Dr. Mato Artuković: Srbija je izgubila sve ratove jer su bili osvajački

Srbijanska verbalna agresija na Hrvatsku proteklih mjeseci bila je osobito žestoka.

Tim povodom Marko Curać razgovarao je sa znanstvenim savjetnikom Hrvatskog instituta za povijest dr. Matom Artukovićem za Hrvatski tjednik od 25. kolovoza 2016. dr. Artuković svojedobno je objavio knjigu Ideologija srpsko-hrvatskih sporova o povije­snome kontekstu tih sporova i njihovu refleksu na sadašnjicu. Glavno područje istraživanja dr. Artukoviću jesu nacionalna povijest, povijest Srba u Hrvatskoj, hrvatsko-srpski odnosi u 19. i početkom 20. stoljeća.

“Ako hoćemo razumjeti hrvatsko-srpske sporove, moramo početi najkasni­je od 1848. Tada se, naime, izražavaju srpske pretenzije na hrvatske teritorije, ponajprije na Srijem. No ključno je raz­doblje bana Khuena Hedervaryja”, ističe dr. Artuković upitan o početku srpsko-hrvatskih sporova i kada doživljavaju vrunac.

“Ali ni­šta manje nije važno ni razdoblje 1903.- 1918. Hrvati i Srbi prolazili su kroz dramatična razdoblja, ali ove periode smatram čak i važnijima ako hoćemo nešto iz povijesti naučiti jer se tada stva­raju temelji za kasnije sukobe. U Khuenovo vrijeme najjača srpska stranka u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka, izrazito je velikosrpska. Ona ne priznaje da postoji Hrvatska. Za nju postoje Sri­jem, Slavonija, Hrvatska, Lika, Banija, Kordun, Dalmacija, ali su sve to za nju ‘srpske zemlje’. Hrvatska je samo ono što se smjestilo na vrlo uskome prostoru sjeverno od zaleđa Novoga pa gotovo ravnom crtom prema Zagrebu i Varaž­dinu i leži između slovenske granice i toga područja. Varaždin je ‘mrtva straža srpstva’. Srpska samostalna stranka niti jednoj instituciji u Hrvatskoj nije dopu­štala da se zove hrvatskim imenom. U razdoblju poslije Khuena, napose 1906.- 1918., kada je najvažnija politička snaga Hrvatsko-srpska koalicija, vodeću ulo­gu ima Svetozar Pribićević koji je sam priznao da je svoju politiku u Hrvatskoj vodio po naputcima srpske vlade. To je isto napisao i njegov brat Adam u božićnome broju lista ‘Pravda’ 1937. U to vrijeme krajnje razornu ulogu igrala je ideologija ‘jednoga dvoimenoga’, odno­sno ‘jednoga troimenog naroda’, koja je bila temeljna misao na kojoj je počivala monarhistička Jugoslavija, i izvor svih sukoba u njoj. Jedini koji su shvatili opasnost te ideje u Hrvatskoj prije Pr­voga svjetskog rata bili su pjesnik Antun Gustav Matoš i veliki hrvatski domoljub i političar dr. Josip Frank.”

‘Ugroženost’ kao dio identiteta

O povlačenju paralele između nekadašnjih i aktualnih sporova, dr. Artuković kaže da “U glasilu Srpske samostalne stranke, listu ‘Srbobran’ (i u drugim njezinim glasilima) čitamo iz broja u broj kako su ‘Srbi građani drugoga i trećega reda’, kako ‘oni ne smiju’ ovo ili ono ‘zato što su Srbi’, kako su Srbi ‘stalno proganja­ni’, kako je ‘protiv Srba raj i pakao’, kako se njima ‘ne dozvoljava srbovati’. A samo u Zagrebu Srbi su tada ima­li četiri srpska lista, privredno društvo ‘Privrednik’, Srpsko pjevačko društvo, Srpsku vjeroispovjednu školu. Srpsku čitaonicu, Dobrotvornu zadrugu zagre­bačkih Srpkinja, Srpsku banku, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Srp­sku Štampariju, Centralnu kasu srpskih privrednika. Internat za srpsku žensku djecu i niz drugih ustanova. Po istraži­vanju akademika Vasilija Krestića, Srbi iz Hrvatske u Khuenovo vrijeme preu­zimaju vodstvo političkoga, kulturnog i gospodarskoga života Srba u Austro­ugarskoj od Srba iz Ugarske. A ipak je i akademik Krestić tvrdio da je baš u to vrijeme zabetoniran panj za genocid nad Srbima u Hrvatskoj. Danas se tako­đer čuju tvrdnje o ‘ugroženosti’ Srba u Hrvatskoj. Valjda bi i činjenica o broju Srba ministara trebala nešto govoriti.”

