Po uzoru na bòžićnicu i ùskrsnicu, skovao sam riječ za korizmenu pjesmu: kòrizmenica.[1] Prema postanku sve se te imenice naslanjaju na ustaljene pojmove za književnu vrstu prigodnica (búdnica, nàpitnica, pòhvālnica, sàžalnica, spȍmenica, zàhvālnica, žàlbenica) i čine cjelinu s drugim milopjevima koji su vlastiti pjesništvu Rajmunda Kuparea (blȁgoslōvnica, čȅkalica, hvȁlospjēv, krȁjoliknica, molbènica, prìsjetnica, prȉsnica, slȁvopjēv i žȗđenica).
Korizmenica je, dakle, imenica izvedena od pridjeva kòrizmen pomoću dometka -ica, pa tvorbeno označava pojam koji se odnosi na korizmu. Korizma, pak, od latinskoga quādrāgēsĭma, četrdesetodnevno je razdoblje priprave za Uskrs, vrijeme ogoljavanja krinki, pribiranja, obraćenja, molitve, dobrih djela, imanja srca za druge, trapljenja, samoprijegora, samozatajnosti i samorađanja.[2]
Rajmund Kupareo (1914.–1996.) hrvatski je pjesnik iznikao posred otoka Hvara, na tradiciji čašćenja Muke Kristove (procesija Za križen). Začinjavac[3] iz XX. stoljeća događaj prolazne svjetske slave na Cvjetnicu i Bogočovjekove muke i smrti na križu opjevao je u dvadeset korizmenih elegija i dvije pjesme u prozi.
U hrvatskoj književnoj teoriji i leksikografiji elegija se određuje kao starogrčka i rimska lirska pjesma u dvostisima u strogom obliku od jednoga heksametra i jednoga pentametra, bolna i nostalgična raspoloženja, tužaljka za izgubljenim, nedostižnim ili nepovratnim, a danas općenito znači pjesmu turobna, bolno-rezignirana i nostalgična sadržaja. No, Kupareove korizmenice nisu u tom smislu elegije ni oblikom ni porukom, nego su elegije na tragu koji su prihvatili Venancij Fortunat (530.–607.), sv. Beda Časni (672.–735.) i Alkuin iz Yorka (730.–804.) pri čemu se razvojem nove umjetničke ritmike elegija ne izdvaja metrikom nego zvukom i raspoloženjem. Među kršćanskim autorima elegije od srednjega vijeka naglasak je na čvrstim, visokim, ozbiljnim tonovima. Elegije su prikladan oblik za razmišljanje i poticanje, pozivaju na duhovno junaštvo, na pojedinčeve čine namjesto na skupno djelovanje. Druge su elegije prožete razmišljanjima o raspadu starih plemenitih vrjednota koje su imale poveznu ulogu među skupinama, kao što su vjerno prijateljstvo i iskrena ljubav.
Stihovi nadahnuti korizmenim motivima izražavaju duboku Kupareovu religioznost. U njima ima uspomena iz djetinjstva, mladenačkoga žara, prognaničke tjeskobe, intelektualne osamljenosti, teologove pronicavosti i drevne redovničke mudrosti. Kupareo na mnogim mjestima uspoređuje Isusovu Cvjetnicu, Maslinsku goru i Kalvariju sa svakidašnjicom hvarskih ribara, prigorskih seljaka i hrvatskih izbjeglica. Njegove korizmenice stapaju različito vrijeme i daleke prostore. Tako se u čitateljevoj duši ovjekovječuje Kristova patnja, muka i smrt s mjestom za proplamsjaje slavnoga ustanka iz groba. U njegovim se stihovima može šetati Maslinskom gorom na otoku Hvaru. Brati grane za Cvjetnicu sa slavonskoga hrasta. A sve u društvu anđela koji je tješio Krista u getsemansku uru. Koračati ulicama Jeruzalema u Vukovaru sve do Golgote na Ovčari. S bratom Rajmundom o tom pričati u Pragu nakon Drugoga svjetskoga rata. Osjetiti utjehu Veronikina rupca u Škabrnji plačućega hrvatskoga stoljeća. I prepoznati Cirenca u uzniku u tamnici jugoslavenskoga sužanjstva. Pa unatoč svemu ili baš zato u Zaljevu hrvatskih svetaca uz procvjetalu ružu dočekati blagovanje blagoslova iz groba proslavljenoga Krista.
