Mlada glumica Lucija Dujmović, kći poznatog novinara i publicista Tihomira Dujmovića u intervjuu govori o ulozi u predstavama “Tko je ubio Zvonka Bušića” i “Mali noćni razgovori ljevice i desnice”, ali i o glumi u Hrvatskoj. Intervju za Glas Slavonije vodio je Nikola Kučar, a prenosimo ga djelomice.
Profesionalni kazališni put mlade glumice Lucije Dujmović počeo je još za vrijeme studiranja. Bila je to uloga Julije Bušić u predstavi “Tko je ubio Zvonka Bušića”, koja je nastala kao projekt prvijenac umjetničke organizacije Iza zavjese, koju je osnovala, a koja stoji i iza aktualnog projekta “Mali noćni razgovori ljevice i desnice”. Nakon toga, paralelno s diplomskim ispitom na Akademiji, igrala je na 69. “Dubrovačkim ljetnim igrama” u postavljanju Držićevih i Nalješkovićevih pirnih drama. Također je dobila ulogu u predstavi Boruta Šeparovića “Mladež bez boga”, koja je nastala u koprodukciji ZKM-a, Montažstroja i ADU-a te trenutačno igra u ZKM-u.
Kakva je vaša uloga u predstavi “Mali noćni razgovori ljevice i desnice”?
Igram novinarku Luciju Marković, koja je ujedno i voditeljica emisije “Hrvatski povijesni prijepori”, čiji su gosti dva profesora povijesti. Oni debatiraju o svim velikim prijeporima hrvatske povijesti, koji se tiču prošlog stoljeća i modernih vremena, počevši od 10. travnja 1941. do stvaranja moderne Hrvatske.
Moj je zadatak ostati na profesionalnoj i objektivnoj razini i pokušati balansirati između dva profesora kad god se tenzije u studiju, odnosno na sceni, podignu. Kao mladoj novinarki važno mi je da emisija bude zanimljiva, napeta i intrigantna te da o hrvatskoj povijesti saznamo informacije i istine koje dosad u medijima nismo imali priliku čuti.
Kako biste nam sami opisali ovu predstavu?
Prema mom mišljenju, ova je predstava važna jer prvi put stavlja dvije vječno zavađene strane ljevičara i desničara za stol, gdje prvi put čujemo dosad neizgovorene istine. Istine koje su ključne za naše društvo, za kulturu dijaloga u prvom redu ili, kako latinska izreka, kaže Audiatur et altera pars (Neka se čuje i druga strana). Mislim da je to važno jer u prvom je redu to predstava za koju se nadam da će privući i mlade ljude koji bi nakon ove predstave bili bogatiji za kazališno iskustvo te za povijesne i političke situacije o kojima naizgled svi sve znamo, a zapravo smo još duboko neupućeni i živimo u neznanju, baratajući vrlo površnim informacijama o događajima koji su odredili i prošlost i budućnost Hrvatske. U predstavi postoji i lik kćeri, koju utjelovljuje moja kolegica Petra Tunjić, ona je zastupnica mladih ljudi koji su se zasitili i politike i stalnih svađa i prepucavanja u društvu i koja na kraju odlazi na povijesnu utakmicu Hrvatske u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, koja je napokon bila mjesto, odnosno događaj, koje nas je kao narod spojilo, gdje smo disali kao jedno.
Odradili ste još nekoliko izvedbi tijekom prošlog i ovog mjeseca. Kad su sljedeće na rasporedu? Zašto bismo svi trebali pogledati “Male noćne razgovore”?
Trebali biste pogledati najprije zbog uistinu sjajne predstave, a i zato što sam sigurna da ćete dosta toga naučiti o hrvatskoj povijesti. Radili smo anketu nakon premijere i najveći dio publike to je i potvrdio. U Zagrebu smo predstavu dosad izveli pet puta, redovito u prepunoj dvorani, te desetak puta u manjim gradovima. U Splitu smo imali veliku premijeru 23. studenoga, a već su puštene i karte u prodaju u Rijeci na Sušaku, gdje igramo 9. prosinca. Bude li interesa, naravno, doći ćemo i u Osijek.
Biste li se voljeli okušati i na filmu ili u serijama? Kakvu ulogu priželjkujete?
Drago mi je da me to pitate. Da, velika mi je želja igrati na filmu ili u seriji, no, nažalost, u Hrvatskoj nema dovoljno audicija, a i kad postoje, često su zatvorenog tipa. To mi smeta jer su audicije jedini način da se mladim glumcima, koji još nisu poznati, pruži prilika. Na pitanje kakvu ulogu priželjkujem moram reći da su me na filmu oduvijek privlačili moćni ženski likovi, produhovljeni, intelektualni, uključujući i one krhke, emotivne, fragilne. Svako vrijeme nosi nešto svoje i tražiti današnju verziju neke uloge iz filma koji volim ili koji rado gledam je pogrešno. Mislim, inače, da glumac svaku ulogu dobiva s razlogom i da ga svaka uloga na neki način oblikuje kao čovjeka i privatno. Ta mogućnost da se tijekom života bavimo samim sobom, da istražujemo neotkrivene dijelove sebe i razvijamo one koje nismo ni u kojim snovima mogli sanjati da možemo imati, to je čar ovog posla i to ga čini jedinstvenim i posebnim.
Tko je Lucija Dujmović privatno?
Za sebe bih rekla da sam jedna staromodna umjetnička duša koja je rođena u krivo vrijeme, ali pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem. Obožavam jazz i crno-bijele filmove, Frank Sinatra i Ivo Robić oduvijek su mi na svim glazbenim playlistama, vrijeme uglavnom provodim u kazalištu, bilo da radim ili sam među publikom, gledam filmove i serije te čitam knjige. U pauzama se družim s prijateljima, izlazim, putujem kad god mogu ili jednostavno uz čašu nekog finog crnog vina razgovaram o politici, kulturi ili drugim društvenim temama. Ukratko, atipična sam i ne uklapam se baš u novi svijet modernih tehnologija. No u glumi sam se pronašla. Ili je ona pronašla mene, ne znam. Zasad nam ide dobro, a što će dalje biti, to samo Bog zna.
Intervju u cijelosti pročitajte u Glasu Slavonije.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
