Gordana Zelenika: Tamo negdje u hangaru smrti, na slami ostala je jedna žuta Zenga…

U staklenoj posudi na malenim sjajnim kuglicama stoji mi ove godine jedan novi ukras.
Keramička žuta čizmica.
Zenga.
Suvenir iz Vukovara.
Ona jedna. Nema joj para.
Desna čizmica, iznosena, razvezana…
Onakva kakve su skupljali po štalama i hangarima iz kojih nisu nikada izašli naši spasitelji.
Jer spasenja se nikada nisu odigravala u blještavim salonima.
Ni na sjaju srebra ni zlata.
Za spasenja su bili rezervirani
prezir, odbačenosti,
popisi, blato, hladnoća.
Štale i slama.

Po nekoj čudnoj definiciji rijetko su ljudi prepoznavali spasenja.
Okupirani, zgaženi, pritisnuti siromaštvom,
pod teretom raznih osvajača, sa vlastitim
Herodima koji su svoje privilegije plaćali udovoljavanjem hirova stranih gospodara,
sa namjesnicima koji su ih razapinjali za svaki pokušaj pobune .
Sa farizejima.

Svako spasenje počelo je mukom.
I završilo mukom.
Jer za Spasitelja nikada nije bilo mjesta …
Mukom jedne majke.
Zebnjom jednog staratelja.
Jezom hladne štale u kojoj se vidio dah životinja.
Da bilo je hladno.
Jos gora je bila hladnoća onih koji su oh odbacili.

Bez najmanje romantike rodio se Bog
spasitelj, na slami, u hladnoj štali.
Marija se nije smješkala izmučena porodom u stepnji za život svoga djeteta .
Bez vode i hrane.
A Josip je stajao zarobljen u nemoći da im pomogne.
Njegova vlastita rodbina ih je odbacila.
Nemoć jednog zarobljenog čovjeka prezrenog i zaboravljenog od svojih .
Suze majke i plač djeteta.
Krik štalice čuo se do neba.
Ovako je spasenje došlo na ovaj svijet.

Herodi osjete .. uvijek osjete opasnost za svoje položaje i blagostanje .
Pa makar se radilo o novorođenčetu.
O probuđenoj svijesti o vlastitom oslobođenju.
Herodi proganjaju.
Herodi ubijaju.
Tek rođenu nadu u spasenje.

U štalama i hangarima Vukovara prije četvrt
stoljeća rodilo se Spasenje.
U najgorim mukama.
Krik majki , zatočenih , bespomoćnih , razapetih pomiješao u svemu sto je ikada bilo zapadni o spasenju.
I neka mi bude po riječi Tvojoj
do Eli Lama sabahtani .

I kao po knjizi, nastavlja se progon .
Naša djeca bježe u “ Egipat “,
naše majke gledaju patnje svojih sinova,
Herodova konjica probija mačem duše nevinih .
I spasenje ide svojom, Božjim planom zacrtanom putanjom.
Do Uskrsnuća.

Negdje tamo, u hladnoj štali, u logoru
smrti, ostala je jedna žuta čizma.
Traži nas da joj nađemo drugu.
Da ne izbrišemo nikada
ambleme i pozdrav onoga koji ju je nosio.
Da ga se ne stidimo.
Da ne dozvolimo Herodu da
zabrani i premješta uspomene na početak.
Da govor mržnje neprijatelja
postane sloboda govora
a pozdrav pod kojim se borilo
smetnja i zabrana.

Jer prolazna su carstva i carevi
Kraljevstva i kraljevi.
I Rimsko i Globalističko.
A Herode povijest gleda sa sprdnjom i porugom.
I narodi ih pamte sa prezirom.

Jer tamo negdje u hangaru smrti,
Na slami
ostala je jedna žuta Zenga…
Ona čeka da joj pronađu njen par…
Isti broj
Iste korake nošene u njima
Istu dušu
Isto srce
Nogu koja ce ih biti dostojna nositi
Da se ispune pisma i da ni jedan
Herod nikada ovome narodu
ne odredi zakonom
Glavu dolje
Ruke na leđa….

Blagoslovljeno vam porođenje Spasiteljevo
Narode Hrvatski!

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr