Nehrvatski i neustavni naziv mrežne stranice kurikulum.hr

Budućnost hrvatske djece, hrvatskoga školstva i hrvatske obrazovanosti kuje se na stranici koja nosi nehrvatski naziv: kurikulum.hr! Na tom portalu nigdje ne piše tko uređuje njegove stranice, ni po čijem nalogu ili ovlasti, za čiji račun i u čije ime, ali zadržat ću se ovdje na samom spornom pojmu.

O tom pripada li riječ kurikulum standardnomu hrvatskom jeziku napisana je i objavljena znanstvena studija, do danas nedovedena u pitanje u jezikoslovnoj struci: Dubravka Smajić – Irena Vodopija, Curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik, Jezik (Zagreb), 55 (2008.), br. 5, str. 181-189. U jezikoslovlju je problem tako znanstveno obrađen još 2008. godine te je zaključeno: „Nepravilno prilagođene tuđice kurikulum – uopće ne bi trebalo biti u hrvatskom jeziku“ (str. 188).

Problemom se pozabavilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika dostavivši u ožujku 2009. svoje mišljenje Ministarstvu koje ga do danas ignorira – Radoslav Katičić, Vijeće za normu o nazivima kurikulum, kurikul i uputnik, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 54–55. Napravljena je usporedna studija kako je pojam drugdje preveden – Vladimir Paar, Prijevod engleskoga naziva curriculum na europske jezike, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 55–57. Sve uzalud.

Problem je ostao u dijelu pedagoške struke koja smatra da je mjerodavna i ovlaštena sama, bez sudjelovanja jezikoslovne struke, određivati svoje nazivlje. Ako i dok to čini nenamjerno, riječ je o neznanju ili nestručnosti, ali s obzirom na broj upozorenja čini se da to čini namjerno, a u tom je slučaju riječ o politikanstvu.

Dakako pojam živi i među političarima, bolje rečeno oportunistima, koji zbog vlastite lijenosti i nespremnosti za promjene i cjeloživotno učenje ističu da su se mnogi već priviknuli na tu nehrvatsku riječ, a onda se provlači i kroz medije. Međutim, sva medijska i jednostrano stručna buka ne može sakriti činjenicu da oblik kurikulum jednostavno ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku.

Engleska riječ curriculum potječe iz latinskoga jezika i općenito znači „hod“, ali „kroz pouku ili naobrazbu“, a ne „kroz život“. U tom „hodu kroz pouku“ nailazi se na plan i na program pouke. Sam pojam obuhvaća i plan i program pouke, i učenje, studiranje, i naobrazbu i sve ono što ona sa sobom nosi. Zato se pojam službeno nije prevelo kao naukovna osnova, nastavni uputnik ili obrazovnik.

Ali, riječ se mora preuzeti, da bude posuđenica, a ne tuđica. Riječi sendvič, mafin, bejzbol… preuzimamo iz engleskoga fonetski, kako se izgovaraju. Svaki rječnik engleskoga jezika ima da se engleska riječ curriculum izgovara na britanskom engleskom kə’rikjuləm, odnosno na američkom engleskom kjə’rikjuləm. Dakle, da je iz engleskoga, bilo bi kjurikjulum, a budući da je bez j, kurikulum, onda je definitivno iz latinskoga.

Ako ta riječ potječe od latinskoga curriculum, onda nedostaje samo politička volja da se počne govoriti i pisati – hrvatski. Naime, ustaljeno je pravilo da se imenice srednjega roda koje u latinskom jeziku završavaju na -um preuzimaju u hrvatski jezik tako da se taj dometak odbaci, pa amphĭthĕātrum postaje amfiteatar, ĕlĕmentum – element, incestum – incest, mĕtallum – metal, pactum – pakt, scandălum – skandal, stătūtum – statut, symbolum – simbol, testāmentum – testament, a currĭcŭlum – kurikul.

Kurikulum je isto kao i akronimum, aktinijum, akvarijum, alonimum, aluminijum, anakronimum, anonimum, antroponimum, atrijum, egzonimum, eponimum, fitonimum, glotonimum, hagionimum, helijum, hidronimum, hiperonimum, homonimum, instrumentum, kalcijum, kalijum, kriptonimum, kriterijum, litijum, magnezijum, manuskriptum, meronimum, milenijum, natrijum, patrimonijum, patronimum, petroleum, pigmentum, plutonijum, pseudonimum, radijum, rubidijum, segmentum, sinonimum, solsticijum, stadijum, taksonimum, titanijum, toponimum, troponimum, vestibulum i zoonimum – netočna, nestandarna riječ, nepravilan oblik u hrvatskom jeziku, nešto što u hrvatskom standardu ne postoji.