U pjesmi Plač hrvatskoga Jeremije 1947. kaže da je duša njegovoga naroda razapeta već dvije godine i pita Gospodina do kada. odgovor je dao već prije (1942.): sve dok se na nama ne prepoznaju plodovi Kristovoga križa. Kupareo svojim stihovima pomaže prepoznati suobličenost hrvatske Domovine patnji Božjega Sina, jer su joj bolovi izmijenili lik u križolikost što se prepoznaje već na izvanjskoj pojavnosti (zemljovidu). Rajkovi korizmeni stihovi na sveopćoj antropološkoj razini protkani su bliskim i poznatim hrvatskim detaljima, pa su vrsno štivo za hod prema Maslinskom vrtu i Lubanjištu. A getsemaniji i golgote razasuti su zemljom i u svakom od njih Krist pati. U tom se hodu Učitelja koji je ostavio primjer može dotaknuti vjerom, po krvi, znoju, suzama i spoznaji da patnja, trpljenje i muka imaju smisla. Pročišćuju. Vode ozdravljenju, pobjedi, uskrsnuću.
Tanja Baran primjećuje: „Fr. Rajmundove korizmene elegije zapravo govore o ključnim sadržajima korizmenoga vremena s naglaskom na Pepelnici, Cvjetnici, svim danima Velikoga tjedna, a posebno na muci Velikoga petka. Pjesnik u njima pjeva iskrenu tužaljku, neposrednim i vrlo prisnim odnosom:
prema simbolima toga liturgijskoga vremena (Širite ruke, masline drage; O, dobri magarče, što Boga nosiš),
prema hrvatskom narodu (Duša je naroda mojega razapeta, Gospodine),
prema samom Isusu Kristu (Oprosti što Te vozih po župi u kolima svakakvim!; Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga; Ti si sam bio riječ).
U Kuparea nema odmaka od korizme, on nije samo pasivni promatrač, nego je u potpunosti uronjen u korizmenu bȋt. Pjesnikov je pristup Kristu toliko osoban da se nerijetko čini kao da on korača zajedno s Isusom i prolazi svu muku zajedno s Njim. Idealno za intimno sjedinjenje čitatelja sa Spasiteljem u Njegovu predanju za čovjeka.“
Kupareove Korizmene elegije čine pjesme „u kojima pretežu egzistencijalna pitanja o smislu Kristove i ljudske muke. Korizmena razmišljanja i proživljavanja prožeta su aktualnošću pjesnikova života i vremena. Osobito valja istaknuti pjesmu Plač hrvatskoga Jeremije, nastalu 1947., koja umjetnički sugestivno svjedoči duhovno stanje poratne Hrvatske. To je kulminacija pjesnikove boli zbog razapetosti duše hrvatskoga naroda, kojemu se nasilno potiru tradicionalne vrijednosti“ (Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9-10, str. 942-943). O gaženju slobode vjeroispovijesti, zabrani javnoga očitovanja vjere i uspostavi kulture prema modelu sovjetskoga boljševizma kaže: „Dokinuše pjesmu, a strance varaju / da smo sretni jer plešemo po divljem ritmu stepe.” Tako ovi stihovi, prema riječima Ane Diklić, „u raskoši motiva, bujnosti osjećaja, melidioznosti i bogatstvu jezika snagom duha odražavaju disciplinu boli, čežnje i razapetosti, ali joj nalaze protutežnju i osmišljenje u vjeri. To nije poezija razdirateljica i rušiteljica nego stvarateljica na tragu Riječi“ (isto, str. 944).
