Prof. Nevenka Nekić: O odnosima učitelja i učenika

Čemu pisati danas o vrijednostima učiteljskoga poziva? Pišemo uglavnom od boli i svijesti da smo izgubili neke vrline i vrijednosti.

Postojala je u grčkoj mitologiji trava zvana PANAKEIA-trava vječnoga života. Liječila je sve bolesti duše i tijela, stvarala savršena čovjeka. Takvu travčicu trebao bi posjedovati svaki učitelj čim se uputio stazom PAIDAGOGOSA, kako su mudri Heleni zvali naše davne prethodnike. Bili su oni često i robovi i učitelji pa i pratioci svojih bogatih učenika.

Već od tih antičkih vremena jednoga Ezopa, koji bijaše doista rob u lidijskom Sardu i vrlo mudar pripovjedač basni, cinična je Moira – gospodarica sudbine – odredila ovakvu kob: Ezop mora biti patnik, ali ime mu se čuva u vječnosti, a njegov gospodar gubi se u tami povijesti i ostaje takoreći bezimen. Tako danas malo znamo o tome gospodaru koji je zapovjedio da se Ezopa strmoglavi s visoke litice u more. Ezop je padao, ali ne u smrt, nego u besmrtnost.

Odonda kao u nasljedstvo dobismo: pedagozi objavljuju snagom riječi i snagom duha. Uče da je riječ nepobjedivo oružje i kao Davidova praćka obara silnike, ruši jake, bez nje bi svijet pripadao naoružanim divljacima.
Prošle su tisuće godina i ostalo je do dana današnjega: paidagogosi su čuvari svete vatre ISTINE. Oni moraju znati dvije istine: onu znanstvenu i onu drugu VJEČNU ISTINU. Jer u znanosti se posljednja istina-zabluda smatra jedinom. U nju se mora vjerovati dok se ne pojavi nova, istinitija istina. Tako se npr. u XVII. stoljeću u Cambridgeu vjerovalo i dokazivalo da se postanak svijeta može datirati u 4004. godinu prije Krista i to 23. listopada u devet sati ujutro! Tada se Oxford usprotivio i postavio novu istinu: slažu se s godinom, ali to je bilo 23. ožujka! Slično tome ta dva znamenita sveučilišta, bar dio velikih umova, tvrdili su u XIX. Stoljeću, da nikada željeznica ne će postati važna jer bi brzine iznad 40 kilometara na sat istjerale čovjeku utrobu izvan tijela.

Tako učitelji moraju znati sve trenutno važeće istine u nauci, ali bi trebali znati i onu drugu VJEČNU istinu, onu kojoj se dođoše pokloniti Tri kralja, onu koja će zauvijek biti jednaka i nepromjenjiva. Uz pomoć te Istine oni su dužni u pustinji duha i duše učenikove zasaditi najljepši vrt, zaliti ga strepnjama i nadama, i pretvoriti ga u san mladosti ne oduzimajući mu ni jednu iluziju. Samo sanjari i poklonici ove Vječne Istine ostvaruju snove i mijenjaju svijet.

Paidagogosi moraju povesti učenika u duhovnu pustolovinu. Silazit će zajedno u podzemlja drevnih vremena, dizati se u ikarovske visine, tragati u tami i na dnu mora, otkopavati grobove i oživljavati mrtve misli. Dobro je da učenici u toj pustolovini preteknu profesore , zadovolje svoju težnju istini i znatiželji, obogate spoznaju, ali isto tako shvate da ta pustolovina nije cilj, nego sredstvo za nešto veće. Taj put spoznavanja ide uzlazno i krivudavo, ali učiteljev, ponekad očajnički dah, raspiruje plamen u srcu i pomaže pri usponu.

Učitelji su dužni naučiti učenike da misle kao Božji ljudi. Istina je, često se ne može živjeti ni po Božjem ni ljudski u kom bilo smislu. Ali može se boriti za takav cilj. Ni jedna pa ni najmanja čestica Dobra ne može se izgubiti u svemiru kao nešto uzaludno. U toj bitki svaki borac mora imati dobra sudruga, učenik svoga učitelja.

Što učiniti s lošim stranama učitelja i učenika? Tu se prvi moraju sukobiti sa samim sobom i očistiti dušu pa tek onda stupiti pred odgajanika. Učenikove loše strane treba znati pobijediti a da pri tome ne slome i ne pričine nepopravljivu bol osobnosti. Stoga učitelji moraju biti nalik Ikaru koji je poletio prema suncu, ali je putem razdijelio svoja blistava perca djeci. Zbog dobrote.

U tome se krije osnovni zahtjev – paidagogosi moraju sami biti dobri jer samo dobri ostavljaju iza sebe učenike koji misle i čine dobro.

