Ratni lipanj 1941. – tri događaja koja su bitno utjecala na hrvatski narod (3)

Kraj vrućeg ratnog lipnja 1941. godine bio je obilježen s tri gotovo paralelna događanja koja su bitno obilježila i utjecala hrvatski narod i čovjeka čak do današnjih dana: odluka boljševičke Komunističke partije o podizanju oružanog ustanka u Hrvatskoj nakon napada Njemačke na SSSR, stvaranje velikosrpskog četničkog plana Stevana Moljevića pod imenom ‘Homogena Srbija’ i dokument SPC-a u Beogradu pun laži i objeda poznat kao Valerijanov memorandum o genocidu nad Srbima izvršenom u prva dva mjeseca države NDH.

> Ratni lipanj 1941. – tri događaja koja su bitno utjecala na hrvatski narod (1)

> Ratni lipanj 1941. – tri događaja koja su bitno utjecala na hrvatski narod (2)

Sve ovo se odigralo u samo par dana krajem lipnja 1941. godine.

Paralelno s komunističkim ustankom u lipnju 1941.  i četničkom pobunom iz istog doba, a  koja je bazirala na genocidnom dokumentu ‘Homogena Srbija’ koji je planirao doslovno uništenje Hrvata i muslimana južno od linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, pojavio se i vrlo važan dokument u režiji Srpske pravoslavne crkve – Valerijanov memorandum. Tako je nazvan po episkopu Srpske pravoslavne crkve Valerijanu.

Valerijanov memorandum predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali su prvo njemačkim vlastima u Beogradu, a kasnije je raširen po svijetu. Laž u režiji SPC-a je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., dva mjeseca od uspostave NDH ubijeno više od 100.000 Srba. U kolovozu 1941. Broj ubijenih Srba je narastao na 180.000, a u rujnu 1941. službeni broj ubijenih Srba u NDH koji je SPC širila svijetom bio je veći od 300.000 žrtava, što je bila velika agitpropovska izmišljotina.

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Huškačka uloga Srpske pravoslavne crkve

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima. Zanimljivo je da su oba dokumenta izašla  u razmaku od sedam dana: Valerijanov memorandum se bavi izmišljenim stradanjima Srba s prenapuhanim brojevima preko svake mjere, a Homogena Srbija koju izdaju četnici i njihov ideolog Stevan Moljević se bavi kako uspostaviti Veliku Srbiju na liniju Virovitica-Karlovac-Karlobag. Naravno, to podrazumijeva ubijanje, progon i etničko čišćenje svih Hrvata južno od te linije, te etnički čistu državu u kojoj žive samo Srbi.

Dva dokumenta u isto vrijeme: jedan se bavi brojevima ubijenih Srba, a drugi stvara idejne pretpostavke da se ubijanje dogodi – Hrvatima i muslimanima. O kakvoj se propagandi radi može se vidjeti iz tvrdnji Srpske pravoslavne crkve da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

O čemu se radi lako se može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine gdje u tim kotarevima živi veliki broj Srba. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate, uništili veliku župu Boričevac, te istrijebili cijeli rod obitelji Ivezića kod Srba klanjem i bacanjem u jame, od male djece do staraca.

Političke posljedice Valerijanovog memoranduma u korist Draže Mihailovića

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad izbjegličke vlade generala Simovića u Londonu, istog onog koji je organizirao demonstracije u Beogradu u ožujku 1941. nakon potpisivanja Trojnog pakta. Taj potpis garantirao je mir u Jugoslaviji na sličan način kao u Španjolskoj koja je bila pošteđena II. Svjetskog rata: opstanak Jugoslavije i svaku garanciju da njemačke trupe neće koristiti teritorij Jugoslavije za transport robe i trupa, a kamoli za ratne aktivnosti. Crnorukaške aktivnosti uvijek su vidljive u srbijanskoj politici, pa tako i u svim aktivnostima koje se tiču Velike Srbije, što znači i pisanju Valerijanovog memoranduma, te smjene izbjegličke vlade. Nastupilo je crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra obrane i zapovjednika vojske Jugoslavije, poznatije kao četnici (JVO),

General Draža Mihailović jedan je od najvećih zločinaca europske povijesti u 20. stoljeću, a njegove postrojbe provele su genocid nad Hrvatima i muslimanima u Drugom svjetskom ratu. Danas u Srbiji i Republici Srpskoj je posve rehabilitiran, kao i cijeli četnički zločinački pokret.

U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 24. lipnja 1941. počinje prva srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati i muslimani, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog svećenika Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu u blizini Gackog, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su četnici počeli genocid nad Hrvatima i muslimanima uz istodobnu klevetu za genocid nad Srbima, čija je propaganda započeta baš Valerijanovim memorandumom iz ruku SPC-a. Danas ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

Laži i obmane Srpske pravoslavne crkve

Dokument iz lipnja 1941. godine iznosi tešku optužbu hrvatske strane  za pokolj 100.000 Srba nakon samo dva i pol mjeseca rata, što bi značilo da su vlasti NDH svakog dana ubile gotovo 1500 Srba, dan za danom. Naravno da je ta konstrukcija bila nemoguća, posebno jer se rat i stabilizacija vlasti i prostora u državama nastalim raspadom prve kraljevske Jugoslavije potrajalo i do svibnja mjeseca, pa i dulje u dijelovima NDH.

