Dok su primjerice o Bartlomejskoj noći, premda je trajala kratko, od razdoblja prosvjetiteljstva do danas ispisane tone stranica i napisane tisuće knjiga, o pravoj naravi, krvi, podlosti, razaranju, ubijanju i rijekama nevine krvi engleskih i irskih katolika od vremena Henrika VIII. nadalje – gotovo se ništa ne zna.
Sličan obrazac se vidi i u drugim povijesnim jednostranim nametanjima tema iz povijesti Crkve, recimo opetovanog i prežvakanog ponavljanja o Križarskim ratovima iz XII. st., dok se recimo gotovo ništa ne priča o potocima krvi kršćana koja je tekla Europom u 20. stoljeću od Španjolske, preko Hrvatske, Slovenije, Poljske, Bosne i Hercegovine do grkokatolika Ukrajine.
Mučenici Thomas More i John Fisher
Svoju žrtvu na oltaru vjernosti Bogu dali su biskup kardinal John Fisher i Thomas More, humanist i državnik.
Dana 22. lipnja 1535. g. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru, jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka.
Za boravka u tamnici papa Pavao III. imenovao ga je kardinalom. Blaženim ga je 1886. proglasio papa Leon XIII, a svetim 1935. papa Pio XI. Zaštitnik je biskupije Rochester u New Yorku te brojnih naselja, crkava i župa diljem svijeta.
Ni More nije više morao dugo čekati da mu se zbog istog razloga i na isti način to dogodi. Bilo je to 1535. godine. Thomas More bijaše posve miran prije nego će podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji će mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoći da dođe do gubilišta. Ondje je rekao: “Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!”.
Tada je izmolio Psalam 50 “Smiluj mi se, Bože!”. Prije smaknuća zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oči.
Zaštitnik je i usvojene djece, pravnika, državnih činovnika, sudskih službenika, brakova s teškoćama, mnogočlanih obitelji, maćeha i očuha, udovaca te brojnih naselja, biskupija, učilišta, župa i crkava širom svijeta.
Mučenici Thomas More i John Fisher doprinijeli su početcima katoličke reforme.
Što o engleskoj reformaciji kaže povjesničar William Cobbett?
“…Pravedno i pošteno istraživanje naučit će nas da je „reformacija“ bila velika promjena nagore, da je… začeta u požudi, rođena u licemjerju i podlosti, a njegovana i hranjena pljačkom, razaranjem i rijekama nevine engleske i irske krvi… U pljački je počela i u njoj nastavila sve dok više nije bilo ničega što se moglo opljačkati.
Sve koji su odbili… postati otpadnici od katoličke vjere držalo se i tretiralo kao izdajnike i osuđivalo na smrt…
Građanske su slobode potpuno nestale… Magna Carta bila je pogažena onoga trenutka kada je papino vrhovništvo napadnuto.
Suđenja su dugo bila pravo ruglo i na kraju se od njih u mnogim slučajevima potpuno odustalo, a optužene se osuđivalo na smrt… Prostori oko suda toga „prvorođenoga sina reformacije“ [Henrika VIII.] bili su velika klaonica ljudi…
Prvo bi čovjeka objesili. Zatim bi presjekli uže da padne živ na zemlju. Potom bi mu rasporili trbuh i sasjekli mu tijelo na četiri dijela…
Biti na misi, dati utočište svećeniku, priznati vrhovništvo pape… značilo je završiti na vješalama ili razrezana trbuha…
To su bile mjere za koje Burnet kaže da su bile potrebne kako bi se uvelo protestantsku religiju u Engleskoj! Kolike li razlike od načina na koji su papa Grgur i sveti Augustin uveli katoličku vjeru u Englesku!..
Cromwellovi su razbojnici… rušili oltare i uzimali zlato i srebro, prekapali komode i ladice redovnika i redovnica, otkidali korice knjiga koje su bile ukrašene dragocjenim metalima… Cijele biblioteke, koje su prikupljane i opremane stoljećima… ti su prokleti razbojnici posvuda razbacali nakon što su s korica pokidali vrijedne ukrase…
Becketov je grob bio od drva, savršeno izrezbaren, bogato optočen dragocjenim metalima i gusto načičkan dragocjenim kamenjem svih vrsta. Eto pravog cilja u koji je „reformacijska“ pobožnost uprla svoj božanski pogled. Zlatom, srebrom i draguljima napunili su dva kovčega, a za svaki je trebalo šest ili osam ljudi toga vremena… da ga iznesu na vrata katedrale. Kako li su oči [Henrika VIII.] morale zasjati kada su otvorili te kovčege!…
Bila je to prava „reformacijska vladavina“… vladavina pljačke i licemjerja s kojima se ništa ni u jednoj zemlji i ni u kojem vremenu ne može usporediti.
Dvolična sebičnost, potkrijepljena svim vrstama nasilja, tiranije i okrutnosti, stoljećima je bila upregnuta kako bi obmanula engleski narod. Naravno, oni koji su se tovili na blagu opljačkanom Crkvi i siromašnima… zdušno su se trudili uvjeriti narod da su opljačkani bili bezvrijedni ljudi, da su te institucije, koje su narodu davale toliko imovine, bile u najmanju ruku beskorisne, da su vlasnici te imovine bili lijenčine, neznalice i prizemna bića…
Englezi općenito misle da su u Engleskoj oduvijek postojali sirotinja i zakoni o pomoći siromašnima. Trebaju zapamtiti da devetsto godina, dok je Engleska bila katolička zemlja, nije bilo ni sirotinje ni takvih zakona…”
(iz knjige POVIJEST PROTESTANTSKE REFORMACIJE U ENGLESKOJ I IRSKOJ, William Cobbett)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