Učitelji moraju znati otvarati oči svojim učenicima i učiti ih osnovnim istinama kao što je ona da treba cijeniti iznimne duhovne i duševne sposobnosti, a ne autoritet koji proizlazi iz položaja u društvenoj hijerarhiji. Učenik mora naučiti da ga smeta što je netko NIŠTA, iako je gore visoko u društvenoj ljestvici NEŠTO.

Učitelji su dužni unijeti u učenike nemir i zabrinutost za sudbinu čovječanstva , za sudbinu znanosti koja bi morala biti prožeta moralnim osjećanjem. Ako se ne posvijeste dileme ove vrste, naša će djeca sutra živjeti na pustom, bolesnom, umirućem planetu. On ne će biti samo fizički uništen, ljudske vrline i vrijednosti u nastojanju globaliziranja bit će uništene, poravnane, izbrisane, svedene na jedan jezik, nematerinski, tuđi, obvezni, virtualni, tehnicizirani.

Zato su učitelji dužni naučiti svoje učenike da prepoznaju ideologije bilo koje vrste jer one unakažavaju i stavljaju pod svoj nazor i nadzor kako nauku i učenjake, tako i političare i politikante.

Učitelji moraju biti jaka značaja kako bi mogli stvarati jake značajeve. Jake, ali ne ohole. Treba znati slušati glas Božji: kad se iza molitve digneš kao bolji čovjek, molitva ti je uslišana. To je ono ponad ovozemaljskih efemerija što nadvisuje naše horizontalno.

Često ne znamo da su oni najbolji i najljepši trenutci prošli nečujno dok se stvarala vječna i tajna sveza između učitelja i učenika. U razredu, dok su glave sagnute i pišu, treba teći vrelo ljubavi. I što više teče, to ga ima više u zdencu. A učenici moraju naučiti piti iz toga vrela. To proizlazi iz one svetoga Pavla: “Ja ne tražim što je vaše, nego vas!“

Tko se napije vode iz toga vrela, može zajedno proći ovom zemljom, njenim beskonačnim stazama, vidljivim i nevidljivim što se račvaju iz svakog razreda i klupe i nestaju u nedogled. Samo mašta i ta Ljubav začeta davno ih može pratiti.

Učitelji i njihovi učenici su vezani tim nitima i nikada ne ćemo moći biti slobodni jedni od drugih. Pamtit ćemo se, šutljivi ili vatreni, živi ili mrtvi, vezani u nerazmrsivo klupko, pamteći jedni od drugih poštovanje, zahvalnost, dobrotu i milosrđe.

Stoga bi u tom odnosu učitelja i učenika sve riječi trebale biti odmjerene, istinite, čestite i poput Zavjetnoga kovčega morale bi sadržavati bezdan našega srca i uma, jer je svaki naš zajednički trenutak ujedno i VJEČNOST.

To je ono što nam sveti Pavao dovikuje iz dubine vjekova.

Svijest o smrti jedini je kraj naše kratkotrajne borbe na ovoj zemlji. Ako ta borba svjesno drži korak s Božjim, ne umire s nama. Tako se dogodi čudo: čim netko izgovori : on je bio moj profesor ili profesorica, ili pak : on je bio moj učenik, sve opet oživi. Pred oči nam izlaze davno odigrane scene. Mi smo, Gospodine, kao zaboravljena frula na kojoj opet netko svira. Naši susreti nastavljaju se, mi se neprestano prepoznajemo jedni u drugima: evo mi ide u susret naš učenik Nadbiskupske klasične gimnazije Vlado Košić, ide Ivica Šaško, prilazi Đuro Hranić; gleda me u toplom susretu Zrinka Erent iz Klasične gimnazije u Križanićevoj, Ante Nazor, Željka Markić, Krešo Dolenčić…i mnogi…I mnogi kroz dugih četrdeset godina moje paidagogoške službe. Oni su bili slobodni, svi učenici su slobodni slijediti svoga učitelja, kao što on prepoznaje u svakome od njih neku osobnu vrijednost i vrlinu. U toj uzajamnosti ljubavi i vjere trajemo na karti ovozemnoga i prepoznajemo se i u Vječnosti. Vjerojatno i sada zajedno šeću Aristotel i Aleksandar Veliki.

Stara dosjetka kaže: Svi su ljudi smrtni, samo su profesori i njihovi učenici besmrtni.

To je ta panakeia.

Nevenka Nekić, prof.

* Nevenka Nekić rođena je u Zagrebu 1942. Piše scenarije za dokumentarne filmove. Dopredsjednica je Hrvatske paneuropske unije. Autorica je više proznih, poetskih i esejističkih knjiga, među kojima i romana “Jean ili miris smrti”.