Brat Rajmund napisao je korizmenice u Dubrovniku 1935.–1937., u Resniku na istoku Zagreba 1941., na Željezničarskoj koloniji u Zagrebu 1942.; kao prognanik u Pragu 1947. te po povratku u Domovinu u Zagrebu 1971.–1978.[4]
Pjesmama skupljenim u Korizmene elegije godine 1994. u zbirci Svjetloznak ovdje su pridružene dvije pjesme u prozi objavljene 1942., s tim da su sve one ovdje presložene u tri podcjeline:
Međaši Muke (Pepelnica, Cvjetnica, Veliki ponedjeljak, Veliki utorak, Velika srijeda, Posljednja večera, Veliki četvrtak, Via crucis brevissima,[5] Sedam posljednjih riječi na križu, Veliki petak, Zadnji počinak, Velika subota),
Vapaji (Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu, Kriste!, Srce probodeno!, Plač hrvatskoga Jeremije),
Zapamćenja (Na Cvjetnicu, Blagdan šume, Klanjanje križu na Veliki petak, Sjećanja na Veliki petak, Oplakivanje mrtvoga Isusa i Sjećanja [I.]).
Rajmund Kupareo, Korizmene elegije
Međaši Muke
Pepelnica
Prah
prah
prah
krovove drage guši.
Strah
strah
strah
sve naše snove sruši.
1975.
Cvjetnica
Još i danas jašeš na živini
da lakše čuješ neusiljene usklike
djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko
u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca!
[1976.]
Veliki ponedjeljak
Ti si gospodar blagajne.
Juda se je prevario:
primio je odviše malo,
kao i mi kad mijenjamo
Tebe za osmijehe.
[1976.]
Veliki utorak
Naša se savjest nije uznemirila
kad si prolazio
svezan i popljuvan.
Pijetao je imao više uspjeha:
rasplakao je Petra.
[1976.]
Velika srijeda
Nitko ne želi da vidi Tvoj pad,
a još manje da Te prati.
Posljednji je Cirenac zakasnio
a Veronike su ostale kod kuće.
Vjekovima tako hodaš osamljen.
Ustrajno Te još samo prate
suci i krvnici.
[1976.]
Posljednja večera
Tvoja će večera
trajati dovijeka,
a svaka naša
može biti posljednja.
1971.
Veliki četvrtak
Za Tvojim se stolom izmjenjuju
gladni dobrote.
Jedno je mjesto ostalo prazno:
trgovca savjesti.
I zauvijek će praznim ostati.
[1976.]
Via crucis brevissima
Na križ nas nisu htjeli osuditi,
jer ga nosimo od rođenja,
al’ šutnju su nam mogli dosuditi
morskih dubina.
Od naših se uzdaha još i danas ljulja
plava površina.
Zagreb, 1978.
Sedam posljednjih riječi na križu
Ipak je samo jedna
bila presudna:
Ti si sam bio Riječ.
Inače bi bile uzaludne
i Tvoje
i naše riječi.
1971.
Veliki petak
Tvoj zadnji krik još i danas drma
stijenkama ljudskoga uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.
[1976.]
Zadnji počinak
Vjekovima te zatvaraju u grob,
a kad ga otvore,
on je uvijek prazan,
jer Ti se kriješ
u savjesti
tražitelja.
1971.
Velika subota
U praznini Tvojega groba
pronašli smo smisao opstanka.
Zato nad našom prošlošću
bdije Anđeo.
[1976.]
Vapaji
Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu
„Apparuit illi angelus de coelo confortans Eum.“ (Luc. XXII, 43)
„Ukaza mu se anđeo s neba i počne Ga hrabriti.“ (Lk 22, 43)
Ukaži se, jer nas tmine biju,
O Anđele dobri. Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam krila daj, jer vihor reže,
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.
Ukaži se i samo nam javi,
Što si rek’o Kristu, kada znoj ga osu
Onaj krvavi;
Na put ćemo poći, makar s križem pali
I ispiti kalež za nas, za sve, što su
Tvrdo zaspali.
[1935.]
Kriste!
Zatvorio si umorne oči, da ne gledaš naša zlodjela.
Buka buntovnika zapečatila je šutnjom Tvoja usta.
Oluja naših strasti raspršila je latice Tvoje krune.
Ti šutiš.
Govori, Gospodine, jer jao nama ako zaboravimo Tvoj glas!
Pogledaj, jer jao nama, ako nas više ne prepoznaš!
Nikada svijetu nisi bio tako blizu kao na križu.
Još i danas može svatko probiti kopljem Tvoje srce.
I batom udarati po Tvojim rukama i nogama.
Ali jednako može svatko obujmiti Tvoje oproštenje i sakriti se u rane Tvoje ljubavi.
