Već sam pisala o svom šoku i čuđenju nad kurikulom vjeronauka kakav je predložen u sklopu reforme hrvatskoga školstva, jer se u njemu ni jednom ne spominje ljudska duša, jer je bliži religijskoj kulturi i zahtjevima političke korektnosti, nego katoličkom nauku, iako je vjeronauk definiran konfesionalno (što su s pravom u oblikovanju svojih kurikula jasno istaknuli pravoslavna i islamska zajednica), jer je u nj umetnuta lektira kojoj tamo nije mjesto, a zanemarena je ona koja bi bila poželjna, jer je izgubljena jasnoća koja je istini svojstvena…
Kao profesorica književnosti koju posebno zanima odnos književnosti i duhovnosti, o čemu sam i knjigu napisala, svjesna sam moći umjetničkoga djela da utječe na najdublje dijelove duše i duha, da djeluje mimo razuma na osjećaje, maštu, asocijacije, da pretoči u nas ideje i duh autorov. Stoga sam zabrinuta zbog uvrštavanja u vjeronaučnu lektiru djela Hermanna Hessea (1877.–1962.).[1]
O tome da književnost djeluje na čovjeka, daju svjedočanstvo mnogi književnici u svojim djelima i u svom životu. Sv. Jeronim (347.–420.) opisao je kako su poganski pisci utjecali na njega, uvlačeći ga u svijet svoje umjetnosti i kako je toga postao svjestan kada se razbolio na smrt (već su mu spremali pogreb) i u jednom se trenutku, u snu, našao pred Božjim sudačkim prijestoljem te bio upitan tko je. Na njegov odgovor da je „kršćanin“, čuo je riječi: „Lažeš. Ti si ciceronijanac, a ne kršćanin. Jer gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce.“
Kasnije, u vrijeme humanizma ova opčinjenost poganskim, grčkim i rimskim piscima, dovela je do duhovne promjene cijelih naraštaja. Tako blaženi Ivan Dominici, dubrovački nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve, piše 1419. godine u djelu Lucula noctis:
„Sveti su pisci zanemareni, kršćanske knjige napuštene, dok se one poganske čitaju, oblažu svilom, zlatom i srebrom, i u svim kršćanskim školama, takve su to samo po nazivu, od jutra do večeri odzvanjaju riječi pogana. O Kristu se propovijeda samo na blagdane, i to nepismenim ženama i kratko“.[2]
Nije čudno stoga što naš Marko Marulić, koji je živio u tom stoljeću, u svojim Institucijama zapisuje:
„Oni, dakle, s punim pravom zaslužuju osudu koji, očarani tužaljkama i izmišljotinama poganskih pjesnika, ne će ni da se osvrnu na Sveto Pismo. ‘Izabrali su sebi učitelje – kako veli Apostol (Druga Timoteju 4, 3–4) – koji im škakljaju uši i odvratili se od istine da je ne čuju, a okrenuli se k bajkama’.“[3]
A ne će se bajkama, nego nečemu puno goremu, ako se nešto ne promijeni, okretati hrvatski vjeroučenici u Katoličkom vjeronauku čitajući Hessea, čovjeka koji je iz protestantske misionarske obitelji otišao u okrilje panteizma i istočnjačkih religija. (Zanimljivo je da mu je djed misionar iz Indije donio statuu Krišne koju je ovaj čuvao i volio.) I ne samo da je on pošao tim putem, nego je utjecao na mnoge da se na njemu nađu, na svoju nesreću. Hesse je jedan od temelja New agea i omiljeni pisac pripadnika hippyevskoga pokreta, koji su odbacivali kršćanstvo i predavali se filozofiji užitka. A kako i ne bi kada im je on, jedan od njihovih duhovnih vođa, kojega su oni popularizirali, tako svjetovao.
Zamislite šoka i kaosa kada naši vjeroučenici počnu čitati preporučenu knjigu Narcis i Zlatousti, u kojoj Narcis, mladi redovnik sa sklonošću astrologiji i osjećajem da je vidovit i ima moć čitati sudbinu, narav i dušu čovjeka, poučava dječaka Zlatoustog, prema kojem osjeća privlačnost, te ga svjetuje i potiče na život izvan samostana, na predavanje ženama i umjetnosti. Što imaju učenici misliti čitajući sljedeće rečenice?
„Razgovarali su o astrologiji kojom se nitko nije bavio u samostanu i bila je zabranjena, a Narcis je rekao kako je astrologija pokušaj da se u mnogo različitih vrsta ljudi, sudbina i određenja uvedu red i sustav“.[4]
Što će misliti o duhovnosti i redovnicima nakon sljedećih rečenica (od kojih ima i gorih, koje ne ću navoditi)?