Dakle, Srpska pravoslavna crkva je odmah na početku rata optužila vlasti NDH za genocid i neviđeni pokolj kakvog do tada nije bilo u Europi.

Osim toga, opisi mučenja i bestijalnosti u dokumentu ovjereni su autoritetom jedne kršćanske crkve, a postoje pokazatelji da je memorandum dostavljan i na druge adrese. (1)

Među brojnim mjestima ubijanja 100.000 Srba navode se:

*Bihać:“istrebljen do posljednjeg Srbina. Svi su poubijani, internirani, raseljeni i u zbjegovima“.

*Donji Lapac (gdje se nalazio i Srb, mjesto pokolja Hrvata): „Postoje sela koja su potpuno uništena i Srbi istrijebljeni. Sela Srb i Suvaja bili su objekt progona hrvatskih ustaša i hrvatske vojske. Na dan 2. srpnja (…) samo u ova dva sela ubijeno je oko 3.000 duša (…) pa ima sigurnosti da su Srbi ovdje uistinu istrijebljeni.“

*Glina: „Računa se da u kotaru nema ni jednog jedinog Srbina“.

*Korenica: „I ovo ličko mjesto, s gotovo cijelom okolinom, istrebljeno je od Srba.“ (2)

Slično navedenome donose se izmišljeni podaci i za druge kotareve u NDH, od Slavonije i Banovine, do Like i Bosne, pa čak i u kotaru Imotski pod rednim brojem 49: „U ovom graničnom dalmatinskom kotaru koji je od prije čuven po zvjerskoj mržnji prema Srbima poubijani su svi Srbi muškarci do jednoga“. Naravno da je to bila apsolutna laž jer su manjinski Srbi kotara Imotski velikom većinom preživjeli rat, što se vidi i iz popisa stanovništva 1948. godine.

Valerijanov memorandum je u svojoj prvoj varijanti krajem lipnja 1941., iznosio izmišljenu brojku od 100.000 ubijenih Srba u NDH. U kolovozu je brojka narasla na 180.000 ubijenih Srba, a do rujna 1941. se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu, a takve tvrdnje je argumentirano pobio mr. sc. Stjepan Lozo čiji intervju možete pročitati ovdje

Zlo i genocidni planovi dolaze u režiji Beograda

Podsjetimo, krvava kupelj počela je više puta Beogradu: pučem u ožujku 1941. godine koji je uvukao prvu Jugoslaviju u II. svjetski rat. Jugoslavija je imala mogućnost ostati izvan rata, a probritanski pučisti to nisu htjeli, ne marivši za žrtve koje će se dogoditi. Baš kao i početak I. svjetskog rata čiji je okidač bio u Beogradu koji je podupirao i organizirao terorističku skupinu Mlada Bosna i Gavrila Prinicipa koja je izvršila atentat u Sarajevu. Na žalost, i treći krvavi rat i agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, 1991. godine ponovno je bila rezultat planskog i zakulisnog djelovanja velikosrpske politike sa sjedištem u Beogradu.

Ta velikosrpska politika je uvijek bila zaogrnuta – plaštem jugoslavenstva.

Uvijek je svoj izvor imala u političkoj eliti Beograda, koja je koristila srpsku manjinu u susjednim državama kao okidač za svoje ratne i genocidne namjere. Čak i nedavno je to bilo vidljivo kada u Crnoj Gori kada je Demokratski front, za koji glasaju crnogorski Srbi, odbio Rezoluciju parlamenta o genocidu u Srebrenici. Poznato je da su vođe Demokratskog fronta pod velikim utjecajem Beograda i Aleksandra Vučića.

I obnova komunističke Jugoslavije 1945. godine, ponovno je dala sudbinu Hrvata velikim dijelom u ruke Beograda, kako u pokoljima nakon rata, tako i politici koja je dovela do toga da su Hrvati 1991. postali žrtve jugoslavenske pobjedničke partizanske vojske čija je izravna sljedbenica JNA. Ona je uvijek isticala da je narasla na tekovinama partizanskog pokreta i ustanka komunista iz lipnja 1941. godine, a 50 godina kasnije izvršila je genocid nad hrvatskim narodom na velikom dijelu teritorije gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i BiH. Vrlo je zanimljivo da je u događanjima pokolja Hrvata 1945. godine sudjelovao veliki broj amnestiranih četnika i sljedbenika Stevana Moljevića koji je prešao u partizane, a 1991. godine još mučnija slika – jedinice JNA koja je bila sljednica ‘partizanskog antifašizma’ kolje, ubija i pali sve hrvatsko zajedno ruku pod ruku s četnicima i njihovim jedinicama od Vukovara do Konavala.

Događaji iz lipnja 1941. bili su okidač za kasnija događanja sve do kraja Domovinskog rata, a najveću cijenu i žrtve su uvijek plaćali Hrvati – žrtve četničko-komunustičkog ustanka u Srbu i Drvaru, tijekom cijelog II. svjetskog rata, u boljševičkim pokoljima nakon rata, u progonima i trpeljnjima u vrijeme komunizma i na kraju u srbijasnko-jugoslavenskoj agresiji JNA i četnika u Domovinskom ratu.

(1)Stjepan Lozo: „Ideologija i proaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 115

(2)Stjepan Lozo: „Ideologija i proaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 125