Kako bi bio nesnošljiv križ našega života, da Ti nisi prije na križu visio!
Kriste!
Mi ne možemo zamisliti križ bez Tebe, bez trnove krune, oštrih čavala i probijenoga srca.
Ali ni Ti ne ćeš prepoznati nas bez istih oznaka.
Učini, Gospodine, da se sve jače poznaju na nama oznake i plodovi Tvoga križa!
[1942.]
Srce probodeno!
Nikad ne će zacijeliti Tvoja rana, dok bude ljudi na zemlji.
Jer uvijek će biti grješnika koji će crpsti iz Tebe vodu oproštenja.
Ti si rastvorena vrata. Što bi bilo od nas da ih zatvoriš? Nestalo bi svjetla što kroz njih svijetli; nestalo bi milosti što kroz njih silazi. Nastala bi tama i neutaživa glad.
Ljudi su u svojoj zlobi pogodili Tvoje želje. Ti bi od velike ljubavi bilo iskočilo iz zatvorenih grudi, da podigneš i poljubiš pogaženo čovjekovo srce. A čovjek je u najvećem grijehu, onda kad je koplje zarinuto u Tebe, naišao na izvor sreće i milosti.
Cijelo nebo nije moglo obujmiti Tvoju ljubav, a čovjeku si dopustio da kopljem dođe do njezina dna.
Dobro srce!
Osveti se nama, svojim ubojicama! Istim kopljem probodi naše srce da se iscijedi iz njega nečista krv! Možda ćeš u dubini našega srca naći svoje ime. Očisti nas i posveti!
Kriste! Kad više na križu nisi mogao govoriti ustima, progovorio si velikim Srcem. Možda si se pobojao da ljudi ne će vjerovati Tvojim riječima nego djelima.
I dao si im rudnik u kojemu je skriveno sve blago vječnosti. Bogatiji više ne možemo biti.
Nemoj dopustiti, Srce probodeno, da postanemo siromasi tražeći ljubav zatvorenih srdaca.
[1942.]
Plač hrvatskoga Jeremije
Duša je naroda mojega razapeta, Gospodine,
Krvnici smijehom njezin nadvikuju krik.
Umire zemlja moja već dvije godine,
Bolovi su njezin izmijenili lik.
A bila je priprosta k’o stado na proplancima,
Zadovoljno s malo trave i s vodom potoka,
Plesala je kola, bosa i u opancima
Na čistini šuma i obalama otoka.
Na raskršću svakom križu je svetom spomenik stvorila.
Na rukama je njegovim vješala cvijeće i sudbinu.
Pred Majkom je Božjom u kući uljanica gorila,
Da se sreća svrati, a bolovi minu.
Mladež je njena lijepa i nasmijana,
U zanosu srca ognjišta stvarala.
More je njezino igralo pod pritiskom Tvojega dlana,
Beskrajna se polja, s teretom žita, uz rijeke odmarala.
Domovi su naši danas razvalina,
Premda još mnogi imaju krovove:
Ubili su otca, kćer ili sina,
Zatrpali ih kletvom u neznane rovove.
Križevi Tvoji poruge na raskršćima podnose:
Slomiše im ruke pa im se sotonski smiju.
Lumini više ne gore, jer nam masline odnose
Još dok na stablima zriju.
Djecu našu robovima stvaraju,
Majke im nad srcima strepe.
Dokinuše pjesmu, a strance varaju
Da smo sretni jer plešemo po divljem ritmu stepe.
Duša je naroda moga razapeta već dvije godine.
Kako dugo, Gospodine?
Kako dugo, Gospodine?
Prag, Veliki Petak [4. IV.], 1947.
Zapamćenja
Na Cvjetnicu
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Mašite na pozdrav dlanom od srebra!
Tisuće ptica iz vaših pjeva kvrga,
Tisuće kljunova zelene grančice kida,
Jer prolazi veliki Kralj
Na magarčetu.
Onaj isti, onaj isti što je jahao na živini
Kao dijete u krilu Djevice,
Taj isti, taj isti narastao je kao gora,
Silan Kralj.
Al’ dobra živina još snage ima
Da ga nosi.
