”Financiranje, odlučivanje, kadroviranje i upravljanje srce su i duša svake državne politike pa tako i državne kulturne politike izraz koje su i zakoni poput ovoga. Napose u slučaju hrvatske kulture koja je po svojoj europskoj kontinentalnoj predaji suštinski institucionalna kultura nezamisliva bez uloge javnoga novca i javnih kulturnih ustanova i u trajnoj simbiozi s državnom kulturnom politikom koja joj je ovisno o povijesnim okolnostima i političkim konstelacijama znala biti dobrom majkom ali i zlom maćehom”, kazao je Zlatko Hasanbegović, zastupnik Domovinskog pokreta, u srijedu za saborskom govornicom. Njegovo izlaganje o Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi prenosimo u cijelosti.
”Neupućeni promatrač, budući da nije riječ o izmjenama ili dopunama postojećih zakona, već o novom zakonu, može steći dojam kako se u Saboru našao zakonski prijedlog koji sadržava dalekosežne promjene, točnije korjenitu promjenu jednog modela državne kulturne politike koji u ovom obliku egzistira već više od dva desetljeća.
U čemu je riječ? Umjesto korjenitog zakonodavnog zahvata imamo kozmetičke i suštinski beznačajne novele tri postojeća zakona, Zakona o kulturnim vijećima, o financiranju javnih potreba u kulturi i upravljanju javnim ustanovama u kulturi, što je činjenica koja se želi prikriti njihovim mehaničkim stapanjem, metodom preslikaj i zalijepi, u jedan zakon. Imamo li o tri različite stvari jedan ili tri zakona, u pravno sadržajnom smislu, kao i u smislu djelotvorne primjene u osnovi je naravno beznačajno.
”Ovdje je riječ o pravno bizarnoj psudoracionalizaciji kao plodu činovničko-mediokritetskog birokratskog mentaliteta”
Ovdje je naravno riječ o pravno bizarnoj psudoracionalizaciji kao plodu činovničko-mediokritetskog birokratskog mentaliteta u našoj javnoj upravi koji je u ministrici kulture gđi Obuljen Koržinek pronašao svog autentičnog predstavnika. Naime u Ocjeni stanja iz nacrta zakonskog prijedloga jasno se navodi da je predmetnu materija koja se uređivala trima zakonima sada želi urediti jednim, pa bi se, ako se već krenulo u ovu nomotehničku akrobaciju, i učenik drugog razreda pučke škole dosjetio imena zakona koji bi dosljedno trebao glasiti: Zakon o kulturnim vijećima, financiranju javnih potreba u kulturi i upravljanju javnim ustanovama u kulturi.
No, umjesto toga, zbog očigledne nomotehničke nezgrapnosti, činovnički um u ministarstvu se dosjetio, a ministrica prihvatila da iz naslova ispari upravljanje javnim ustanovama u kulturi, iako su metodom slučajnog odabira o istoj logici mogla ispasti i kulturna vijeća ili javno financiranje.
Jedna je enuzijast ili mazohist u e-savjetovanju uočio tu nomotehničku besmislicu, ali mu je činovnički um iz ministarstva sadržajno odgovorio ‘prima se na znanje’.
Što su to kulturna vijeća?
Budući da su rođeni u vrijeme trećejanuarskog zahvata iz 2000.-te u hrvatsku politiku, pa tako i državnu kulturnu politiku, sada zreli dvadesetogodišnjaci podsjetimo što su to kulturna vijeća, koji je njihov učinak te intelektualno-ideološka i etimološka pozadina njihova nastanka.
Naime u položaj dodatne političke, kulturne i društvene moći, neprekinute do danas, te godine su došli oni koji su jugoslavensko duhovno i kulturno stanje od 1945. do 1990. vidjeli kao povijesni normativ, a devedesete, sa svim svojim licima i naličja, kao neku vrstu ekscesa i kontrarevolucionarnog poremećaja njima bliske normalnosti koju treba restaurirati, posebice na kulturnom planu.