Velikosrpska ideja – povijesni temeljni uzrok sukoba

Kao povijesni temeljni uzrok sukoba dr. Artuković ističe prisvajanje hrvatskih zemalja za Srbiju, “dakle velikosrpska ideja. Kao što sam već spomenuo, za naj­jaču srpsku stranku u Hrvatskoj, Srpsku samostalnu stranku, ne postoji Hrvatska, nego Slavonija, Srijem, Hrvatska, Lika, Kordun, Banija, Dalmacija (naravno BiH je isključivo ‘srpska zemlja’). Ali tako ih u svojim poslanicama spominju i predstavnici Pravoslavne crkve u Hrvatskoj. I danas isključivo tako razmrv­ljenu nalazimo Hrvatsku u poslanicama patrijarha Srpske pravoslavne crkve i listu ‘Pravoslavlje’. Jednako je važno i prisvajanje naroda i kulturne baštine (i Sinjska je alka dio srpske kulturne bašti­ne). ‘Srbobran’ sav narod, bez obzira na vjeru, smatra Srbima, pa u najraširenijoj srpskoj knjizi, srpskim narodnim kalen­darima, narod se uči da u Hrvatskoj ne postoje jedino Hrvati. Iako ništa u du­brovačkoj i slavonskoj književnosti ne pokazuje vezu sa srpskom književnom tradicijom, srpski samostalci smatraju je srpskom. I danas Dubrovnik i dubrovačku književnost u ediciji Deset vekova srpske književnosti ‘Matice srpske’ prisvojeni su kao srpska književnost. Zanimljivo, nikome ne pada na pamet zapitati se zašto je onda komunistička JNA granatirala Dubrovnik ako je on ‘srpski’. I duhovna, i kulturnopovijesna, i jezična i književnpovijesna mjerila svrstavaju tu književnost u hrvatsku. No važno je uočiti dragocjenu iznimku kod zagovornika „kulta ugroženog Srbina“: kad se govori o zločinima koje su kato­lici tijekom povijesti navodno činili nad Srbima, onda ti katolici više nisu Srbi, nego su Hrvati. To je, rekao bih, presu­dan trenutak za razumijevanje stvaranja ‘kulta ugroženog Srbina’. Tako ideolozi srpskih samostalaca nameću krivnju Hr­vatima i traže ‘pokajanje’ kao uvjet za slogu Hrvata i Srba. Dakle taj ‘kult ugro­ženoga Srbina’ imamo potpuno razvijen u Khuenovo vrijeme. On se poslije, tije­kom vremena i pod utjecajem okolnosti, nadograđivao, ali mu je bit ostala ista. ‘Ugroženost’ je u srpskome tisku u 19. stoljeću postala nacionalna filozofija, a rekao bih i dio identiteta. Ali ona se ne okreće prema sebi, ne stvara obrambeni zid, nego se koristi kao opravdanje za agresiju”.

Jasenovački mit

“Mi Hrvati moramo naročito oš­tro osuditi svaki zločin koji se počini u ime hrvatstva. I ne dopustiti da se u ime hrvatstva počini zločin. Ni jednoga trenutka nećemo zanijekati da je u Jasenovcu napravljen zločin. Ali zašto se zločin samo nad Srbima u Jasenovcu deseterostruko uvećavao? Mislim da se tu ‘pogibeljomaniju’ (pojam je Kočovićev) može razumjeti samo preko ’kulta ugro­ženoga Srbina’. Desetljećima se znalo za vrijeme komunističke Jugoslavije da je Beogradski Savezni zavod za statis­tiku još 1964. napravio popis osoba koje su izgubile Život u ratu, dakle i u Jase­novcu. Za njega se znalo da je postojao, na temelju tih podataka je Bruno Bušić, a kasnije i dr. Franjo Tuđman napra­vio izračun žrtava u Jasenovcu. Bušić je morao bježati iz države, a kasnije je ubijen (i zbog toga), a Tuđman je zavr­šio u zatvoru. Koliki su još proganjani i proglašavani fašistima jer su se usudili dovesti u pitanje dogmu o ‘700 000’ ubi­jenih samo Srba. Taj popis komunističke su vlasti čuvale kao tajnu nad tajnama.”

“Jesu li komunisti to uzimali kao sredstvo divide et impera? Ili se ta laž čuvala baš za agresiju 1990.-1995.? Ta laž svaka­ko nije ovozemaljskoga podrijetla dok je zlo toliko umnažala. Najžalosnije je što srpski najodgovorniji političari još i sada podržavaju tu komunističku laž pa predsjednik Nikolić optužuje kardinala Stepinca da je šutio kad je u NDH ubijeno ‘više od milijun ljudi’.”

Zaboravljaju što je bilo prije Oluje

Upitan jesu li na mjestu usporedbe uređivačke politike tjednika ‘No­vosti’ sa ‘Srbobranom’ dr. Artuković smatra da se može povući paralela u tome što su ‘Novosti’ izrazito protiv hrvatske države i što njeguju ‘kult ugroženoga Srbina’.

“‘Srbobran’ je financirala Srpska vlada, ‘Novosti’ financira hrvatska vlada. Ni jedna država na svijetu ne bi iz svojega proračuna plaćala novine koje ju toliko zlonamjerno optužuju. Novine s takvim programom moguće su samo u Hrvat­skoj. Smiješna su intelektualna linjanja neke prestarjele gospode srbohrvata u njima. Njihova je muka u tome što su nadživjeti svoje ideale, tj. Jugoslaviju. Ne znate kad čovjek teže umire: kad sumnja u svoje ideale, ili kad nadživi svoje ideale. Morat će se s tim pomiriti da čuju: ‘Živjela nam vječna Hrvatska!'”

Milorad Pupovac – velemajstor manipulacije

O raznim pokušajima s kojima se Srbe u Hrvatskoj danas pokušava predstaviti kao ‘građane drugoga reda’ o kojima država ne skrbi, strahovima kojima su navodno izloženi zbog svoje nacionalnosti i je li ovdje na djelu kult ugroženosti dr. Artuković pojašnjava da “‘Kult ugroženoga Srbina’, kao što vi­dimo, ima transvremenski karakter. U ovome vremenu naročito je za takvu vr­stu manipulacije velemajstor g. Milorad Pupovac. On je nastavljač stopedesetgodišnje ‘sjetve suza’. Kad slušam njega, kao da čitam Simu Lukinog Lazića iz 19. stoljeća koji je sebi nadjenuo pseu­donim ‘Vrač Pogađač’. Toliko hrvatskih sela ima u Hrvatskoj, u kojima deset­ljećima, pa i danas nema struje i vode, predgrađa hrvatskih gradova nemaju vodu. Ne poričem da ima hrvatskih sela u kojima pretežno žive Srbi i da nema­ju vodu i struju. Zar se mora to odmah objašnjavati diskriminacijom? Kakav ‘lov na Srbe’, Gospode Bože!? Hrvatska država treba se truditi da se svi njezini krajevi ravnomjerno razvijaju. Danas je stanje u Slavoniji posebno dramatično.”

“A ne bi li se moglo naći neko razumije­vanje za stanje posvuda u Hrvatskoj i u tome što je dvije trećine države bilo uni­šteno u agresiji komunističke JNA? Što mislite da smo dali novac, koji smo dali na obnovu, na podizanje gospodarstva i otvaranje radnih mjesta? Umjesto toga Hrvatsku se optužuje da Srbe diskrimi­nira. Možemo se mi, kao dr. Pupovac, praviti da ne znamo odakle su išli tenko­vi rušiti Vukovar dok ih je narod zasipao cvijećem (čujem da je taj snimak ukra­den s HTV-a), ali to neće prestati biti glavni uzrok naših nevolja. Dakle tom se retorikom iz 19. stoljeća, koju je u program SANU unio akademik Krestić i učinio ju posebno popularnom u Miloševićevo vrijeme, tom se retorikom, kažem, godinama treniralo srpski narod da prihvati ratnu opciju. Paja Jovanović i Sima Lukin Lazić u 19. stoljeću, aka­demik Krestić u 20. stoljeću, dr. Milorad Pupovac sada, spadaju u one ‘borce za vascelo srpstvo’, koji svoje stavove zna­ju obrazložiti samo napadanjem i optu­živanjem drugoga.”

Krivotvorenje činjenica

Dr. Artuković nije pročitao cijeli govor Njego­ve Svetosti Patrijarha Irineja “koji je utvrdio da je “Oluja” imala za svr­hu protjerati Srbe” pa ga nije htio ni komentirati, kao što ne voli ni donositi sudove o djelatnosti cr­kvenih ljudi i poglavara bilo koje vjere.

“Mnogi su srpski i jugoslavenski politi­čari u Hrvatskoj i Srbiji tumačili da je ‘Oluja’ imala za cilj protjerivanje Srba”, kaže i dodaje: “Jesu li komunisti to uzimali kao sredstvo divide et impera? Ili se ta laž čuvala baš za agresiju 1990.-1995? Ta laž svaka­ko nije ovozemaljskoga podrijetla dok je zlo toliko umnažala. Najžalosnije je što srpski najodgovorniji političari još i sada podržavaju tu komunističku laž pa predsjednik Nikolić optužuje kardinala Stepinca da je šutio kad je u NDH ubijeno ‘više od milijun ljudi’.”

“To je stara krivotvorina stvarnosti. Oni koji to zagovaraju hotimično zaborav­ljaju da ‘Oluja’ nije s neba pala. Nju su spremale više od jednoga desetljeća biblioteke mržnje: Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda, Dobrica Ćosić, Milić Stanković, Jovan Radulović, Danko Popović pa povjesničari ‘ge­nocidnosti Hrvata’, akademik Vasilije Krestić, koji je sve svoje bitne teze po­kupio iz srpskoga novinstva 19. stolje­ća i predstavio ih kao svoje znanstvene zaključke, što je bilo temelj povijesnoga dijela ‘Memoranduma’; zagovornici ta­kvoga tumačenja „Oluje“ zaboravljaju sve ono što se događalo 1990.-1995.: protjerivanje i ubijanje Hrvata, Bošnja­ka, Mađara, Čeha, Ukrajinaca, Rusina, Židova, Roma i Srba koji su bili protiv Jugoslavije po mjeri komunističke JNA i Vlade Socijalističke Republike Srbije i Slobodana Miloševića; treba svaka­ko spomenuti odgovornost onih koji su stajali uz Njegovu Svetost, a 20. ožujka 1995. u Glini su vikali pred punim au­ditorijem koji ime je pljeskao: ‘Nikada srpska krajina, nikada Glina neće biti hrvatska. Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku.’ Ti su protjerali Srbe! Upravo srpski dokumenti jasno pokazuju da je vojno i političko vodstvo ‘RSK’ zapo­vjedilo i provelo masovni odlazak srp­skoga naroda, što smatramo tragedijom. To je povijesna istina. I presuda suda u Haagu našim generalima Gotovini i Markaču potvrđuje istinu koju smo mi znali. Osim toga, valja imati na umu da je na cijelu krajinu palo neusporedivo manje granata od bilo kojega granatira­noga i bombardiranoga grada posebno, izvan okupiranoga područja (Vukovar ne ću ni spominjati). Ja ne mislim da je hrvatski narod hrabriji od srpskoga. Ovakvo tumačenje, da su se Srbi razbježali jer su se uplašili granatiranja, naj­veća je uvreda Srbima. Po toj logici, mi Brođani, na koje je palo 40 000 granata, 17 luna i stotine ‘krmača’ morali smo se razbježati nakon druge lune.”

Novi mit o protjeranim Srbima u ‘Oluji’

S kojom se svrhom gradi novi mit o protjeranim Srbima u ‘Oluji’, dr. Artuković smatra da kao što je mit o Jasenovcu imao za cilj ‘brusiti noževe’, tako i mit da su Srbi ‘protjerani u ‘Oluji”, ima isti cilj.

“Najveći dobročinitelj srpskoga naroda među njegovim duhovnim i svjetovnim vođama bit će onaj tko mu bude imao hrabrosti reći da njegovoj tragediji nije kriv drugi, nego ideja ‘velike Srbije’ i da su mu najveći neprijatelji oni koji i da­nas kažu da je ‘ideja Velike Srbije večna’: Kosovo nije osvojila albanska vojska na Kosovu, niti ga je okupirala Amerika, Kosovo su osvojile Albanke. Koliko Srbi ubijaju vlastite nerođene djece? I mi kao narod imamo tu što upitati svoju savjest o istom zločinu nad vlastitom nerođenom djecom.

Sijanje otrova

“Prof. Milorad Pupovac, koji je od naj­ranije mladosti uživao sve milosti Parti­je, nastupa kao da je razapet na križu, s kojega dijeli lekcije na sve četiri strane svijeta”, opisuje dr. Artuković komemoracije i skupove Milorada Pupovca na koje pozi­va najradikalnije političare iz Srbije i Republike Srpske.

“Ne ću sada reći što mi je o nje­mu rekao pokojni Milan Đukić, kad smo razgovarali za njegova posjeta u Brodu za vrijeme rata dok smo čekali nastup na jednoj radio emisiji. Bit će vremena i za to. Neka g. Pupovac najprije ‘siđe s križa’, i objasni Hrvatskoj (i hrvatsko­me državnom odvjetniku, ako ga ovaj uopće hoće pitati), tko je ubio dr. Ivana Šretera i gdje je on pokopan? Založio je svoju ljudsku riječ g. Slavku Degoriciji da će ga osloboditi. Dok on to ne kaže, ne može ga se smatrati vjerodostojnim čovjekom. Neka svome prijatelju Dodi- ku kaže da megalomanskim žrtvama u Jasenovcu samo nastavlja sijanje otrova među dvama narodima, ili i on zastupa mit o Jasenovcu kao ‘najvećemu srp­skom gradu pod zemljom’. Ti posjeti iz Srbije i Bosne i Hercegovine, napo­se govori ministra Vulina, ne izražavaju sućut za žrtve, već su čista manipulacija, nekulturno vrijeđanje domaćina i sijanje mržnje. Prema njima bi se trebalo odno­siti kao prema mitingašima iz Miloševićeva vremena. Da imaju imalo pošto­vanja prema državi koju vode, da imaju samopoštovanja, hrvatski bi političari poslušati savjet biskupa Strossmayera: ‘Ja mniem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji’”