„Prirode tvoje vrste, one s jakim i nježnim osjećajima, nadahnuti, sanjari gotovo su uvijek nadmoćniji od nas duhovnjaka. Vaše je podrijetlo majčinsko. Vi živite u obilju, vama je dana snaga ljubavi i umijeće doživljavanja. Mi duhovnjaci, iako se čini kako mi vas ostale često vodimo i vladamo vama, ne živimo u obilju, živimo u suši. Vama pripada bogatstvo života, vama pripada voćni sok, vama pripada vrt ljubavi, lijepa zemlja umjetnosti. Vaš je zavičaj zemlja, naš ideja. Vaša je pogibao utapanje u svijetu osjećaja, naša gušenje u zrakopraznom prostoru. Ti si umjetnik, ja sam mislilac. Ti spavaš na majčinim grudima, ja se budim u pustinji. Meni sja sunce, tebi sjaju mjesec i zvijezde, ti sanjaš o djevojkama, ja o mladićima“.[5]
I kako će shvatiti sljedeći Zlatoustov zaključak?
„Nisam više uopće zagrižen za težnju za vašim duhom – reče on, napola se smijući. Slično se odnosim prema duhu i prema učenosti kao prema svojem ocu: mislio sam kako ga jako volim i kako sam mu sličan, zakleo sam se na sve što je rekao. Ali jedva što mi se majka vratila, upoznao sam ponovno što je ljubav, i uz njezinu sliku, očeva je slika odjednom postala sitna i nevesela te gotovo odvratna. A sada sam sklon tome da sve duhovno promatram kao očinsko, kao nemajčinsko i prema majci neprijateljsko te da to ne cijenim baš mnogo! [6]
Da ne spominjemo sva „ljubavna“ iskustva u Zlatoustovu životu, od prvoga s udanom Cigankom Lisom, u kojem je spavao sa svakom koja mu je dala priliku, njegov neuredan život, ubojstva, lutanja, nemire, prepuštanje nagonskom, otpor prema svemu što je „očinsko“, tj. kršćansko, razumsko, duhovno. Očaran kipom Bogorodice, postao je umjetnik, ali ga to nije moglo zadržati u nekom normalnom životu. Zanemarit ćemo svu simboličnu dimenziju kojom Hesse promovira Jungova učenja, spajajući to s istočnjačkom religijom. Ali moramo upozoriti na jednu opaku, obrnutu simboliku imena Narcis (grčki mitološki lik, zaljubljen u sebe koji se utapa gledajući svoj odraz u vodi – ovdje je redovnik) i Zlatousti (sv. Ivan Zlatousti, 349.–407., gorljivi navjestitelj Evanđelja i jedan od najpoznatijih tumača Svetoga Pisma, crkveni naučitelj – ovdje je pronositelj panteističkog vjerovanja).
Zlatoustove riječi, koje izriče na kraju života u razgovoru s Narcisom bogohuljenje su i sablazan za kršćanina:
„Zar misliš mir s Bogom? Ne, njega nisam našao. Ne želim mir s njim. On je svijet učinio lošim, ne trebam ga hvaliti“.[7]
„Znaš li još? – upitao je jednoga od zadnjih dana. – Jednom sam zaboravio svoju majku, ali ti si je opet zazvao. I tada je jako boljelo kao kad bi mi zvijer proždirala utrobu. Tada smo još bili mladići, zgodni dečki smo bili. Ali već tada me je majka dozivala, morao sam ići za njom. Ona je posvuda. Ona je bila Ciganka Lise, ona je bila lijepa Bogorodica majstora Niklausa, ona je bila život, ljubav, naslada, ona je bila strah, glad, nagon. Sada je smrt, ona ima svoje prste u mojim grudima“.[8]
Zlatousti govori Narcisu prije smrti:
„Htio sam ti pričati o majci kako je sklopila svoje prste oko mog srca. To je već mnogo godina moj najdraži i najtajanstveniji san da napravim lik majke, ona mi je bila najsvetija od svih slika, uvijek sam je nosio u sebi, lik pun ljubavi i pun tajni. Nedavno bi mi bilo još posve nesnošljivo pomisliti da bih mogao umrijeti a da nisam napravio njezin kip, život bi mi se učinio beskorisnim. I sada vidi, kako sam se čudesno proveo s njom: umjesto da je moje obje ruke stvaraju i oblikuju, ona stvara i oblikuje mene. Ona drži svoje ruke oko mog srca i odvaja ga i prazni me, ona me zavela na umiranje, a sa mnom umire i moj san, lijepi kip, slika velike Eve majke. Još je vidim, a kad bih imao snage u rukama, mogao bih je oblikovati. Ali ona to ne želi, ona ne želi da njezinu tajnu učinim vidljivom. Ona radije želi da umrem. Rado umirem, ona mi to olakšava“.[9]
I na kraju slijedi njegovo sažaljenje nad Narcisom:
„Ali kako ćeš ti jednom umrijeti, Narcise, kada nemaš majke? Bez majke se ne može voljeti. Bez majke se ne može umrijeti“.[10]
Roman završava potom riječima: „Što je poslije još mumljao, nije se više moglo razabrati. Oba zadnja dana sjedio je Narcis uz njegovu postelju, danju i noću i gledao kako se gasi. Zlatoustove posljednje riječi pekle su u njegovu srcu poput žive vatre“.[11] Naravno, jer je prikazan kao asket koji čini nasilje nad svojom prirodom, a ne upoznaje istinski mistiku duhovnog života.
