Goran Andrijanić: “Neću se ispričavati zato što mi nedostaje pričest”

Foto: Facebook, Getty Images, montaža narod.hr

“U svakom slučaju – nemam namjeru ispričavati se zato što mi nedostaje sveta pričest. Nikome”, poručuje Goran Andrijanić u objavi na temu ponovnog služenja misa za narod.

Goran Andrijanić diplomirao je novinarstvo na FPZG i pisao je nizu hrvatskih i poljskih medija. Bio je glavni urednik Bitno.net, izvršni urednik tjednika Fokus i novinar u Jutarnjem listu. Sada piše za poljski portal Wpolityce.pl i tjednik Sieci. Piše o religiji, politici i popularnoj kulturi. Oženjen, otac troje djece – Antonine, Jana Josipa i Ruže Hanne.

Prenosimo objavu u cijelosti:

“Prije nekoliko dana napisao sam za Poljake komentar koji sam naslovio: Nemam namjeru ispričavati se zato što mi nedostaje sveta pričest.
Emotivno prenaglašen (priznajem) naslov dao sam zbog iziritiranosti ozračjem jedne vrste političko-teološke korektnosti koja je zavladala, kako mi se činilo, a i još mi se uvijek čini, jednim dijelom crkvenih i teoloških krugova u Poljskoj. Ozračjem koje je svaki pokušaj preispitivanja mjera ograničavanja svete mise za narod i ostalih sakramenata automatski proglašavalo ili zatucanošću, ili fideizmom, ili ga je opisivalo kao praznovjeran pristup svetom sakramentu i slično….
Takvo ozračje prigušivanja glasova koji su u ovoj pandemiji željeli, bez da nužno dovedu u pitanje odluke biskupa, progovoriti o važnosti koje sveti sakramenti Crkve mogu imati u svemu ovome što nas snalazi, u Poljskoj je bilo djelomično. U Hrvatskoj je ono bilo, pa rekao bih skoro, dominantno, kada je u pitanju crkveni mainstream i hijerarhija. Situacija je bila napetija, naravno, i zbog toga jer su odluke i mjere hrvatskih biskupa bile još više ograničavajuće nego one u deset puta većoj Poljskoj.
Oni koji su odluku od 19. ožujka, ponavljam još jednom, ne dovodeći nužno u pitanje njezinu temeljnu nakanu (a tko bi mogao nakanu zaštite ljudskog života mogao dovesti u pitanje?), pokušavali barem donekle kritički sagledati proglašavani su, kao i u Poljskoj, zatucanim fundamentalistima. Čežnja za fizičkom nazočnošću Isusa u Presvetom Sakramentu proglašavana je skoro pa izrazom jednog nazadnog, prevladanog vjerničkog iskustva. Sve je bilo podređeno paničnom naglašavanju „ostajanja kući“, kao da je Katolička Crkva tek samo jedan od dijelova nevladine scene koji nikako ne smije iskakati, ali baš nikako, u državnoj strategiji borbe protiv pandemije.
Pa je onda Božanstvena komedija, inače sasvim duhovita i pametna pojava na katoličkoj medijskoj sceni, objavila video u kojem se baš ismijavala s ovom čežnjom koju sam spomenuo, a ljude koji je iskusuju prikazala kao fanatike.
Pa je onda isusovački redovnik Tvrtko Barun na društvenim mrežama poželio policijske kazne i dvostruke policijske kazne (u ovisnosti od staleža okrivljenih) za sve one koji su se na dan potresa u Zagrebu spontano okupili ispred salezijanske crkve na Jarunu i slavili svetu misu. Uz, naravno, lajkove onih kojima svete mise smetaju kao načelno pitanje. Tako tužan prizor. Malo me podsjetio na mentalitet onih svećenika koji su surađivali s Titovim režimom i koji su prema svojoj braći i sestrama u Kristu, kažu, bili stroži i nego sami komunisti.
Pa su onda na sve strane objavljivani katolički komentari koji su kritizirali „infantilnost“, „nezrelu vjeru“, „neposlušnost“ i slično kod nekih vjernika. Spominjem te primjere koji su pridonijeli ovom ozračju isključivosti o kojemu sam gore pisao i dobro ga ilustiriraju.
Da, bilo je s ove „druge strane“ također isključivosti. Svakako je bilo i gluposti, poput zastupanja teze da se čovjek nikako ne može zaraziti na svetoj misi i korištenja situacije za rat s biskupima, rata koji neki doživljavaju kao svoj modus operandi. Ali, takve su pojave korištene kao prigušivanje svakoga glasa koji je htio započeti raspravu o tome je li baš ovakva odluka naših biskupa bila jedina moguće i je li moglo drugačije.