Kao da se ništa nije promijenilo u srbijanskim ciljevima…

“Šešelj je to najbolje rekao: ‘Ideja Ve­like Srbije je večna’ Nije li i predsjed­nik Nikolić rekao da je Vukovar srpski grad? Službena Srbija, kojoj su na čelu i nekadašnji najbliži Šešeljevi suradnici, sada ne zastupa programe kojima su oni sami nekada bili odani. No vidjet ćemo kad više ne budu na vlasti, koliko su danas iskreni. Znam da u Srbiji ima vrlo pomirljivih ljudi, koji, na žalost, ne mogu doći do izražaja. Što se tiče pravne agresije, odnosno tzv. univerzalne jurisdikcije, skandalozno je da se Srbija služi presudama zločinačke komunističke JNA kao podlogom za optužnice protiv hrvatskih građana. Be­sramni su napadi iz Srbije za tobožnju fašizaciju Hrvatske. To je dio unaprijed smišljenoga programa. U tome im po­mažu obilato jugokomunisti u Hrvatskoj, koji nisu ni usta otvorili kad je Srbija rehabilitirala Dražu Mihailovića. Srbija je započela proces rehabilitacije generala Milana Nedića, predsjedni­ka Srpske vlade za vrijeme rata. Već u lipnju 1942. zaslugom njegove Vla­de moglo se konstatirati ‘da jevrejsko pitanje više ne postoji u Srbiji‘ i da je Beograd “jedini veći grad u Europi oči­šćen od Jevreja, da je postao Judenfrei.’ Vidjet ćemo hoće li prosvjedovati pro­fesionalni ‘antifašisti’ u Hrvatskoj, a i drugi kojima je svaka hrvatska država ‘fašistička’. Kad je Draža rehabilitiran, dr. Pupovac je rekao da on za to “nema razumijevanja’, ali nije osudio taj čin, nego je na ponovni upit, opet rekao “ja za to nemam razumijevanja.

Ustanak u Srbu je fašistički a ne antifašistički

Upitan je li točan dojam da se povijesna znanost oko nad­nevka 27. srpnja, kao i u nekim drugim slučajevima, povlači pred ideološkim klišejima, dr. Artuković misli da u hrvatskoj historiografiji ima dovoljno in­telektualno poštenih povjesničara da se ne može vratiti ranije stanje o ovome problemu.

“Političari nostalgičari mogu bučati, ali se sada ne može ignorirati činjenica da je ‘prva puška’ bila zločin pa pucala ona iz ‘svete osvete’ ili iz drugih razloga. Problem je u karakteru toga događa­ja. On je izrazito antihrvatski. Slavi ga se kao ‘antifaši­stički ustanak naroda Like’. No tada su lokalni Srbi kre­nuli u pohod u kojem su ubijeni nedužni seljaci u Brotnji, Metku, Kuli, Oštrovici, Divoselu, u bosanskome selu Krnjeuši. Selo Boričevac spaljeno je. Oni koji su uspjeli pobjeći, spasili su se, ali se nikada nisu smjeli više vratiti na svoja ognjišta. Govori se o ‘antifašističkom ustanku’. Protiv kojih su se to jedinica ustanici borili? U Srbu je tada bila oružnička postaja koja je brojala pet ljudi, koje je spasio načelnik općine. Srbin. Taj dan se pola stoljeća slavio kao “Dan ustanka naroda Hrvatske’. Ponavljam, sve što su tada ustanici radili, radili su pod patronatom talijanskih fašističkih okupatora. Kakav je onda to antifašistički ustanak? Konačno, zar nije već sama činjenica da se jedan događaj koji predstav­lja akt stvaranja pokreta otpora u Hrvatskoj (osni­vanje Sisačko­ga partizanskog odreda u šumi Brezovica kraj Siska) iza kojega slijede i konkretni čini otpora, zbio 22. lipnja, dakle više od mjesec dana prije, zaslužio da mu se da priznanje i slavi kao ‘Dan ustanka naroda Hrvatske’ i u komunističkoj Hrvatskoj? Ova isti­na je pola stoljeća ignorirana iz čistih političkih razloga, samo da početak otpora ne bude pripisan Hrvatima. Bilo bi zanimljivo čuti današnje predstavnike Subnora kako to objašnjavaju. Posebno je ‘znanstveno’ tumačenje dr. Hrvoja Klasića ovih događaja. Tvrdi da ustanici nisu imali za cilj protjerivanje hrvatskoga stanovništva. Da su to htjeli, mogli su učiniti u Kraljevini Jugoslaviji, kad su imali svoga kralja, vojsku i žandare, a ne bi čekali NDH. Ja bih na ovo mišljenje odgovorio: A zašto se poslije rata nije dopustio povratak protjeranima, nego ih danas ima svugdje po svijetu, i na Aljasci?”