Svoje su teorijske poglede na kulturnu politiku uobličavali još krajem devedesetih u mnoštvu lobotomijskih metajezičnih beživotnih teorijskih rasprava, strategija i bilježnica, lajtmotiv kojih je bio i ostao sljedeći opis hrvatske kulture, ima ih mnoštvo, odabirem tek jedan kao tipičan: ‘Hrvatska kultura predstavlja se ponajprije etatistički, kao konzervativna, historicistička i nacionalistička, od psudohistoričke mitologičnosti do ksenofobičnih, čak i političko retrogradnih ispada; ona nije prihvatljiva europskom okruženju budući da se predstavlja i izolacionistički, antiglobalistički; kult švelje i pletera nasuprot svijetu informatike i multikulturalnosti’. Itd itd.
”Pomoćni instrument tzv. detuđmanizacije na kulturnom planu”
Zakonodavni izraz tog trećejanuarskoga državnokulturnog zahvata bila su, među ostalim, upravo kulturna vijeća zamišljena u duhu šezdesetosmaške utopije kao instrumenti tzv. demokratizacije i decentralizacije u odlučivanju, zapravo tek jedan od pomoćnih instrumenata tzv. detuđmanizacije na kulturnom planu što se u praksi pretvorilo u proces denacionalizacije i nove ideološke klijentelizacije i monopolizacije.
Tako zamišljeni projekt nove kulturne politike koji je je prenesen iz strategija i bilježnica u zakonodavni okvir u zbilji se pretvorio u stvaranje beživotnih savjetodavnih tijela, bivših komisija, bez stvarnog utjecaja, imenovanih uvijek po ministarskim političko-ideološkim preferencijama.
Točnije u jednu granu šire klijentelističko-monopolističke interesne ideološke mreže, obilato nagrađivane državnim berivima i proračunskim sredstvima, a koja je sebe poistovjetila s pojmom kulture i kulturnog stvaranja, s klimaksom za vrijeme kukuriku vlade Zorana Milanovića i njegove ministrice i ministra kulture koji su zaboravili da bez obzira što si si dobar antifašist ne znači da ti USKOK ne će pokucati na vrata zbog podizanja i trošenja javnog novca s poslovnih kartica ministarstva kulture za privatne potrebe.
”Mreža je prigrljena u hodnicima i uredima u Runjaninovoj 2”
Mreže, koja je nakratko načeta tijekom 2016., a potom do danas opetovano prigrljena u hodnicima i uredima u Runjaninovoj ulici br. 2.
Zaključno, što se mijenja ovim zakonom? U suštini ništa. Ukoliko dalekosežne promjene ne potražimo u trivijalijama poput kapitalnih promjena naziva Vijeća za dramsku i plesnu umjetnost te izvedbene umjetnosti u Vijeće za dramsku i plesnu umjetnost, Vijeća za glazbu i glazbeno-scenske umjetnosti u Vijeće za glazbenu i glazbeno-scensku umjetnost, Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost u Vijeće za knjigu i nakladništvo, i meni posebno priraslu srcu promjenu imena Vijeća za inovativne umjetničke i kulturne prakse u nešto što se ljupko u novogovoru zove Vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse, naravno sukladno cit. ‘sveobuhvatnom kontekstu tih kulturnih područja’, skraćeno Vijeće za kontrakulturu, točnije za sve i ništa.
Ako bi željeli zanovijetati i ako zanemarimo ove bizarne pojmovne intervencije moglo bi se postaviti pitanje, a zašto se uopće donosi ovaj zakon?
”Zakulisna idila ministrice i ideološke sekte koja je zaposjela grad Zagreb”
Donosi se iz samo jednog jedinog razloga, a zove se članak 14., glava IV., Dodjela prostora za rad, stavak drugi i četvrti, kojim ministar i gradonačelnici i župani dobivaju faraonsku diskrecijsku ovlast, u pozadini je naravno zakulisna idila koja vlada između ministarstva kulture i medija, točnije ministrice i ideološke sekte koja je zaposjela grad Zagreb, točnije gradonačelnika i bivše parapolitičke kulturne aktivističke mreže koja je prešla na političko i stranačko područje, poznate pod imenom Možemo.
Tako će ministar i gradonačelnik moći državne nekretnine bezpresedanski dodjeljivati i neposrednom pogodbom i bez natječaja u zakup pravnoj osobi čija je djelatnost od cit. ‘posebnog interesa za kulturni razvitak’, a sve temeljem naravno nepostojećih kriterija koja će naknadno urediti Vlada.
Budućim zakupnicima, posebice u Zagrebu, unaprijed čestitam”, poručio je Hasanbegović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
