Hrvatski salezijanci imaju najveći broj zvanja s obzirom na broj stanovnika u Europi.
Ovo je istinita priča o Hrvatskoj, maloj zemlji u srednje-mediteranskoj Europi koju nije zahvatila tama popularnog ateizma i odustajanja čovjeka od Boga. Dapače, redovnička i svećenička zvanja cvatu. Dok jedna katolička Švicarska 2015. nije imala niti jedno svećeničko zvanje, samo zagrebačka nadbiskupija ih je te godine imala dvanaest. Sa redovničkim pozivima situacija je još bolja.
Dok se u Europi zatvaraju samostani, hrvatsko redovništvo cvjeta!
Za razliku od ostatka Europe (samo u Španjolskoj je u 2016. zatvoreno 600 samostana i crkava), naša Hrvatska doživljava pravu renesansu redovničkih muških zvanja. Veliki broj mladića javlja se u franjevce, salezijance, dominikance, pavline, montfortance, isusovce, karmelićane. Ovdje donosimo priču o procvatu redova salezijanaca i dominikanaca sa portala bitno.net
Salezijanci
Salezijanci Don Bosca, premda koncentrirani u svega nekoliko župa i to gotovo isključivo u sjevernim predjelima Lijepe Naše, postali su pomoću novih tehnologija i nekoliko medijski eksponiranih svećenika sveprisutni na hrvatskoj duhovnoj pozornici.
„Prije 15, 20 godina, Hrvatska salezijanska provincija imala je malo kandidata, a većina ih je odustala. Danas ih na svim razinama, od prednovicijata do đakonata, ima 39“, priča don Mladen Delić, svećenik salezijanac i provincijalni povjerenik za odgoj
Trenutačno je jedan od čak 26 živućih svećenika iz Košuta, malog mjesta u Cetinskoj krajini blizu Sinja. Sigurno ima nečega u tamošnjoj vodi…
Don Mladen nije sam, uz njega i ostale svećenike u toj župi živi još osam prednovaka koji kroz godinu dana promišljaju o svom pozivu. Dok se upoznajem sa svakim od njih primjećujem kako su neki mladići golobradi, tek izašli iz srednje škole, dok su neki već ozbiljni muškarci.
„Raspon godina je od 18 do 30“, govori mi svećenik s osmijehom u kutu usana. Ponosan je na njih. Velik broj zvanja, uz trud drugih svećenika, plod je i njegova rada. Pitam ga koji je razlog takvom „boomu“ zvanja među salezijancima, koja je njihova tajna?
„Već je s ratom došao i jedan val duhovnih zvanja, međutim ti momci nisu bili profilirani, nije im bila čista motivacija. Na kraju ih je puno otpalo“, odgovara mi don Mladen te pritom nastavlja: „Dolaskom demokracije, osobito nakon rata, salezijanci su napokon dobili mogućnost raditi ono što je njihova karizma, a to je rad s mladima. Prije nam je bila uskraćena svaka aktivnost osim onih općenitih župskih.“
Salezijanci su iskoristili priliku, ugrabili prvi vlak te započeli s osnivanjem molitvenih zajednica, pokrenuli su vjeronauke i kampove na razini Hrvatske, međutim jednu stvar don Mladen naglašava: „Intenzivnije smo pristupili radu s duhovnim zvanjima. Vratili smo se klasičnom načinu s velikim naglaskom na sakramentalni život kod mladih.“
Sakramentalnom životu, misi i molitvi, ovaj svećenik daje posebnu pažnju. Uvjeren je kako je upravo to, uz očuvanost vjere u narodu, razlog zašto hrvatski salezijanci imaju najveći broj zvanja s obzirom na broj stanovnika u Europi: „Ne kažem da se u Hrvatskoj radi više nego vani, ali smatram da je jedan od razloga taj što smo stavili naglasak na sakramentalni život, a ne na neke velike teorije i neka velika znanstvena nagnuća s mladima. Ispovijed, sveta misa, sveta pričest, Gospina krunica i normalan njihov rad, život i praćenje. To je jedan od snažnih putova koji je urodio plodom.“
„Vani nas često pitaju kako to da jedna salezijanski nerazvijena zemlja kao što smo mi, jer ljudi kod nas još uvijek nisu upoznati s našim redom, ima toliko zvanja. Siguran sam da je glavni razlog učestala molitva, bdijenja i klanjanja mladih za nova zvanja. Duh Sveti također puše ovdje jer, uvjeren sam, Hrvatskoj trebaju salezijanci zbog naše karizme rada s mladima.“, nastavlja don Mladen.
