sljedeći odlomak u kojem saznajemo kako je mirotvorac Đole vidio pad Vukovar: “svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih ustaša, kod oslobodilaca, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.
Vukovarom su, dakle, 18. studenog defilirali “oslobodioci”, “ustaše”, narod “s jedne i s druge strane”, te časne sestre, koje po Balaševiću simboliziraju nešto neljudsko što “predumišljajem” (čega???) nadilazi čak i zlo uhvaćenih “ustaša”.
Krah jugo-sna i ubijanje BiH – Balaševićeva podjela krivnje
U ovakvom je mentalnom stanju Balašević živio sve do travnja 1992. i napada JNA na Sarajevo. Kako je među Jugoslavenima postojalo uvriježeno mišljenje o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je najbolje ostvarila jugoslavenski ideal međunacionalnog sklada, izbijanje rata u toj zemlji ih je zaprepastilo. U Sarajevu nije bilo “ustaša”, ugroženih Srba, JNA se tretiralo kao domicilnu vojsku, no usprkos svemu tomu, ta se ista vojska hladnokrvno ukopala na brda oko Sarajeva i kad je BiH proglasila nezavisnost, na nju je navalila svom snagom. Sada više nije bilo moguće ne vidjeti malignost velikosrpske politike koja je dotada uspješno prikrivana izmišljanjem krivice “secesionističkih nacionalista” u Sloveniji i “fašista” u Hrvatskoj.
Balaševića i društvo ta je spoznaja natjerala na malu promjenu vlastite paradigme. Umjesto sheme po kojoj su za rat krive “sjeverozapadne republike” koje su isprovocirale JNA, s posebnim naglaskom na “ustaše” u Hrvatskoj, došli su do koncepcije podjednake krivnje. Ona i dalje podrazumijeva da su za rat krivi “nacionalisti”, ali sada se u tu kategoriju konačno počinje ubrajati i velikosrpske šoviniste.
Vidljivo je to u pjesmi “Sloboda ne” objavljenoj (tek) u jesen 1992., u kojoj (konačno) ukazuje (i) na odgovornost Slobodana Miloševića, odnosno Srbije za rat, te u tekstu “Odjebi JNA” koji je pročitao na koncertu listopada iste godine. Sve u svemu premalo i prekasno da bi se nekoga moglo smatrati dosljednim zagovornikom tolerancije među narodima bivše Jugoslavije.
U kasnijim je godinama Balašević otpjevao još neke pjesme nadahnute ratnom tragedijom i u njima također iskazao tugu zbog besmisla rata. No ni u jednoj od tih pjesama nije otišao dalje od koncepta podijeljene odgovornosti za ratove na području bivše države, što je otprilike na lirski način iskazana Josipovićeva sintagma o konglomeratu loših politika.
Unatoč tomu ili upravo zbog toga, Balašević je postao idol širokog broja ljudi u regiji. Koncept jednake krivnje odgovara mnogima. Srbiji, jer umanjuje njezinu odgovornost, Bosni i Hercegovini jer se u toj jednadžbi najmanje spominje Bošnjake, a međunarodnoj zajednici jer izostavlja njezino nedjelovanje kao ključni čimbenik koji je omogućio četverogodišnje trajanje rata. Izjednačavanje krivnje posebno godi neuništivim Jugoslavenima svih nacija kojima nasušno trebaju makar i činjenično opovrgnuti idealizirani prikazi prošlih događaja (od friziranja antifašizma nadalje), koji će omogućiti opstanak njima i njihovim uvjerenjima.
Ne protivim se Balaševićevim koncertima, ali pogrešnim smatram retuširanje Balaševićeva lika i djela iza čega se krije težnja da se, unatoč ratu vođenom u ime obrane Jugoslavije, njegovo jugoslavenstvo poistovjeti s ljubavlju i tolerancijom, te kao takvo ponovno nametne kao politički ideal kojemu trebamo težiti.
Cijeli članak možete pročitati ovdje: http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/i-lj/kraljevic-egon/16708-dorde-balasevic-od-infantilnog-do-razocaranog-jugoslavenstva.html
