Povjesničarka dr. sc. Esther Gitman pitala se, istražujući i proučavajući povijesne izvore, kako to da je u Hrvatskoj holokaust preživjelo oko 25 % Židova, dok je, npr. u Nedićevoj Srbiji koja je bila pandan NDH holokaust preživjelo jedva nekoliko posto Židova. Dapače, Srbija je bila prva zemlja u Europi koja se „ponosila“ rješenjem židovskog pitanja – potpunim istrebljenjem židovskog naroda već u kolovozu 1942. godine.
O tome se, zahvaljujući i hrvatskoj diplomaciji, vrlo malo zna čak i u Hrvatskoj, a posebice u inozemstvu. Nasuprot, tome srbijanska diplomacija, već gotovo stoljeće i pol staroj agresivnoj diplomaciji koja je dominirala i u Jugoslaviji, nastupa prema Hrvatskoj propagandistički agresivno nastojeći diskreditirati našu zemlju i naš narod gdje god i kome god stigne, ne birajući pritom ni sredstva ni riječi. U tom smislu korisiti i trenutnu izložbu o koncentracijskom logoru Jasenovac u sjedištu UN-a u New Yorku.
Za razliku od Srbije i Vučićevog pobočnika Vulina, dr. Gitman potvrdila je u svojoj knjizi da je većina putova koje su Hrvati organizirali za spašavanje svojih kolega, susjeda i prijatelja Židova vodila do kardinala Alojzija Stepinca koji se osobno, javno zalagao protiv rasnih zakona te isto tako poticao i katoličke vjernike da štite i spašavaju svoju „stariju braću“.
Esther Gitman otkrila je i pisma koja su Paveliću pisali Hrvati, potpisujući se imenom i prezimenom, koji su tražili zaštitu i zaustavljanje progona Židova. Više je puta izjavila kako takve primjere građanske hrabrosti i javnog zalaganja za Židove u režimima koji su bili pod direktnim utjecajem njemačkih nacista, a to je bio veliki broj europskih zemalja – nije našla nigdje drugdje nego najviše u Hrvatskoj.
Zanimljivo je aktualno pismo kojim je dr. Esther Gitman komentirala članak Ine Vukić, bivše političke tajnice HDZ-a u Australiji, na njenom blogu na temu aktualne propagandističke izložbe Srbije o Jasenovcu. Evo tog pisma dr. Gitman:
“Hvala Vam Ina što se borite protiv srbijanskog fanatizma i protiv srbijanskog iskrivljavanja povijesti. Na moju žalost neki od mojih židovskih kolega poput Ephraima Zuroffa i Gideona Greifa pomažu Srbiji u tome i nije mi jasno zašto to rade. Dobro je dokumentirano da izvorni pokretači antisemitizma u Jugoslaviji između dva svjetska rata nisu bili ustaše već izdavači knjiga poput Protokola Sionskih mudraca, prevedenih i izdanih u Srbiji u vremenu od 1929. do 1945. godine. Iako je u ožujku 1935. godine jugoslavenski javni tužitelj zabranio prodaju knjige Lazara Prokića “Naš problem: Jevreji u Srbiji”, Ljotićev ZBOR je izdao 1941. godine brošuru pod naslovom “Srpski narod u kandžama Jevreja” koji se orijentirao prema knjizi Mein Kampf Adolfa Hitlera. U Obnovi i Našoj borbi je autor te brošure Milorad Mojić ovako agitirao: “Jevrejstvo se zbog toga mora brzo i energično likvidirati, jer u protivnom slučaju neminovna je propast hrišćanske civilizacije i hrišćanskog sveta.” Od 1941. do 1945. je u Srbiji izdana pedeset i jedna (51) brošura s antisemitskim sadržajem. Patrijarh Varnava (Petar) Rosić je 1937. govorio: “Firer velikog nemačkog naroda vodi borbu, koja služi na korist celom čovečanstvu.” U jednoj publikaciji SPC u 1937. Židovi su označeni kao tajna sila koja stoji iza slobodnog zidarstva, kapitalizma i komunističke revolucije. …
Srpske novine kao Obnova i Naša borba hvalili su sve ovo, izjavljujući da su Židovi pradavni neprijatelji srpskog naroda i da Srbi ne trebaju čekati Nijemce da bi istrijebili Židove. Teritorija pod njemačkom upravom je poznata pod nazivom “Nedićeva Srbija”. Nedićeva “Srpska državna straža” (tzv. Nedićevci) imala je oko 18.000 pripadnika, dok je njemačka policija imala 3.400 ljudi. Na promidžbenim plakatima za regrutiranje u Nedićeve postrojbe je pisalo da kandidati “ne smiju imati jervrejske ili ciganske krvi”. Vodeći fašistički ideolog u Srbiji Dimitrije Ljotić je organizirao srpske dobrovoljačke odrede čiji je glavni zadatak bio lov na Židove, Rome i partizane s ciljem da se egzekutiraju. Građani i policija su dobivali nagrade isplaćene u gotovini za hvatanje i izručivanje Židova. 13. kolovoza 1941. pod vodstvom Velibora Jonića su 545 prominentnih Srba izdali “Apel srpskom narodu” koji je pozvao na lojalnost prema nacistima, a partizanski pokret je označio kao nepatriotski.“
Original pisma na engleskom jeziku možete pročitati ovdje
Esther Gitman je vrlo autentičan svjedok jer je rođena u Sarajevu, tada dijelu NDH, te je njena obitelj morala napustiti grad zbog progona Židova. Osim toga, njezina znanstvena doktorska disertacija na temu Rescue of Jews in the Independent State of Croatia, 1941-1945. (Spašavanje židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1942.-1945.) daje joj više nego potreban kredibiltet za pisanje o ovoj osjetljivoj temi.
Kako je posvjedočila u jednome intervjuu, istraživanjem spašavanja Židova u NDH počela se baviti nakon što ju je kći koja ima šestero djece upitala kako je uspjela preživjeti holokaust u vrijeme nacističke strahovlade. U svojim istraživanjima ostala je fascinirana hrabrošću i požrtvovnošću Hrvata u spašavanju Židova, a osobito njihovog pastira kardinala Alojzija Stepinca.
Zbog toga što je agresivna jugoslavenska promidžba, čiji je nastavak i ova današnja velikosrpska, upravo po tom pitanju stigmatizirala Hrvate kao kolektivne krivce i genocidan narod, dr. Gitman je napisala knjigu When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945 iliti Kad hrabrost prevlada: Spašavanje i opstanak židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945. sa istoimenom temom, te više nego pozitivnom ulogom blaženog kardinala Alojzija Stepinca u svemu tome.
