“Rođendanom Europske unije možemo smatrati 25. ožujka 1957. kada su potpisani Rimski ugovori kojima su Francuska, SR Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg potpisali sporazum o europskoj ekonomskoj politici. Ti su ugovori potpisani u Rimu u Palazzo degli Conservatori.
U toj istoj palači u petak 29. listopada 2004. potpisan je Europski ustav, i to ni manje ni više nego ispod velikoga kipa pape Inocenta X. (1644.-1655.). Ovime se željela odaslati poruka da svaki potpisnik toga dokumenta dobiva Papin blagoslov. Međutim, da potpisnici toga dokumenta nisu dobili ni blagoslov pape Inocenta X., a niti pape Ivana Pavla II. (1978.-2005.), koji je u vrijeme potpisivanja toga dokumenta sjedio na Petrovoj Stolici, jasno pokazuju izjave svetoga Ivana Pavla II. koji je u općoj audijenciji još u veljači 2003. na Trgu svetoga Petra jasno poručio: “Budući europski ustav trebao bi spomenuti kršćanske korijene ovoga kontinenta. To ne bi ni u kojem smislu umanjilo sekularnu prirodu Europske unije. Naprotiv, to bi pomoglo da se kontinent štiti od dvostruke opasnosti ideološkoga sekularizma s jedne, te sektaškoga integralizma s druge strane”.
Papa je u lipnju 2004., kada je već bilo jasno da se u Europskome ustavu ne će spominjati kršćanski korijeni, ponovio svoju zabrinutost: “Nedopustivo je da se režu korijeni na kojima smo nikli”. Uoči potpisivanja Europskoga ustava Papa je primio dotadašnjega predsjednika Europske komisije Romana Prodija, kojemu je rekao: “Sveta je Stolica uvijek podržavala formiranje Europske unije, čak i prije nego je ona stvorila svoje pravne temelje, te je stalno pratila sve faze njezine dogradnje. Ali ona osjeća da ima dužnost otvoreno iznijeti opravdana očekivanja velikoga broja kršćanskih stanovnika Europe. Zato Sveta Stolica sve podsjeća da je kršćanstvo, u svojim raznim oblicima, pripomoglo oblikovanju zajedničke svijesti europskih naroda i dalo golem doprinos formiranju njihove civilizacije. Bez obzira na to priznaje li se to u službenim dokumentima ili ne, to je neupitna povijesna činjenica koja se ne će moći zanijekati”.
U tome važnom trenutku za budućnost Europe, jer je taj ustav zapravo programska deklaracija o budućnosti Staroga kontinenta, neke članice, poput Poljske, pokušale su odvratiti krojače novoga europskoga poretka od samoubilačkih poteza, ali to nije prošlo, jer su nasuprot njima stajale “stare članice” Europske unije, predvođene Francuskom, koje su se žestoko suprotstavile bilo kakvu spomenu kršćanskih korijena, opravdavajući to državnim sekularizmom, ali i time što u Europi žive sve brojniji pripadnici drugih vjera.
Gledano iz današnje perspektive, jasno nam je da je tih važnih dana stvaran dugoročni plan dekristijanizacije europskoga kontinenta. Europski ustav jest legislativni temelj toga procesa, a danas proživljavamo stvarni početak kraja nekada kršćanskoga kontinenta. Izazvani ratovi, nazivani čak “proljećem”, pokrenuli su milijune ljudi s prostora sjeverne Afrike i dijelova Azije, a usmjereni su prema Europi.
Jasno nam je da europski političari koji širom otvaraju vrata milijunima onih koji se kane stalno nastaniti na Starome kontinentu nisu naivni, glupi, neupućeni ili neznalice, pa se onda pitamo tko i što stoji iza tih poziva da se dekristijanizira Europa? Spominju se masoni, liberali svih opcija ili neka opskurna utjecajna društva i pojedinci. Međutim, začuđuje i to što se iz crkvenih krugova mogu čuti riječi: “Otvaranje vrata migrantima najbolji je način sprječavanja terorizma”. S druge strane, diljem zapadne Europe ljudi osjećaju nemalu nesigurnost i pitaju se tko to u njihovo ime zove migrante u njihove zemlje? I onda se neki čude kako u Europi raste nezadovoljstvo koje može otići u neželjenu pravcu.
Ako Europa želi preživjeti ovu strašnu kušnju na koju su je stavili neki neodgovorni političari, mora žurno, već danas, zaustaviti migrantski val koji ju je zapljusnuo, te joj prijeti povlačenjem u duboke vode oceana. Zato konstatiramo, najbolji način sprječavanja terorizma jest da se silni milijuni eura koji se troše na migrante ulože kao pomoć tim ljudima u zemljama njihova podrijetla, rođenja i prirodnoga okruženja, kako bi se i tamo stvorili uvjeti za normalan život. Sve drugo je teški promašaj koji ništa dobroga ne će donijeti ni europskim starosjediocima, a ni onima koji upadaju u sasvim novu sredinu koja im ni na koji način nije prirodna. Ponavljam, ovo se mora učiniti već danas, jer sutra će biti kasno.”
Ovaj tekst je prvotno objavljen na portalu Crkva na kamenu.
*Prof. dr. Božo Goluža, profesor je povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i glavni urednik lista i portala kao i ostalih izdanja Crkve na kamenu.
