Vozeći se prema poslu, iza 8h ujutro, na Radiju 101 slušao sam jednu emisiju u kojoj su slušatelji komentirali neku izjavu Željke Markić. Nisam upoznat o kojoj se izjavi radi niti što je točno rekla, ali sam opet imao prilike čuti iste argumente kojima nedostaje logike i smisla. Naravno, voditelj je svesrdno podržavao one koji su kritizirali one koji ne podržavaju homoseksualizam (namjerno ne spominjem homoseksualnost nego homoseksualizam kao jednu ideologiju), i pridružio se ismijavanju njihovih argumenata nazivajući ih besmislenima, bez ikakve osnove i logike, i tome slično.
U čemu su se sastojali argumenti zagovaratelja homoseksualizma? Osnovni argument je bilo pitanje „što nekoga smeta kad se dvoje ljudi vole?“ Onako na prvu, argument ima smisla i čini „protivnike ljubavi“ neljudima i krajnje zatucanim fobičnim stvorenjima. Pa dopustite da odgovorim na taj argument: mene uopće ne smeta kad se dvoje ljudi istog spola vole niti to ikako utječe na moj brak, sve dok se brak ne definira kao zajednica muškarca i žene, i dviju osoba istog spola. Ili u našem hrvatskom slučaju, kada se kroz Zakon o životnom partnerstvu ministra Bauka istospolnoj zajednici daju gotovo ista prava kao bračnoj zajednici. Što je tako problematično u tome? Ljubav dviju osoba? Ne! Problematično je to što se time uvodi nova definicija čovjeka. Do sada se shvaćanje je li netko muškarac ili žena temeljilo na nečijem spolu. Sada se određivanje je li netko muško, žensko ili nešto između toga, temelji na tome kako se netko osjeća (to su vam ona slova LGBTQ). I onda se na temelju tog subjektivnog osjećaja (čitaj: relativizam) traži da se takvu osobu tretira u skladu s njezinim subjektivnim osjećajem i daju joj se sva prava koja proizlaze iz toga. Problem je što dvije dijametralno suprotne definicije čovjeka ne mogu postojati istovremeno. Jedna nužno mora ispasti iz igre.
Do sada su se naši obiteljski i društveni odnosi temeljili na razlici između spolova. Pa je tako muška osoba bila nečiji sin, muž, otac, djed, punac, zet, nećak itd, a ženska osoba nečija kći, žena, majka, baka, punica, snaha, nećakinja itd. Međutim, izjednačavanje dviju različitih zajednica i davanje istih prava ima za posljedicu problem izjednačavanja nejednakosti koje prirodno postoje među njima. To se onda ostvaruje tako da se ili uvodi neutralno nazivlje (pa tako imamo famozne izraze roditelj 1 i roditelj 2), ili se isto nazivlje primjenjuje za obje grupe. Pa se tako u odnosu dviju lezbi netko naziva nečijom „suprugom/ženom“ ili u odnosu dvaju homoseksualca netko je nečiji „suprug/muž“.
Budući da mi stojimo na samim početcima ove revolucije, nije teško zamisliti da će ovakva promjena nazivlja uskoro zahvatiti i ostale obiteljsko-društvene odnose. To nije nešto što će se dogoditi preko noći, ali je neizbježno. Jer kada se jednom legalizira jedna definicija čovjeka, ona se “mora” primijeniti na odnose na svim razinama. Za sada se bitka vodi za redefiniranje bračnih odnosa i roditeljstva, što za posljedicu ima relativiziranje roditeljstva. Pa tako nije više bitno ima li dijete oca i majku, nego je svejedno odgajaju li dijete otac i majka ili dvije osobe istog spola. I tu onda dolazi u igru drugi argument: argument samohranih obitelji.
Ako je u redu da dijete odgaja samo jedan roditelj – ili otac ili majka (osobe drugog spola iz ovog ili onog razloga nema), onda je tom logikom sasvim u redu ako ga odgajaju i dvije osobe istog spola. No, ova logika je pogrešna iz sljedećih razloga. Prvo, samohrane obitelji u velikoj mjeri nastaju kao posljedica više sile. Jedan od roditelja ili umre ili napusti svoju obitelj, što ostavlja dijete samo s jednim roditeljem. No u tome slučaju dijete zna tko su mu roditelji i obitelj nije zasnovana s nakanom da se djetetu od samog početka oduzme pravo na jednog roditelja. Čak i u slučaju gdje žena odluči umjetnom oplodnjom začeti dijete, da, dijete biva uskraćeno za poznavanje jednog roditelja, ali obiteljsko-društvena struktura međuljudskih odnosa na temelju razlike između dva spola biva netaknuta. Kod istospolnih obitelji, ne samo da dijete biva s predumišljajem uskraćeno za jednog od roditelja, nego mu se nudi surogat roditelj koji glumi „tatu“ ili „mamu“. Pa tako dijete završi sa „dvije mame“ ili „dva tate“, ili druga osoba igra ulogu koja je suprotna od njezinog spola. Brine li se itko što takva pomutnja stvara u djetetovoj psihi?
I konačno, još jedan omiljeni argument koji sam imao prilike čuti u emisiji je bio argument rasizma. Jadni homoseksualci su uskraćeni za svoja prava baš kao što su i crnci bili uskraćeni za svoja. Ovo ne stoji iz dva razloga. Prvi je taj što se osoba koja je crnac rađa kao crnac i ona to ostaje cijelog svog života (osim Michaela Jacksona naravno), dok se homoseksualni životni stil odabire – osoba se rađa kao muškarac ili žena i odabire kojim će životnim stilom živjeti. Postoje brojne osobe koje su živjele tim stilom, i onda prestale. O tome vam mogu posvjedočiti bivši homoseksualci. Drugo, rasizam nekim osobama dopušta ono što drugim osobama zabranjuje. U našem slučaju, svaka osoba u RH može pod JEDNAKIM UVJETIMA ostvariti pravo na brak i obitelj. Stoga nema govora o rasizmu i dopuštanju nekima nešto što se drugima uskraćuje.
Ova emisija koju sam slušao vozeći se na posao, na Radiju 101, iznova je pokazala svu površnost, nelogičnost i kratkovidnost argumenata onih koji zastupaju homoseksualizam. I dok se na površini prikazuje kako se ovdje radi o pitanju ljubavi i davanju jednakih prava svima, prava je istina da je ovo jedan prikriveni pokušaj društvene rekonstrukcije. Rješenje je jednostavno: hetero i homo zajednica su dvije različite zajednice, i svaka zajednica treba biti različito definirana i imati prava u skladu sa svojim biološkim datostima. Sve ostalo predstavlja nasilnu promjenu društva (revoluciju) koja će za posljedicu imati legaliziranje homoseksualnog načina života i oduzimanje prava na bilo kakvu kritiku.
Već sad smo svjedoci progonstva i maltertiranja onih koji se usude drugačije misliti u državama gdje je istospolna zajednica izjednačena s brakom. Budite sigurni u jedno: nametanje znaka jednakosti između različitih zajednica – istospolne i zajednice osoba različitog spola neće rezultirati većom jednakošću među ljudima. Naprotiv, u konačnici će rezultirati oduzimanjem prava da se vjeruje, misli i govori drugačije. I onda neka me netko pita „što tebe smeta kad se dvoje ljudi istog spola vole?“
