Dr. Ante Čović: Kulturocid ministrice znanosti ili zašto Blaženka Divjak želi srušiti kulu Lotrščak

Foto: snimka zaslona, fah, montaža narod.hr

“Kada bi postojala valuta kojom se mjeri kulturna vrijednost, onda bi se kulturna šteta herostratskog čina aktualne ministrice znanosti mogla izraziti kao ekvivalent koji bi odgovarao rušenju kule Lotrščak”, ističe Ante Čović, redoviti sveučilišni profesor etike, nastavnik na Fakultetu hrvatskih studija, prorektor Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Koordinacije urednika znanstvenih časopisa u Hrvatskoj. Prenosimo u cijelosti njegov osvrt, objavljen u broju 125 hrvatskih sveučilišnih novina Universitas od 30. ožujka 2020.:

“Znanstveni časopisi podjednako pripadaju znanosti i kulturi i predstavljaju jednu od najsnažnijih spona između tih sfera ljudske duhovnosti (pod pojmom „znanstveni časopisi“ u ovom su osvrtu obuhvaćeni stručni časopisi sa znanstvenim udjelom kao i popularizacijski časopisi). Striktno razdvajanje znanosti i kulture civilizacijski je anakronizam koji, među ostalim, nemušto progovara i kroz pomodnu ideologiju i idolatriju tzv. STEM-znanosti. Znanost je u svim vidovima znanstvene djelatnosti nesporna kulturna činjenica i čimbenik kulturnog života, dok je kultura metodološki nužna dopuna znanosti u njezinoj ulozi stvaranja orijentacijskoga znanja. Znanstveno izdavaštvo jedan je od vidova znanstvene djelatnosti kojemu je zadaća stvarati i održavati znanstvenu infrastrukturu za prijenos znanstvenih informacija i rezultata istraživanja ne samo unutar istraživačke zajednice nego i prema širokom spektru institucija javnog i društvenog života. Ne samo sada i ovdje, nego i u perspektivi budućih vremena kao i u najširim razmjerima ukupnosti duhovnog prostora.

Znanstveni časopisi s jedne strane etabliraju znanost kao javno dobro, dok s druge strane, na paradoksalan način, tim putem osiguravaju privatna prava (intelektualno vlasništvo) na znanstvene doprinose pojedinih znanstvenika. O tome je dr. Tvrtko Šercar, arhitekt sustava znanstvenih časopisa u Hrvatskoj svojedobno napisao: „Znanost je javno, a ne privatno znanje. Znanstvenik daje svoj znanstveni prinos samo onda kada objavi (otuđi od sebe) svoje ideje i pronalaske. Dakle, istom onda kada svoja otkrića učini javnima, i time ih prinese u općedruštveno vlasništvo dostupno svakome kompetentnom znanstveniku, sadašnjem i budućem, može polagati intelektualno pravo vlasništva nad njima“ (Komunikacijska filozofija znanstvenih časopisa, Globus, Zagreb, 1988., str. 13).

Infrastruktura ispred svoga vremena

Osim znanstvene i kulturne uloge znanstveni časopisi imaju i specifičnu političku funkciju jer u svom području prezentiraju državu na međunarodnom planu. Znanstveni časopisi predstavljaju intelektualnu reprezentaciju države koja sudjeluje u kontinuiranoj utakmici na međunarodnom igralištu i iznimno su važni za ugled nacije. Samo što površni političari ne pokazuju interes za intelektualne „bobane“ i „modriće“ i ne hrle na njihovo igralište da im pruže potporu kao što se vole nacrtati na nastupima nogometne reprezentacije.

U kulturnom pejsažu časopisi se mogu pojavljivati raspršeno po znanstvenim područjima i poljima, ali isto tako mogu biti grupirani i povezani u određene cjeline. Hrvatski znanstveni časopisi u tom pogledu predstavljaju u jedinstveni fenomen u globalnim razmjerima. Njihovo funkcionalno povezivanje preraslo je na razini države u sustav koji je jedinstven prema značajkama konceptualne osmišljenosti, organiziranosti i uspješnosti.