Dominikanci
Ta naoko paradoksalna situacija, veliki porast duhovnih zvanja u maloj zemlji na kontinentu koji se odrekao svog kršćanskog nasljeđa, dovela me do ovog samostana na Borongaju u Zagrebu. Zanimalo me što mlade privlači u svećeništvo, u odricanje i borbu za duše, u vrijeme kada Crkva na Zapadu stari i umire jer nema zvanja i općenito mladih, kada se crkve prodaju i postaju hoteli ili nešto gore, a i sama crkvena hijerarhija ponegdje više nije sigurna u ispravnost Nauka.
Dominikanci, red koji je u Hrvatskoj do prije tridesetak godina, tvrde neki, bio pred izumiranjem, gdje su svećenička ređenje bila više iznimka nego pravilo, danas je mlad i vitalan, a svake godine nekoliko novih mladića izabere ovaj put posvećenja.
Crkveno zdanje u kojem sam imao dogovoren razgovor sa svećenikom i dvojicom bogoslova izgrađeno je na Borongaju između 1925. i 1927., kao samostan sv. Dominika. Zadnjih godina u njemu vlada stanovita „gužva“. Nekoliko svećenika i više od 20 bogoslova doživljavaju ovaj prostor kao svoj dom, ispunjavajući ga smijehom, molitvom, radom, učenjem i poučavanjem.
„Rast svećeničkih zvanja u našoj provinciji traje sada već desetak godina“, govori mi pater Anto Bobaš, dominikanski svećenik sa „stažem“ duljim od 20 godina i pojašnjava:
„U moje vrijeme, prije 25 godina, bilo nas je dvoje u studentatu (studentat predstavlja šestogodišnju formaciju nakon koje se postaje svećenik, nešto poput bogoslovije op.a.), a gornji limit bilo je od 6 do 7 osoba. Danas imamo 22 bogoslova, 4 mladića u novicijatu te 3 u sjemeništu.“
Priča patera Bobaša sama po sebi je zanimljiva. Odrastajući u Središnjoj Bosni, krenuo je za svećenika još kao sjemeništarac, isprva misleći da će postati franjevac.
„Tijekom sjemenišnih dana kod fratara, malo sam razmišljao i zaključio da želim nešto drugo. Nosio sam narukvice, imao malo dužu kosu, moji prefekti su mi tada govorili kako neće to tako ići, kako to moram skinuti i ja sam se protivio tome. Taj mladenački bunt u meni je izazivao i nešto treće, konkretno tražio sam više slobode. Kod dominikanaca tu sam slobodu i našao.“
Upravo je propovijedanje preko novih medija, kako pater Bobaš smatra, jedan od razloga porasta broja zvanja među dominikancima:
„Prvo smo se redovito počeli moliti za nova duhovna zvanja u našem redu, a zatim smo započeli s propagandom, propovijedali smo po župama, preko novih medija, imali jumbo plakate.“
Prije razgovora s bogoslovima, pater Anto Bobaš poručio mi je kako „svećenika ima onoliko koliko narod treba”.
“Zvanja ne padaju s neba, nego su plod molitve i djelovanja”, kaže nam.
Iz velikog broja zvanja koja sada pune donedavno prazne samostanske sobe, može se zaključiti kako slijedi „obilna žetva“, da parafraziram našeg Gospodina, Isusa Krista. Ono što je svakako pozitivno u cijeloj priči jest činjenica da dominikanci u ovome nisu sami. I ostali redovi imaju pravi „boom“ zvanja koji iz godine u godinu raste. Hrvatska postaje pravo kršćansko svjetlo na kontinentu gdje vjera kopni, a tama ateizma ga polako i sigurno sve više obavija iz godine u godinu.
Tino Krvavica | Bitno.net
Tekst se nastavlja ispod oglasa