Bojni poklič ‘do istrage naše ili vaše’

Smatra li da znanost treba posvetiti više pozornosti srpsko-hrvatskim odnosima kako bi se zatvorilo jedno poglavlje proteklo u znaku srbijanskog gesla – do istrage naše ili vaše, dr. Artuković odgovara da ako bojni poklič ‘do istrage naše ili vaše’ s početka 20. stoljeća bude odje­kivao i u 21. stoljeću, značit će da smo preslabi đaci, koji moraju ponavljati kr­vave lekcije.

“Ako išta i mi i Srbi mora­mo od povijesti naučiti, to su lekcije iz zajedničkoga života u obje Jugoslavije. Jugoslavenstvo apsolutno treba odbaci­ti kao zloćudan projekt. Isto to mislim i o bilo kakvoj drugoj vrsti integraci­je i jedinstva. Srbija je u posljednjem ratu imala komunističku JNA kao svoju vojnu silu, i izgubila je sve ratove koje je vodila. Da su to bili obrambeni ra­tovi, Srbi ih ne bi izgubili. Ali zato što su bili osvajački, morali su ih izgubiti iz više razloga, od kojih ću navesti za mene bitan: zbog toga što je srpski narod podsvjesno znao da ne brani svoje, da i ima rezervnu domovinu. Hrvatski je narod ostao na svome unatoč desetcima i stotinama tisuća granata, a za Vukovar se ni broj ne zna. Hrvati su ostali jer su znali da oni drugu domovinu nema­ju. Srbi su dopustili svojim političkim vođama da ih izvedu nakon nekoliko sati sasvim selektivnoga granatiranja. Hrvatska historiografija mora se po­svetiti temeljitom istraživanju povijesti monarhističke Jugoslavije, razdoblju Drugoga svjetskog rata i povijesti ko­munističke Jugoslavije, kao i povijesti agresije komunističke JNA i Socijali­stičke Republike Srbije na Hrvatsku. Neću reći da druga područja nisu važ­na, naprotiv. Ali, istina o ovim razdo­bljima presudna je za naš duševni mir kao naroda.

Boriti se za Hrvatsku činjenicama i istinom

Za nadvladavanje aktualne situacije, posebno agresivnosti koja dolazi od naših susjeda dr. Arktuković predlaže upravo put za koji se zalagala po­vjesničarka Ljubica Štefan: boriti se za Hrvatsku činjenicama i istinom.

“U svakodnevnome životu treba izbjega­vati generaliziranje i optuživanje ‘svih Srba’. Srbija je izgubila sve ratove iako je sva vojna sila komunističke JNA bila u njezinoj službi. Komunistička JNA i Vlada Socijalističke Republike Srbije izvršile su agresiju i podjarile pobunu velikoga dijela Srba u Hrvatskoj i BiH. Kad je Srbija izgubila rat protiv razo­ružane Hrvatske, zagovornici politike da je ‘ideja Velike Srbije večna’ morat će to imati itekako u vidu, kad se budu odlučivali ponovno na ratnu avanturu. Hrvatski narod ne smije nikada više dopustiti da bude razoružan. Ne treba se uzdati ni u NATO ni u EU. Samo vla­stita snaga jamac je da Hrvatska neće doživjeti agresiju kakvu je doživjela od komunističke JNA 1990.-1995. Želim i sanjam da Hrvati i Srbi žive kao dva prijateljska naroda, Hrvatska i Srbija kao dvije prijateljske države, koje neće biti ni u čemu prijetnja jedna drugoj, koje će se natjecati u kulturnim, športskim, znanstvenim, radnim dostignućima. Sada izgleda da smo mi dva nasljedno zavađena naroda. Velika je prednost što jugoslavenstvo i komunizam nisu više odlučujući čimbenici u našem životu. Sada je važno osloboditi se otrova mi­tova koje su oni posijali u naš um i naše duše, i tražiti istinu i boriti se za istinu ma kakva god ona bila. Preteška smo iskustva prošli i jedni i drugi, da ništa ne naučimo od povijesti. Neka Bog, oslobodi i Srbe i Hrvate od ponavijanja lekcija povijesti“, zaključio je dr. Mato Artuković razgovor s Markom Curaćem za Hrvatski tjednik.