Sve je počelo daleke 1980. godine kada je, na sjednici Komisije za izdavačku djelatnost tadašnjeg RSIZ-a za znanost, koja je održana u prostorijama Društva inžinjera i tehničara u Berislavićevoj ulici br. 6, na prijedlog Tvrtka Šercara, u to vrijeme na funkciji tajnika Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu, prihvaćen novi način vrjednovanja, praćenja i podupiranja znanstvenih časopisa u Republici Hrvatskoj. Motiv za infrastrukturnu inovaciju s dalekosežnim učincima – ne samo prema subjektivnom svjedočenju podnositelja inicijative nego i prema potvrdi u objektivno ostvarenim postignućima – bio je dvojak: osloboditi taj vitalni dio sustava znanosti i kulture od ideološko-političke ovisnosti i podariti mu materijalnu stabilnost. Tom je inovacijom kriterije podobnosti zamijenila formula prema kojoj je, iz umnoška faktora vrsnoće i faktora količine, svaki urednik mogao precizno izračunati udio od ukupno raspoloživih sredstava koji pripada njegovu časopisu. Od tog momenta uređivanje i izdavanje časopisa u Hrvatskoj nije više bila slučajna popratna pojava znanstveno-istraživačkog procesa nego društveno uvažena i institucionalno etablirana znanstveno-kulturna djelatnost sa samostojnom vrijednošću i vlastitom misijom.

Bila je to formula uspjeha za ono što će uslijediti i kamen temeljac na kojem će u iduća četiri desetljeća generacije urednika, bibliotekara, informatičara, znanstvenika i javnih djelatnika predano graditi i usavršavati sustav hrvatskih znanstvenih časopisa do razine kompaktnosti i zaokruženosti na kojoj je, bez ustezanja se može reći, sustav prerastao u infrastrukturnu i kulturnu instituciju od nacionalne važnosti. Zato Sustav hrvatskih znanstvenih časopisa (SUZNAČAH) treba pisati velikim slovom.

Znanost kao javno dobro

Bilo bi preuzetno ovdje ulaziti u prikaz povijesti građenja koja je nagomilala građu za više doktorskih disertacija ili istraživačkih projekata, ali najvažniju dogradnju sustava moramo spomenuti izrijekom i s posebnim naglaskom. Riječ je o uspostavljanju središnjeg portala hrvatskih znanstvenih časopisa HRČAK koji je javno otvoren 7. veljače 2006. To je upravo onaj datum kada je sustav postao institucija s trostrukom zadaćom: (1) institucija za posredovanje znanstvenih rezultata i informacija; (2) institucija otvorenog pristupa znanosti; (3) kulturna institucija od nacionalne važnosti.

Možemo s ponosom navesti da je time otvoreni pristup znanosti u Hrvatskoj dobio institucionalni oblik prije nego što se o toj temi u europskim i svjetskim razmjerima počelo ozbiljno raspravljati, što znatno uvećava međunarodni i kulturološki saldo Sustava hrvatskih znanstvenih časopisa. Time je u hrvatskim razmjerima institucionalno osigurana uvodno citirana maksima da je znanost javno, a ne privatno znanje.

Treba napomenuti da je institucija Sustava hrvatskih znanstvenih časopisa izgrađena na čvrstim pravnim temeljima, jer osim uhodane zasebne stavke za podupiranje znanstvenih časopisa u Državnom proračunu, koji donosi Hrvatski sabor, ima uporište u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, gdje stoji odredba da proračunska sredstva za znanstveno izdavaštvo „raspoređuje ministar na temelju javnog poziva i mišljenja odgovarajućih povjerenstva koje imenuje ministar“ (čl. 108. st.3.). U sklopu Ministarstva znanosti djeluje Povjerenstvo za znanstveno-izdavačku djelatnost, koje svoje mišljenje, odnosno prosudbu zahtjeva časopisa za financijskom potporom donosi na temelju Kriterija za financijsku potporu znanstvenim časopisima i časopisima za popularizaciju znanosti.

U naličju linije građenja Sustava hrvatskih znanstvenih časopisa, s oni stranu graditeljskog zanosa, kontinuirano je djelovala i destruktivna linija rušitelja institucije. Na toj mračnoj strani povijesti institucije zabilježena su tri neuspjela pokušaja rušenja Sustava i četvrti pokušaj koji je, nažalost, završio uspjehom, premda tek polovičnim.

