Tribina „Društvena baština: Nahodište – sigurna kuća, dom za trudnice i rodilje“ održana je u četvrtak, 30. ožujka, u dvorani sv. Ivana Pavla II. u Dubrovniku, a ovoj iznimno zanimljivoj temi govorila je dr. sc. Rina Kralj Brassard. Navedena tema predstavljena je u sklopu korizmenih tribina o vrijednosti začetog ljudskog života pod zajedničkim nazivom „Promicanje zdravoga života i životu okrenuta društva“, a koje organizira Vijeće za život i obitelj Dubrovačke biskupije. Okupljenima je predavačicu predstavio mons. Stanko Lasić, v.d. generalnog vikara Dubrovačke biskupije.
Predavačica Kralj Brassard javnosti je govorila o dubrovačkom nahodištu i svemu što je ono donosilo u vremenu u kojem je postojalo, od 1432. do 1927. godine. Kako je u to vrijeme u Dubrovačkoj republici prevladavao kršćanski svjetonazor nahodišta su za cilj imala spašavanje duša i tijela svojih štićenika, ali i smanjivanje broja napuštene djece i čedomorstva, kazala je predavačica te dodala kako je za nastanak nahodišta bio i zaslužan „sluh“ vladajućih za one najpotrebitije. „Namjera nije bila samo karitativna. Napuštena djeca, kao najslabiji članovi zajednice, dojenčad bez obiteljske zaštite, idealni su za iskazivanje milosrđa, da bi se primilo milosrđe. Na nahodima se najbolje vidi carità paterna, očinska uloga draga dubrovačkoj vlasteli“.
Dubrovačko nahodište nalazilo se na glavnoj dubrovačkoj ulici Stradunu, preko puta samostana Male braće. Zgrada je imala dvije obrtaljke na kojima se moglo ostaviti dijete, jedno na glavnoj ulici i jedno u sporednoj. No prema rečenom na predavanju može se zaključiti kako je ono na glavnoj ulici bilo više reklamnog karaktera, dok je ono u sporednoj pružalo više anonimnosti za osobe koje bi ostavljale dijete.
Bila je utvrđena i procedura. Jedna ili dvije žene bi primile dijete, zaduženi vlastelin imao je zadatak pronaći nekoga tko će krstiti dijete i pronaći mu smještaj. Dojilje su uglavnom bile sa sela jer su one gradske bile skuplje. S vremenom se broj žena u nahodištu povećao te su se uvele i interne dojilje. U 16. st. djeca su kod dojilja na selu ostajala do treće godine, u 18. st. do šeste, a u 19. st. do desete godine. Odgojiteljske obitelji za čuvanje djece dobivale su plaću.
Istaknuto je kako je dubrovačka neformalna obavještajna mreža istraživala je li štićenik stvarno nahod, te je bilo i nekoliko vrsta prijevara. „Jedna od klasičnih prijevara, pojavljuje se u mnogim nahodištima, bila je prikazivanje djeteta rođenog u braku kao nahoda. Majka se kasnije mogla javiti u nahodište kao vanjska dojilja i preuzeti vlastito dijete“, ispričala je predavačica Kralj Brassard. Napomenula je i kako su posredničku ulogu između potrebitih obitelji i nahodišta imali župnici koji bi pisali potvrde i zamolbe Malom vijeću za pomoć svojim siromašnim župljanima. Okolnosti za koje se redovito mogla dobiti državna potpora u obliku besplatnog dojenja djeteta bili su: rođenje blizanaca, smrt ili bolest majke, samohrana majka, udata ili udovica.
Od 17. st. u nahodište su se počele primati i majke, još kao trudnice, te je tako nahodište dobilo i funkciju zakloništa za trudnice te rodilišta. Predavačica je kazala kako su žene mogle ostati u nahodištu od trenutka kada su zatrudnjele do dva tjedna nakon poroda, nakon čega bi dijete postalo štićenikom nahodišta. Napomenula je i kako su se dječja tjelesa pronalazila i u vremenu kada je postojalo nahodište, međutim njegovim ukinućem nije više bilo alternative za napuštanje djeteta.
Izlaganje je predavačica zaključila pitanjem svim okupljenima. „Hospital milosrđa bio je dio odgovora na temeljno pitanje: Ima li u Dubrovniku suvišnih, suvišne, prekobrojne djece? Odgovor predmodernog dubrovačkog društva bio je negativan. Kakav je naš odgovor?“
Na kraju predavanja generalni vikar Lasić poručio je kako je ovo bila jedna domaća tema koja nahodište ističe kao jedan biser dubrovačke baštine. Nadovezao se na zaključno pitanje predavačice riječima: „S ovim zadnjim observacijama i pitanjem pred nama je da razmišljamo što bi se danas moglo učiniti, ne samo za majke i obitelji nego i za sve one koji se nalaze na rubu društva“.
Dubrovčani koji su u velikom broju ispunili dvoranu na kraju su imali priliku postaviti pitanja predavačici i iznijeti vlastita razmišljanja o pitanju potrebe nahodišta u onom ali i današnjem vremenu.