Zadnje Zlatoustove rečenice iz romana poklapaju se s rečenicama koje ocrtavaju dosljednu pogansku filozofiju Hesseovu, koju je izrekao u razgovoru s čileanskim književnikom i veleposlanikom Miguelom Serranom (1917.–2009.):
„Ponovo bih rekao da nije važno da se zna postoji li nešto izvan ovog života. Važno je učiniti ono pravo, a ako se u tome uspije, onda će i sve drugo biti u redu. Univerzum, ili priroda, za mene je ono što je Bog za druge. Pogrješno je misliti da je priroda neprijatelj čovjeku, nešto što on treba svladati. Prirodu, štoviše, trebamo smatrati majkom i mirno joj se predati. Ako tako postupimo osjetit ćemo kako se vraćamo univerzumu, kao što je slučaj s drugim stvarima, svim životinjama i biljkama. Mi smo samo sićušni dijelovi cjeline. Apsurdno je buniti se; moramo se prepustiti toj velikoj struji“.[12]
Nažalost, mladi ne će moći pročitati posljednju Hesseovu pjesmu u kojoj se osjeća nesreća, oholost i strah čovjeka koji se odrekao vjere u kršćanskoga Boga i „šušti poput slomljene grane“:
„ŠUŠTANJE SLOMLJENE GRANE
Slomljena, rascijepljena grana
visi iz godine u godinu,
suho šušteći svoju pjesmu na vjetru.
Bez lišća, bez kore,
jalova je i blijeda.
Umorna od duga života,
umorna od duga umiranja,
njezina pjesma je tvrda i jaka,
a zvuci oholi,
prekrivaju strah.
Još jedno ljeto.
Još jedna duga zima“.[13]
Namjesto zaključka
Kako je moguće da ovakva knjiga dospije na popis preporučene lektire za nastavu vjeronauka u predloženom kurikulu?
Kako je moguće da smo mi katolici postali toliko neosjetljivi na duhovnu dimenziju umjetnosti i da ne prepoznajemo snagu zavođenja Zloga kroz umjetnost koju je odlično opisao Thomas Mann u svom romanu Doktor Faustus? [14]
Jesu li naši pravovjerni promicatelji katoličke i apostolske vjere upoznati s ovim prijedlogom? Nevjerojatno je da smo se u stotinu zadnjih godina toliko promijenili i suobličili sa svijetom prihvaćajući sve što nam on nudi, umjesto da budemo svjetlo tomu svijetu i pokazujemo put iz tame.
Matija Grgat, prof. književnosti
Tekst je u skraćenom obliku bio objavljen u Crkvi na kamenu, br. 10/2016., na str. 32–33, pod naslovom Reforma školstva ili ideološka borba?
[1] Stručna radna skupina za Katolički vjeronauk (voditeljica Ružica Razum; članovi: Dalibor Adžić, Gordana Barudžija, Ljuba Duvnjak, Boris Jokić, Ante Pavlović, Ivica Pažin, s. Valentina Mandarić, Sabina Marunčić, Tihana Petković, Tomislav Reškovac, Ivica Živković), Prijedlog nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk, 2016., str. 76: „1. Razred srednje škole. Domena A: Čovjek pred pitanjem Boga i smisla života. […] Prijedlozi: „Učenik promišlja o iskustvu životnoga smisla/traženja (npr. iskustvo radosti, sreće, uspjeha, ispunjenoga života) te o iskustvu besmisla i ugroženosti života (bolest, nesreća, nepravda, trpljenje, smrt…). Prijedlozi tekstova: […] H. Hesse, Sidarta, Narcis i Zlatousti“ (word za javnu raspravu od 22.7.2016.; pdf od 9.3.2016., pdf od 20.6.2016., pdf od 28.2.2016., pdf od 29.2.2016.).
[2] Govanni Dominici, Lucula noctis, Paris, 1908., pogl. XIII., str. 129 sl., u: Jeronim Savonarola, O jednostavnosti kršćanskog života, Split: Verbum, 2003.
[3] Marko Marulić, Institucija, I., Split: Književni krug, 1986., str. 211.
[4] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 40.
[5] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 43.
[6] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 59.
[7] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 283.
[8] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 285.
[9] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 286.
[10] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 286.
[11] Hermann Hesse, Narcis i Zlatousti, Zagreb: Zagrebačka naklada, 1997., str. 286.
[12] Migel Serrano, Jung i Hese hermetički krug, Beograd: Plavi jahač, 2001., str. 40.
[13] Migel Serrano, Jung i Hese hermetički krug, Beograd: Plavi jahač, 2001., str. 58–59.
[14] Thomas Mann, Doktor Faustus : Das Leben des deutschen Tonsetzers Adrian Leverkühn erzählt von einem Freunde (1947.) // Doktor Faustus : život njemačkoga skladatelja Adriana Leverkuehna – po pričanju jednoga njegova prijatelja, preveo Milivoj Mezulić, Zagreb: Naprijed; Rijeka: Otokar Keršovani, 1976., 532 str.; Zagreb: Naklada Ljevak, 2000., 672 str.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