Prvi pokušaj izveo je akademik Vlatko Silobrčić 1991. godine, za što je iskoristio kaotične predratne prilike da bi, kao predsjednik tročlanog povjerenstva koje je imenovao ministar prof. Osman Muftić, pokušao nametnuti tezu o samo šest-sedam časopisa koje bi Hrvatska trebala financirati. Razorni moment te ideje lako je izračunati iz usporednog podatka da se u Hrvatskoj od uspostavljanja sustava redovito financira dvjestotinjak znanstvenih časopisa. S obzirom na to da su se druga dva člana povjerenstva (prof. Nikša Stančić i pisac ovih redaka) žestoko usprotivili toj nakaradnoj zamisli, prestao je sazivati povjerenstvo i potpuno samovoljno, bez ikakvih kriterija izradio je prijedlog financiranja časopisa za 1991. godinu. Taj gotovo uspjeli pokušaj destrukcije sustava spriječen je odlukom novog ministra znanosti početkom kolovoza 1991., kojom je poništena voluntaristička raspodjela sredstava časopisima za 1991. godinu i naložena isplata prošlogodišnjih iznosa koji su bili utvrđeni u regularnoj proceduri.

Opetovani pokušaji destrukcije

Drugi pokušaj destrukcije izveo je ministar Radovan Fuchs, kada je planirana sredstva za financiranje znanstvenih časopisa u 2010. godini sveo na 4,933.460 kuna, što je daleko ispod razine preživljavanja. Moment razornosti ovog poteza lako je izračunati iz usporednog podatka da se financijska potpora časopisima na razini godine u razdoblju 2001.–2009. godine kretala u rasponu između 24 i 15 milijuna kuna. Taj pokušaj financijskog davljenja znanstvenih časopisa nadobudni ministar izvršio je uz „stručnu“ asistenciju svog pomoćnika za financije koji je poznat po opsesiji da rezanjem troškova za znanstvene časopise i čistačice nastoji državu zaštititi od bankrota. U toj operaciji stradalo je Povjerenstvo za znanstveno-izdavačku djelatnost, na čelu s profesoricom Anom Marušić, koje je svojim hrabrim držanjem i, posebice, sazivanjem sastanka urednika znanstvenih i znanstveno-stručnih časopisa 2. prosinca 2009. otvorilo manevarski prostor za formiranje Skupa urednika kao „kriznog tijela sa zadaćom da se izbori za dostatno, regulirano i transparentno sufinanciranje hrvatskih znanstvenih časopisa i znanstvene knjige“. Novoosnovani Skup urednika uspio je energičnim nastupom i nizom akcija natjerati nadobudnog ministra i njegova opsesivnog pomoćnika da spašavanje države od bankrota preko leđa znanstvenih časopisa ostave za neka bolja vremena.

Kao protagonist trećeg pokušaja destrukcije ponovno se pojavljuje akademik Silobrčić kada je u sklopu operacije zaposjedanja vitalnih punktova u sustavu znanosti i visokog obrazovanja pod komandom Saše Zelenike zasjeo na čelo Povjerenstva za znanstveno-izdavačku djelatnost MZOS-a. O najvišem rangu koji je akademik Silobrčić uživao u destrolucijskom pokretu Saše Zelenike svjedoči podatak da su mu u operaciji zaposjedanja, unatoč poodmakle dobi – koja je inače vođi destrolucijskog pokreta u drugim slučajevima, čak i u znatno manjim dobnim iznosima, neopisivo smetala – pripala čak dva vitalna punkta. Odjednom je tako postao predsjednik Upravnog vijeća Instituta Ruđer Bošković (16. 2. 2012.) i predsjednik rečenog povjerenstva (12. 3. 2012.). Nešto kasnije bit će iz istog centra moći predložen i za člana Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Preopterećenost destrolucionarnim zadaćama kao i relativno kratki rok trajanja funkcije predsjednika Povjerenstva s koje je smijenjen 3. 2. 2015. zasigurno su pogodovali Sustavu znanstvenih časopisa tako da puzajuća destrukcija pod njegovim predsjedanjem nije stigla dosegnuti točku u kojoj bi sustav postao ugrožen.

