U svezi s ratnim sukobom na prostorima bivšega SSSR-a sve češće u općilima susrećemo zemljopisno ime područja u Zakavkazju, u istočnom dijelu Armenske visoravni. Kao da se općila natječu u svojoj pravopisnoj kreativnosti i svako na svoj način određuje području svoje ime: Nagorno Karabah, Nagorno-Karabah, Gorski Karabah, a u zadnje vrijeme susrećemo i četvrtu opciju Gornji Karabah. Primjerice: „Rusi zaustavili rat u Gornjem Karabahu” (Rusi zaustavili rat u Gornjem Karabahu). Moguće je da je ime Gornji Karabah u naslovu navedenoga teksta preuzeto iz francuskoga Haut-Karabakh (“Gornji Karabah”) ili kojega drugoga jezika, premda treba naglasiti da u azerbajdžanskom jeziku susrećemo i zemljopisno ime Yuxarı Qarabağ (“Gornji Karabah”), ali češće ipak Dağlıq Qarabağ (“Gorski Karabah”). U armenskom jeziku Լեռնային Ղարաբաղ (“Lernain Gharabagh”) znači Gorski Karabah. Armenci nazivaju Gorski Karabah – Artsakh (“Arcah”). Nije jasno, barem za većinu čitatelja, riječ je o položaju, razmještaju objekta ili o administativnom imenu. Ako postoji “Gornji Karabah”, tada vjerojatno mora postojati i “Donji Karabah”. A čim se tada “Gornji” razlikuje od “Donjega”?
Pojedini zemljopisci zaista dijele Karabah prema reljefu na gorski i ravničarski (arran), ali o tom hrvatski čitatelji ne znaju. Riječ gornji znači ono što se nalazi gore, povrh nečega, na nekom višem mjestu ili vanjski ili krajnji, završni i dr. U ruskom jeziku imamo primjerice dva sela u Altaju koje nosi ime Verh-Ujmon, tj. Gornji Ujmon (rus. Verhnij Ujmon) i Nižnij Ujmon, tj. Donji Ujmom, a imamo Gorski Altaj (rus. Gornyj Altaj, republika u Sibiru), tj. na gori ili u nekom šumskom gorskom području se nalazi. Ima jako mnogo toponima “gornji” i “donji”. Jedni su zaista po položaju gornji (na brijegu), a drugi donji (u nizini), ali ne moraju biti, ili mogu biti čak obratno. Donja i Gornja Stubica približno su na jednakoj nadmorskoj visini. Postoje naselja, na primjer, Donji i Gornji Dolac, a dolac znači ‘nizina’.
U Hrvatskom jezičnom savjetniku iz 1999. god. imamo „Nagorno Karabah – Gorski Karabah” (str. 858.). Znak (crtica) – prikazuje odnos strane riječi koja je pisana izvornim pravopisom s njihovom domaćom zamjenom. U srpskom se pravopisu, ako ne postoji jedan naglasak i bez obzira na promjenjivost, višečlana zemljopisna imena pišu bez crtica, tj. Nagorno Karabah. Iz engleskoga u hrvatski pa i u srpski preko općila stiglo je ime s crticom Nagorno-Karabah (engl. Nagorno-Karabakh). Sada u hrvatskim općilima imamo šarolikost porabe toga imena iz stranih jezika i domaće ime – Gorski Karabah. Različita poraba toga imena stvara pravopisni nered, djelomice uvodi čitatelja u neku jezičnokreativnu pomutnju. Bez obzira na gore navedeno, treba odabrati i srediti jednu standardnu inačicu za zemljopisno ime i dosljedno ju rabiti.
Uzgred budi rečeno da susrećemo na istom portalu naslov teksta u vijestima: „Azerbajdžan u Armeniji greškom srušio ruski vojni helikopter” (Azerbajdžan u Armeniji greškom srušio ruski vojni helikopter). Riječ grješka znači u hrvatskom: ono što nije ispravno, mana, nedostatak kao svojstvo čega, npr., srčana grješka, tvornička grješka ili roba s grješkom. Riječ pogrješka znači: pogrješan, loš, neispravan, kriv postupak, npr., strateška pogrješka, taktička pgrješka i sl. Ima i drugih značenja. Treba u naslovu navedenoga primjera, čini mi se, navesti pogrješno, pogrješkom, a ne “greškom srušio ruski helikopter”.
Naslov u tekstu je važna stvar i ako u samom početku imamo pogrješke ili nejasnoće, tada se može stvoriti loš dojam o sadržaju članka. Nije sramota ne znati, sramota je ne htjeti znati. Lektori bi morali pitati strukovnjake, postoji Povjerenstvo za standardizaciju zemljopisnih imena pri Vladi Republike Hrvatske, Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri HAZU. Na veliku žalost, lakše je prevesti netočno iz drugih izvora ili prepisati iz drugih hrvatskih portala ili postojećih priručnika. Treba što brže izjednačiti i ozakoniti navedeno zemljopisno ime, ali ispada da u uvjetima nepostojanja jezičnoga zakona koji bi regulirao osnovne službene priručnike to pitanje pa i pojedina druga teško je barem danas ostvariti.
I na koncu, ako u književnom (standardnom) jeziku postoje inačice, među njima se po mogućnosti valja uspostaviti odnos jer normiran (standardni) jezik ne podnosi ili ne mora podnositi (osim možda stilskih inačica) više označnika za isti označenik, više istovrijednih ili istoznačnih jezičnih jedinica. Gdje postoji u standardu dobra domaća riječ, a u našem primjeru Gorski Karabah, ne treba strana: Nagorno Karabah, Nagorno-Karabah, Gornji Karabah.
Artur Bagdasarov/HKV
* Artur Bagdasarov ruski je slavist, kroatist i sociolingvist armenskog podrijetla. Rođen je u Bakuu (Azerbajdžan) te je studirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Sankt Petersburgu, obranivši doktorsku dizertaciju o razlikama između hrvatskog i srpskog književnog jezika. Predaje hrvatski jezik i sociolingvistiku na više moskovskih fakulteta. Sudjelovao je na brojnim slavističkim skupovima u Rusiji i Hrvatskoj te je vanjski suradnik tjednika Hrvatsko slovo (Zagreb) i suurednik časopisa Riječ (Rijeka). Također je dobitnik Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