O, dobri magarče, što Boga nosiš,
Zvijezde bi drhtale pod njegovim nogama;
O, dobra živino, tisuće bi htjele
Podijeliti s tobom taj sveti teret;
O, dobri magarče, ti mudrost znadeš pravu,
Jer nisi zbacio Gospodnji jaram!
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
Jer nas je strah pružiti ih pred Bogom!
Zvoni zvoncem što ti visi o vratu, dobri magarče,
Da bar glavu prignemo kad Gospodin prođe!
[1935.]
Blagdan šume
Djeci su jutros nabrane grane
Čudnu tajnu odale:
Da su po njima u davne dane
Tvoje noge hodale.
Još uvijek priča šuma ta crna
Da si u njoj molio,
I da plaha srna pozna mjesto
Gdje si znoj krvavi prolio.
I priča da su njeni se dlani
U jaslice svinuli.
Na svakoj da se poznaje grani
Dokle su Tebi čavle rinuli.
Djeca već znaju da šuma stara
Zbog muke Tvoje stoji sabrana.
Cvjetnica blagdan njenog je dara:
Mladica kad je za Te nabrana.
[1941.]
Klanjanje križu na Veliki petak
Zastrti oltari. Samo križ otkriven
Leži na podu, na plahti, k’o da sanja.
(On baš uvijek tako leži, a svijet mora
Ili da ga gazi il’ da mu se klanja!)
Na njemu je mnogo tajna ispisano
Krvlju iz ruku, iz nogu i iz boka.
Um ih riješit’ ne zna – tek poljubac, poklon
I suza što padne iz skrušena oka.
To sve naši znaju pobožni seljaci,
Dok prstima Božjih diraju se rana,
I križaju sebe k’o da žele na se
Prenijeti svu milost onih svetih grana.
A duboki uzdah ispaćenih grudi
Najbolji je tumač smisla što križ krije:
Gdje bismo se skrili bez rupa čavala,
Što bi bio život da Krist umro nije?
Zdravo, jaki križu! Na granama svojim
Držiš čitav svijet i svinuo se nijesi,
I vrela su tvoja uvijek sasvim svježa,
Ispiti ih žedni nisu mogli grijesi!
[1937.]
Sjećanja na Veliki petak
Sjećaš se, Razapeti,
kad smo Te u ophodu nosili oko sela? –
Tvoje blijedo tijelo
ispod crnog vela,
bilo je bljeđe od svijeća
i žutih „tunika“ nosača.
One noći svi smo željeli postati sveti,
jer tko se rastužio ne bi
slušajući tužaljku pjevača:
„Puče moj, što učinih tebi?“
Na prozorima kuća
usred treperećih lumina
stajala je slika Tvoje Majke, u crninu obučene.
Lađe se rasvijetljene
obali primakle,
da bi iz bliza mogle pratiti „sprovod“ Božjega Sina,
a ribari da bi mogli pitati oprost
za psosti ružne,
koje su im se kadikad izmakle
protiv Njega i Njegove Majke tužne.
Danas više nema tko da pjeva,
a nerijetko ni tko da Te u ophodu nosi.
Prozori naših kuća zatvoreni
kao avet zure u mjesečevoj sjeni:
varošane smrt sve pomalo kosi.
Nema više ribara koji su znali griješiti,
ali i skrušeno na pramcima lađa klečati,
pa makar ih šibala kiša ili bura.
Sve je već završeno. Sve ovija tama.
Čekamo samo da se ispune nad selom
i nad nama
riječi Tvojih „kantadura“:
„Kad bi pokopan Gospodin,
grob se zapečati…“
Zagreb, 1972.
Oplakivanje mrtvoga Isusa
Hladno Ti je čelo poput mora,
Nepomično stoje Tvoja draga usta
I beskrvne usne,
A Ti si siš’o s neba da poljubiš stvora,
Da srca ne budu pusta
I duša da mirnije usne.
Grudi su Ti tvrde poput silne gore.
Svatko od nas može rukama da dirne
Srce probodeno,
A Ti si htio da srca u vječnosti gore,
I oči da gledaju mirne
Nebo rastvoreno.
Krvava je Tvoja kosa,
Ukočene ruke
I umorne noge,
A Ti si bio čist k’o blistava rosa
I bez muke
Ozdravljao si mnoge.
Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga
I ranu što se do Tvoga srca pruža
I koljena oba,
Jer vjerujem da će od poljupca toga
Na usnama Tvojim procvjetati ruža,
Kad proslavljen ustaneš iz groba.
[1942.]
Sjećanja [I.]
Kukuruz je suh.
Klipovi zreli prignuše glave,
Klipovi zlatni od kojih prave
Seljakinje kruh.
Dahću konji. Klipovi se ruše.
Beračice baš ih meću u lijes.
Ulazi sjeta u polja i duše,
A u vjetar bijes.
Sjećaš li se? S trnjem si u kosi
Prignuo glavu, ispustio duh,
A iz peći srca izvuko si
Siromaha kruh.
Kad prignem glavu, k meni pristupi,
Na kola me digni s grijesima svim!
Oprosti što Te vozih po župi
U kolima svakakvim!
[1941.]
——————————————————-
[1] Zeuge der urtümlichen Schönheit (29. I. 2015.).
[2] Od IV. stoljeća korizma je dio bogoslužne godine kao spomen biblijskoga boravka u pustinji (Izabrani narod 40 godina, Isus 40 dana). Zato je pustinjsko stanje polazište razmišljanja u korizmi. U pustinji su oslobođenici iz egipatskoga ropstva proživljavali ono što će ih poslije oblikovati u vjeri: kušnje, to jest vlastita unutarnja iskušenja: jesu li učinili pravo kad su Bogu povjerovali; unutarnje sumnje; sklapanje Saveza s Bogom; primanje Deset riječi (zapovijedi); ondje su, prolazeći brojne poteškoće i zaprjeke, postali narodnosnom zajednicom – narod svjestan sebe, svoje zadaće, zvanja; iz spoznaje tko su zakoračili su kroz beznađe ropstva u slobodu, svoju novu domovinu. Pustinja je zemljopisni i duhovni prostor, ono kroz što se prolazi ili gdje se boravi sȃm; stanje gdje te ništa izvana ne podupire, pješčani beskraj, vrijeme smrzavice, golotinje, gladi, nesnošljive čežnje. To nije vrijeme usamljenosti, nego sudbinske samoće, ljudske osamljenosti, dok iznutra ne nastane nešto drukčije i novo. Nisu nam ljubav, prijateljstvo, privrženost, unaprijed dani, bez nas. To je nešto što vlastitim ulaganjem, promišljanjem, su-osjećanjem, iz sebe, iznutra stvaraš. Prolaziš time svoju pustinju. Istodobno, dobivaš mogućnost koračanja pješčanim dinama drugoga ljudskoga bića.
Četrdesetnica je od prakršćanskih vremena povlašteno vrijeme proživljavanja Božjih otajstava. Toliko su danā postili Mojsije (Izlazak 34, 28), Ilija (Prva Kraljevima 19, 8) i Isus (Matej 4, 2; Marko 1, 13; Luka 4, 1); toliko dana nije prestajala padati kiša u Općem potopu (Postanak 7, 12), toliko je dana Ninivi bilo dano da se obrati (Jona 3, 4). Od srednjega vijeka to je razdoblje pokore i posta, osobnoga pročišćenja i zauzimanja za bližnje, razmatranja Isusove Muke i obavljanja pobožnosti križnoga puta. Korizma je vrijeme promišljanja o čovjekovoj prolaznosti, vlastitim idealima i ciljevima, o vjerničkoj utkanosti u Krista, sličnosti i istovjetnosti kršćaninova puta i Kristova puta.
Tih četrdeset dana počinje srijedom Pepelnicom i traje do Uskrsa. Nedjelje se ne računaju pa se tako zbroji četiri dana u prvom tjednu od Pepelnice i šest tjedana po šest radnih dana. U tradicionalnoj hrvatskoj prehrani u tom se razdoblju izostavljaju mesna jela, jaja i mast.
[3] Začìnjavac je onaj koji započinje krasnosloviti ili pjevati pjesmu (da bi zbor odgovarao), a u književnosti hrvatski lirski pjesnik, pisac pjesama na hrvatskom jeziku, posebice u povijesti književnosti imenom nepoznati sastavljač hrvatskih pjesama u dvanaestercu s dvostrukim srokom.
[4] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[5] Latinski: vrlo kratak križni put.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