I to je ozračje prigušivanja bilo, kako su tjedni prolazili, sve teže za podnijeti.
Pri svemu tome se jedan dio crkvene hijerarhije u Hrvatskoj ponaša kao da brani političku, a ne pastoralnu odluku.
Možda zvuči pretjerano, ali kako drugačije opisati situaciju u kojoj nadbiskup Želimir Puljić, upitan kako komentira inicijative svećenika koji u ovim mjerama pokušavaju pratiti narod na neke druge načine osim kroz svetu misu i on-line prijenose, takve pokušaje opisuje kao „duhovni mobing“, kao nešto „ekstra“ što nam nije potrebno. Ako takve poruke svećenicima pošalje predsjednik HBK-a, onda je valjda jasno kamo sve to ide.
U tom svjetlu iščitavam i jučerašnje izjave biskupa dubrovačkog Mate Uzinića. Iskreno, nisu me one svojim sadržajem nimalo iznenadile, ali unatoč tome moram priznati da me ipak bilo sramota prepričavati svojoj ženi Poljakinji što o euharistiji govori jedan hrvatski biskup. Naknadno pojašnjenje, po meni, ništa nije pojasnilo. Samo je, na “finiji” način, ponovilo teze i duh izjava danih za HRT.
Cijelo vrijeme ponavlja se teza kako je izbor ili-ili. Ili ćemo prihvatiti potpunu zabranu sakramenata koju je HBK donijela kao nešto potpuno neupitno ili ćemo osuditi naše stare na smrt i širiti epidemiju na sve strane i pri tome pobiti pola Hrvatske (karikiram malo, naravno). Gledajte, uopće nije tako. Taj izbor je lažan. Postoje i druga i drugačija rješenja koja mogu biti odgovorna i pri tome ne lišiti Crkvu onoga najvažnijeg što nam ima ponuditi. Onoga zbog čega je tu.
I sve se to događa u situaciji kada se pojedini mediji zahuktavaju u svojoj stigmatizaciji katolika kao, još malo pa će tako biti, glavnih krivaca za širenje pandemije u Hrvatskoj. Oko procesije na Hvaru nastala je doista nezapamćena histerija, pa se u sasvim ozbiljnim kontekstima mogu čuti i procjene da je održavanje te procesije krivo za svakog neodgovornog koji ne drži dva metra razmaka u dućanima.
Jedan prosječan vjernik kojemu, dakle, nedostaje euharistija i želi o tome progovoriti, izložen je pritiscima sa svih strana. Moram reći, ako bih pokušao opravdati vlč. Delaša iz Splita za ono što je radio, ne bih navodio ništa od onoga što su njegovi odvjetnici ovih dana iznosili, nego bih progovorio o tome ozračju. Nemam namjeru opravdavati ga, ali kada bih imao, samo bih rekao da je čovjek „pukao“ od toga pritiska sa svih strana i da je u njemu proradio kulturološki uvjetovan inat.. A kako i ne bi. Mislim da se puno župnika osjeća tako. Prema informacijama koje imam, u neke župe neprestano dolaze policjaci jer dobivaju lažne prijave da se u njima održava misa za narod.
Jučer sam doznao kako je svećenicima u nekim zagrebačkim bolnicama zabranjeno dijeliti posljednju pomast umirućima i ispovijedati ih. Mene to ne čudi. Ako mi katolici ne shvaćamo ozbiljno svoje sakramente, kako možemo očekivati to od drugih?
Ne znam…Mislim da smo u Hrvatskoj ozbiljno zakazali u slušanju nekih važnih savjeta pape Franje. Papa govori o tome kako Crkva ne smije postati „nevladina udruga“. Napravili smo od nje baš to. Isisali iz nje svaku ljepotu i snagu nadnaravnosti, pretvorili je u kulturno-umjetničko društvo. Papa govori o tome kako Crkva mora biti „poljska bolnica“. Kako bolnica može liječiti, ako smo prekinuli u njoj davati pacijentima one najvažnije i najmoćnije lijekove koje ima? Kada svećenike koji idu na ulice s pokaznicama crkvena hijerarhija opisuje kao „granične slučajeve“, „magijsko praznovjerje“, „nešto ekstra“.
Ali, dobro…Ja mislim da su ovo blagoslovljena vremena, vremena za duhovni rast. Plodonosna i korisna za nas na toliko različitih načina. Šteta je samo što se taj rast, kada je naša Crkva u pitanju, tako često događa u modalitetu „unatoč“, a ne u modalitetu „uz“. Ali, to je u nas već konstantna pojava.
U svakom slučaju – nemam namjeru ispričavati se zato što mi nedostaje sveta pričest. Nikome.”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr