Predavanje „Predijalci Topuske opatije u Torontalskoj županiji” održao je prof. dr. sc. Vladimir Čavrak, u srijedu 17. veljače u Dvorani sv. Ivana Pavla II. sisačkog Velikog Kaptola. Uz brojne Siščane predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić te gosti iz Rumunjske Darius Postelnica gradonačelnik Jimbolije, vlč. Davor Lucacela župnik u Jimboliji, g. Daniel Ciutur i g. Hancin Catalin. Na početku sve okupljene a posebno prof. Čavraka i goste iz Rumunjske pozdravio je biskup Košić, istaknuvši vrijednost ovog istraživanja i brige o ovoj maloj zajednici Hrvata.
U svom predavanju prof. Čavrak je prikazao povijest i sadašnjost zaboravljenih skupina Hrvata u Rumunjskoj, koji su tamo doselili s područja nekadašnje Topuske opatije odnosno današnjeg Pokuplja i dijela Turopolja.
„Andrija II. je 1211. godine Topuskoj opatiji darovao velika imanja, a topuskom opatu je dao privilegij da može svoje podanike osloboditi kmetskih obaveza i postaviti ih u vazalni odnos prema sebi. Ovo je trajalo sve do 1750. godine kada slijedi stvaranje i reorganizacija Vojne krajine zbog čega je zagrebački biskup izgubio sve posjede južno od Kupe, a zbog promjene nadležnosti dolazi i do ukidanja plemićkih prava, ukidanja kmetstva, čime su predijalci izgubili radnu snagu za svoje posjede. Nakon dugogodišnjih sporova i pregovora, biskupu je dodijeljeno zamjensko imanje u Banatu, u Torontalskoj županiji, na koje se do kraja 18. stoljeća preseljava 98 obitelji plemića predijalaca (preko 1000 Hrvata) s ovoga područja. Današnje skupine Hrvata u Rumunjskoj razlikujemo po jeziku. Hrvati štokavci se nalaze u Karaševu, oni koje govore ikavicom u Rekašu, a kajkavci u Keči. Ta skupina kajkavaca nalazi se u zapadnom dijelu Rumunjske i to su oni koji su došli s područja današnje Sisačke biskupije. Uz Keču oni žive i u Vojvodini i to u tri naselja Boki, Neuzinu, Klariji (Radojevo). Konkretno kada je riječ o Keči, tamo su iselile obitelji iz mjesta Pokupsko, Slatina, Stankovac, Vratečko, Hotnja i Glinska Poljana, a u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu postoje zapisi o iseljavanju u neke druge krajeve tadašnje Torontalske županije i iz mjesta Glina, Slana, Degoj, Hruševac, Topusko, Lukinić Brdo, Strezojevo i Brkiševina“.
Govoreći o životu iseljenih Hrvata na području Torontalske županije prof. Čavrak je rekao kako su oni po svom dolasku nastavili živjeti životima kojima su živjeli u svom kraju. Već 1806. godine po nalogu biskupa Vrhovca gradi se škola i crkva u Boki. Sve do tridesetih godina 20. stoljeća oni su imali u svim ovim selima konfesionalne škole, zatim imali su i male hrvatske općine, dakle administrativni okrug i vlast, gospodarska udruženja, čitaonice, tamburaške zborove, lovačke udruge. Ovaj način života je funkcionirao do 1848. godine kada dolazi do ukidanja feudalnog sustava i ukidanja plemstva i kmetstva.
Oni su tada izgubili svoja prava, ali mogli su nastaviti koristiti svoja imanja i raditi na njima. U toj potpuno novoj situaciji mnogi se od njih nisu snašli, prodali su imanja i zapustili ih. Od svih ovih mjesta najbolje su se snašli Hrvati u Keči, oni su prvi shvatili nova pravila i do Prvog svjetskog rata svoja su imanja i povećali.
Nakon Prvog svjetskog rata njihova su područja pripala dvjema različitim državama: Kraljevini Jugoslaviji i Rumunjskoj. Niti u jednoj državi nisu imali povoljne uvjete za razvoj i očuvanje hrvatskih plemićkih korijena pa danas svjedočimo samo ostacima ostataka nekadašnjih hrvatskih iseljenika“, upozorio je prof. Čavrak te u nastavku iznio poražavajuće brojke koje govore kako danas u Keči živi tek pedesetak Hrvata.
Kao glavni razlog nestanka te male zajednice prof. Čavrak je iznio do sada nepoznate podatke o njihovom zatvaranju u komunistički logor Brates. „Glavni udar na nestanak te zajednice nije se dogodio 1945. već 1951. godine. Tada se usijao sukob Tita i Staljina te se očekivalo da će doći do rata i da će Rusi tenkovima ići na Jugoslaviju. Hrvati, Mađari i još neke manjine koje su tada živjele uz samu granicu smatrali su se nepouzdanim faktorom i tadašnja je komunistička vlast u Rumunjskoj sve njih deportirala u logor u deltu Dunava gdje su ostali do 1955. godine. Ostali su bez kuća i zemlje, a kada su se vratili nakon četiri i pol godine radili kao najamni radnici na svojoj vlastitoj zemlji sve do 1989. godine“, ustvrdio je prof. Čavrak te na kraju dodao da iako malobrojni tamošnji Hrvati su kroz svo ovo vrijeme uspjeli sačuvati svoj jezik, kulturu i običaje, a sada je na svima nama da im pomognemo da i dalje opstanu.
Na kraju predavanja okupljenima se obratio i doc. dr. sc. Mario Bara s Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji je progovorio o problemima Hrvata u Vojvodini, te vlč. Davor Lucacela, župnik u Jimboliji, koji je ispričao kako su Hrvati u Rumunjskoj sačuvali svoj vjerski život i jezik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