Tko tvrdi suprotno, može biti znanstvenik u svojem polju, imati i više doktorata, ali – ne zna hrvatski. O tom se godinama izbjegava dijalog.[1]

Ministarstvo znanosti i obrazovanja na sve to su izrijekom i izravno upozorili hrvatski jezikoslovci:

* Dubravka Smajić i Irena Vodopija (12. VII. 2013.).
* Nataša Bašić-Kosić (10. VII. 2013.)
* Goranka Blagus Bartolec, Milica Mihaljević i Željko Jozić (12. VII. 2013.): „u hrvatskom standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a ne naziv kurikulum“.

Godine 2012. i sam je MZOŠ objavio knjigu Hrvatska nastava u inozemstvu: Priručnik za učiteljice i učitelje, prir. Ante Bežen i Milan Bošnjak. U članku Milana Bošnjaka i Sanje Sueto Sustav hrvatske nastave u inozemstvu u nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja doslovce piše: „Riječ je o modernom kurikulu, u kojem je naglasak stavljen na odgojno-obrazovna postignuća i očekivane odgojno-obrazovne ishode i gdje je umjesto disciplinarnoga primijenjen integrativni pristup u povezivanju nastavnih sadržaja. Kurikul je vrlo otvoren i učiteljima nudi velike mogućnosti za pripremanje nastavnoga sata“ (str. 14). Na str. 39 iste knjige u članku Uvod u kurikul hrvatske nastave u inozemstvu Gea Cetinić piše: „Naziv kurikulum potječe od latinske riječi curriculum (život, tečaj, krug, proces), u razdoblju srednjovjekovlja označuje tijek odgajanja mladića u samostanima, a u hrvatskoj jezičnoj tradiciji naziv je i za tijek života (curriculum vitae). U standardnom hrvatskom jeziku, posebice u metodičkoj literaturi, danas je u uporabi naziv kurikul, stoga će se on rabiti i u ovome radu.“

Ministarstvo znanosti i obrazovanja posredno je ili u brzini sve to načelno prihvatilo time što je ministar Željko Jovanović 31. srpnja 2013. dao Preporuku za uporabu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. U njemu stoji: „Savjet 23. … Latinske posuđenice srednjega roda koje završavaju na -um preuzimaju se tako da se -um odbaci, npr. latinske imenice metallum, statutum, curriculum preuzimaju se kao imenice muškoga roda metal, statut, kurikul.“ (str. 142). „Savjet 25. U novije vrijeme u Hrvatskoj se uz nastavni plan i program uvodi i složeniji dokument kojim se planira nastava na nacionalnoj razini i nižim razinama. Taj se dokument naziva curriculum, kurikulum i kurikul. Riječ curriculum neprilagođena je latinska riječ u hrvatski preuzeta iz engleskoga jezika. Kurikulum je djelomično prilagođena tuđica jer, uz to što je glasovno prilagođena, zadržava latinski završetak -um koji se u standardnom hrvatskom jeziku u takvim tuđicama izostavlja, npr. simpozij, kriterij, prezidij. Dakle, u hrvatskom standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a domaći su nazivi naukovna osnova i (nastavni) uputnik.“ (str. 142). No, ni nakon davanja preporuke, samo Ministarstvo ni njegova tijela nisu se počela držati vlastite Preporuke.

Riječ „kurikulum“ u hrvatskom javnom prostoru stoga je suprotna članku 12. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske (NN 56/90: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo“), a time i članku 5. Ustava („U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske“).

Hrvatski propisnici i njihovi nacrti trebaju biti na hrvatskom jeziku. To nisu i ne mogu biti ako se odbacuju jezikoslovna pravila i opravdani zahtjevi jezikoslovaca.

Obnova hrvatskoga obrazovnoga sustava ne počiva na čvrstim nacionalnim temeljima ako joj ključna riječ ne pripada standardu službenoga jezika i ako mrežna stranica s koje počinje nosi nehrvatski naziv.

[1] http://portal.connect.znanost.org/2013/06/ministar-jovanovic-po-treci-put-donio-kurikul-zdravstvenoga-odgoja/#comment-67769 (8. VII. 2013.)

* Petar Marija Radelj, Dubrovčanin stalno nastanjen u Zagrebu, teolog i arhivist, urednik, leksikograf, prevoditelj, dobrovoljac i aktivist građanskoga društva, nije član ni jedne stranke ni udruge. Ustrajno se zalaže za naravni zakon, ljudska prava, demokraciju, izgradnju vladavine prava i uspostavu odgovornosti u javnom prostoru.