U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5), u ponedjeljak 16. siječnja otvorena je izložba portretnih karikatura Davora Trgovčevića, predsjednika Hrvatskog društva karikaturista. Organizirana je povodom 30 godina od prve autorove objavljene portretne karikature i bit će postavljena do 5. veljače. Izložbu su zajednički otvorili voditeljica knjižnice dr. sc. Jasna Kovačević, poznati hrvatski karikaturist Srećko Puntarić i sam autor. Izloženo je preko pedeset karikatura što svjetskih, a što domaćih političara, sportaša, estradnjaka i drugih, široj javnosti poznatih osoba. Tim smo povodom porazgovarali s autorom.
Možete li se ukratko predstaviti, kako ste se razvijali kao likovni umjetnik?
Crtati sam doslovno počeo prije nego hodati. Kao i sva djeca moje generacije, počeo sam s kaubojima, Indijancima i konjima. Prva ljubav bio je strip i odrastao sam na strip-klasicima koji su tada bili lako dostupni. Za uključivanje u legendarni Novi kvadrat bio sam dvije-tri godine premlad. Tijekom srednje škole razmišljao sam o likovnoj akademiji, ali sam ipak na kraju ziheraški odabrao studij strojarstva kao egzistencijalno puno sigurniju opciju. Urođeno mi je da ne žalim previše nad odlukama koje sam u životu donosio, pa tako odavno ne razmišljam da li je odluka o odustajanju od formalnog likovnog obrazovanja bila ispravna ili ne. Osim toga, nisam se razvijao, nego se još uvijek razvijam. Naime, jedna od prednosti bavljenja karikaturom jest u osjećaju zadovoljstva koji imate temeljem činjenice da i nakon trideset godina rada još uvijek napredujete, za razliku od recimo vrhunskog sporta u kojem relativno mladi dođete na vrhunac svojih mogućnosti i rezultata, nakon čega slijedi neminovni pad.
Kako ste i kada, kojim povodom i zašto odabrali baš karikaturu kao svoj umjetnički izraz?
Često u šali znam reći da smo mi bivši zaljubljenici u strip bili prelijeni za mukotrpan, “rudarski” rad karakterističan za strip-crtače, pa smo se opredijelili za brže forme, među kojima je i karikatura. Kako sam najčešće crtao ljude a ne pejsaže, mrtvu prirodu ili nešto slično, bilo je logično da se nakon realističnih portreta okušam i u portretnoj karikaturi. Prvu sam objavio prije trideset godina, a kada mlad čovjek vidi svoje radove objavljene u novinama, dobije volju ozbiljnije se time baviti. Na nagovor Ivice Percla – poznatog hrvatskog šansonijera, za kojeg je manje poznato da je bio i karikaturist – učlanio sam se 1990. godine u Hrvatsko društvo karikaturista i od tada su karikature moj prvi izbor. Najčešće crtam portretne karikature, iako je svih desetak priznanja koja sam dobio na domaćim i međunarodnim festivalima karikature, na kojima povremeno sudjelujem, vezano uz klasičnu geg-karikaturu. Dnevno-političku karikaturu bih volio raditi, ali ona je na žalost gotovo nestala iz hrvatskih tiskovina.
Kakvo je Vaše mišljenje o važnosti karikature u suvremenom društvu?
Karikatura je multidisciplinarna, tako da karikaturist osim posjedovanja crtačkog umijeća, mora biti prije svega duhovit, a oni koji se bave dnevno-političkom karikaturom moraju itekako dobro pratiti i poznavati svijet koji ih okružuje. Takvi karikaturisti, kao što su Srećko Puntarić ili Nik Titanik, su između ostaloga i novinari-kolumnisti, te zapravo najčitaniji komentatori u svojim novinama. Kao takvi, naravno da svojim stavovima i komentarima utječu na javno mnijenje i ukazuju na neke društvene pojave i probleme i njihove posljedice, ali na drugačiji način. Šteta je što hrvatski mediji (mislim prije svega na tiskane medije, ali i na portale, uz časne iznimke) ne prepoznaju potencijal karikature kao nečega što povećava čitanost, nego ih vide samo kao trošak, radi ionako skromnih honorara.
Kako određujete koje ćete karakteristike osoba koja portretirate posebno naglasiti, i koliko pazite da to ne prijeđe u izrugivanje? Je li lako definirati tu granicu?
Kažu da svatko ima dvojnika u svijetu, ali ljudska lica su toliko različita i unikatna da su neiscrpan izvor inspiracije za portretne karikaturiste, tako da nema pravila i šablone u pristupu svakom pojedinom liku. Najveći broj portretnih karikatura koje sam napravio su zapravo naručeni pokloni portretiranim osobama, nacrtani na temelju njihovih fotografija, tako da sam se naviknuo da ne smijem biti previše “zločest” u karikiranju. Poanta je da se portretirana osoba razveseli i objesi tu karikaturu na zid u dnevnom boravku kao drag poklon, a ne da se uvrijedi. S druge strane, kada za novine crtate nekog političara s čijim se postupcima duboko ne slažete, možete si priuštiti više slobode i oštrine, ali ni tada se ne trebaju prelaziti granice dobrog ukusa. Ne znam da li je i on nekoga citirao ili je to sam smislio, ali citirat ću Nika Titanika koji je više puta rekao da svojim perom želi “ubosti, ali ne i probosti”. Naglašavam još jednom da se radi o citatu, da ne bih kao ministar Barišić bio optužen za plagiranje tuđih misli. Svatko od nas sam povlači crtu koju ne prelazi, rijetki su karikaturisti koji prelaze sve granice, kao što to čine, recimo, u Charlie Hebdou.
Koju reakciju ili događaj vezane uz svoje karikature posebno pamtite?
Proteklih godina Hrvatsko društvo karikaturista organizira predstavljanja hrvatske karikature i gostovanja u inozemstvu, pa rado pamtim ta ugodna, ali u profesionalnom smislu i vrlo korisna druženja s kolegama karikaturistima, u Norveškoj, Francuskoj, Turskoj, Austriji, Sloveniji, Belgiji i Bosni i Hercegovini. U posljednje vrijeme sam počeo više raditi brzopotezne portretne karikature “uživo”, na raznim eventima ili promocijama, a to je posebno iskustvo, budući da, kada okrenete papir, gledate reakcije ljudi koje ste nacrtali za 5-6 minuta.