Financijski inženjering i rušenje kule Lotrščak

Četvrti pokušaj rušenja Sustava izvela je aktualna ministrica znanosti i obrazovanja u formi proceduralne podvale kojom je financijskim inženjeringom bez zakonskog uporišta i materijalnog pokrića prebacila obvezu sufinanciranja za otprilike polovicu znanstvenih časopisa na sveučilišta. Riječ je o dijelu časopisnog korpusa koji izdaju sveučilišta, fakulteti i druge sveučilišne institucije. U prijevaru je uvučena Vlada RH jer je protuzakonita i materijalno nepokrivena obveza „sufinanciranja izdavanja znanstvenih časopisa“ upakirana u Odluku o programskom financiranju javnih visokih učilišta u RH koja je pripremljena u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te usvojena na sjednici Vlade 27. rujna 2018.

Navedeno prevaljivanje obveze sufinanciranja znanstvenih časopisa na sveučilišta u formalnom je pogledu protivno već citiranoj odredbi čl. 108. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, dok je u materijalnom pogledu nepokriveno, jer za tu namjenu u pripremljenim programskim ugovorima nisu predviđena nikakva konkretna sredstva. Osim toga glavnina sveučilišta u Hrvatskoj ponuđene programske ugovore uopće nije htjela potpisati upravo stoga što su rađeni u metodologiji financijskog inženjeringa.

Najznačajnija tijela i akteri u sustavu znanosti i visokog obrazovanja na vrijeme su dramatičnim apelima ukazivali na neodrživost i štetne posljedice takve resorne samovolje. Senat Sveučilišta u Zagrebu uputio je 9. 7. 2019. Vladi Republike Hrvatske Apel za očuvanje sustava javnog financiranja domaćih znanstvenih časopisa te za regularno i dostatno financiranje znanstvenih časopisa u 2019. godini. Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnologiju donijelo je, na sjednici 18. 10. 2019., u povodu Apela Senata Sveučilišta u Zagrebu dokument pod nazivom Mišljenje i prijedlog kojim je u potpunosti podržalo Apel i dalo konkretne prijedloge za izbjegavanje „nesagledivih posljedica“. U dokumentu Nacionalnoga vijeća, među ostalim stoji ocjena „da je razdvajanjem znanstvenih časopisa u skupinu onih koje izdaju sveučilišne institucije i javni instituti i skupinu onih koje izdaju znanstvene udruge, HAZU i trgovačka društva uništen jedinstveni sustav javnog financiranja znanstvenih časopisa koji je izgrađivan desetljećima i koji je temeljem svoje uspješnosti doživio međunarodnu afirmaciju“. Senat Sveučilišta u Zagrebu još jednom je o istom problemu 19. 11. 2019. donio zaključke koje je u formi upozorenja uputio Vladi Republike Hrvatske. Tome se pridružio i Rektorski zbor Republike Hrvatske koji je na sjednici 25. 11. 2019. podržao zaključke Senata Sveučilišta u Zagrebu.

Sve je bilo uzalud i nastupile su štetne posljedice: (1) polovica znanstvenih časopisa ostala je u 2019. godini bez financijske potpore i osuđena je na ponižavajući i krajnje neizvjesni oblik preživljavanja pomoću milodara; (2) uništen je jedinstveni sustav vrjednovanja, praćenja i podupiranja znanstvenih časopisa u Republici Hrvatskoj kao infrastrukturna i kulturna institucija od nacionalne važnosti. Kada bi postojala valuta kojom se mjeri kulturna vrijednost, onda bi se kulturna šteta takvog herostratskog čina aktualne ministrice znanosti mogla izraziti kao ekvivalent koji bi odgovarao rušenju kule Lotrščak. Zašto ministrica želi srušiti kulu Lotrščak?”

* herostatski, prema Herostratu, Efežaninu koji je 356. pr. Kr. u želji da se proslavi, zapalio Artemidin hram u Efezu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Universitas