Najznačajnije obraćenje u povijesti Crkve je obraćenje svetoga Pavla apostola. On je od progonitelja Kristovih sljedbenika postao najvatreniji propovjednik Evanđelja širom svijeta.
Rodio se u Tarzu u Ciliciji (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu), prema više izvornika 5. godine po Kristu. Zvao se Savao, ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Roditelji mu potječu iz Palestine, a u Tarz su stigli zbog trgovine. Obitelj mu je imala prava rimskih građana. Helenističko obrazovanje i rabinsko zvanje stekao je u Jeruzalemu, a prema tradiciji izučio je i zanat. Kao pripadnik farizejske sljedbe progonio je prve kršćane. Nakon obraćenja, oko 34. godine, pridružio se apostolima, piše laudato.hr.
Obraćenje
Događaj pred Damaskom na neki se način provlači kroz cijelu povijest jer svaki čovjek proživljava svoj Damask, obraćenje i put do Boga. Nekadašnjeg Savla, pismoznanca, revnitelja židovskoga zakona, Krist je pred Damaskom oborio ne samo s konja, nego i s njegovih svjetonazora i stremljenja.
U Pavlom životu to je bio poseban i osobit trenutak, presudan za njegovu budućnost. Presudan je i za povijest kršćanstva, u kojoj je on po milosti Isusa Krista svakako jedan od najzaslužnijih pojedinaca.
Postao je prvo pero, prvo grlo i prvi glas Krista u njegovoj Crkvi. Isusovo ime pronio je cijelim svijetom i cijeli svijet ispunio Evanđeljem.
Mučenički je podnio smrt 64. godine u Rimu, gdje su mu odrubili glavu. To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin. Tako je bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem). Tijelo mu je počivalo u katakombama, ali je kasnije preneseno u velebnu rimsku Baziliku Sveti Pavao izvan Zidina. To je omiljeno i nezaobilazno hodočasničko mjesto svih vjernika svijeta.
U središtu poruke propovijedanja Pavla, Kristov je lik iz perspektive onoga što je učinio s namjerom da dâ spasenje ljudima, a ključ za razumijevanje Pavlove teologije je pojam obraćenja kao korak od neznanja prema vjeri, od grijeha prema milosti.
Hvalospjev ljubavi
Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito bogata Poslanica Rimljanima.
Hvalospjev ljubavi koji je napisao apostol Pavao u I. poslanici Korinćanima (13,1):
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3 I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
4 Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5 nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6 ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7 sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
9 Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
10 A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
11 Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
13 A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
